Jedinica i korenje srpske samosvesti

Vidovdan je uvek pun iznenađenja. Bilo da se radi o prošlosti ili sadašnjosti ili nekoj projektovanoj budućnosti srpske politike. I ove smo godine počašćeni vidovdanskom porcijom, koju nam je servirao ex-ministar policije, sada viđeni mandatar nove Vlade – Ivica Dačić. Naime, prvi put se javnost upoznala sa rezultatima dugogodišnjeg obrazovnog programa kroz koji je prolazila specijalna jedinica, poznata kao Žandarmerija, naslednica svih onih jedinica i paraformacija o čemu odlično govori film Filipa Švarma. Glavna misao tog filma bila je teza da jedinica nikada nije prestala da postoji u nekom obliku. I zaista je tako. Ukoliko bi se uporedili elementi nekada tajnog video-materijala, koji nam je predočio Švarmov dokumentarac, sa elementima zakletve nove Žandarmerije, mogli bismo da uočimo bar nekoliko kopči koje se same nameću: postojanje i rad jedinice bili su izvan domašaja javnosti, njen sistem obuke kao i naoružanje bili su pod velom tajne, njena ideologija je kosovska, njen koncept je anahron i retrogradan, a samim tim i opasan, kao što je bio od samog njenog osnivanja.

Militarizovana kultura

Imajući u vidu dugu povest kosovizacije javnog diskursa u Srbiji, koji je svake godišnjice Kosovske bitke doživljavao pravu eksploziju, čini se da je danas, dvadeset i tri godine od Miloševićevog govora na Gazimestanu, ponovo intenzivan kao i krajem osamdesetih. Svakako je do novog talasa došlo nakon 2008. godine, kada je Vlada dr Vojislava Koštunice ponovo učinila Kosovo konstitutivnim elementom srpske politike. Ta politika se prelila u Tadićevu politiku “i Evropa i Kosovo”, dok je sa Ivicom Dačićem Kosovo očigledno postalo politička metonimija za Srbiju. Međutim, ni Dačić, ni Tadić, pa ni Koštunica i Nikolić, nisu bili ti koji su Kosovo stavljali u centar simboličkog poretka, već se to mesto odavno konstruisalo putem kulture i (para)naučnih disciplina. Osamdesete godine su najbolji primer državnog kooptiranja kulture i nauke od strane srpskog nacionalističkog aparata, koji je u vakuumu jugoslovenske ideologije počeo da generiše nove oblike nacionalnog i državnog identiteta. Taj proces je tokom proteklih decenija prošao kroz čitav niz lomova, da bi danas dobio najkristalniji izraz u zakletvi elitne jedinice MUP-a Srbije, koja se trenutno zove Žandarmerija.

Pesnici i naučnici dali su svoj veliki doprinos kosovskoj ideji, iliti kosovskom opredeljenju, kako se to popularno zvalo osamdesetih, kada su se mnogi intelektualci upinjali da objasne šta znači zauzeti kosovsko stanovište. Možda je tome danas najbliža ideja Mila Lompara koja je tokom vremena inklinirala ka srpskom opredeljenju u politici, to jest tzv. srpskom stanovištu, koje mladi književni naraštaji bliski SANU-u zovu još i ćiriličnim stavom. Jedan od najozbiljnijih doprinosa kosovskom opredeljenju osamdesetih godina dao je cenjeni istoričar Radovan Samardžić, koji je uspeo da brodelovsku istoriografsku poetičnost spoji sa nacionalističkom temom nad temama. Evo kako je on video značaj tog opredeljenja: “Kosovsko opredeljenje najdublje je usečena crta koja obeležava zajednički karakter Srba. Ako se tom narodu, kao što se više puta htelo, iz njegove istorijske svesti silom izbaci predanje o Kosovu, to neće više biti isti narod. On će ostati duhovni bogalj. Čini se, međutim, da je korenje srpske samosvesti toliko, rasplićući se, uraslo u kosovsko tle da će, i posle najdubljeg preoravanja, poneka žilica ipak nadživeti i to potonje zlo i izbaciti nove izdanke.”

Kao što je svima poznato, preoravanje Kosova srpskom teškom artiljerijom, a potom i bombama Alijanse, usledilo je vrlo brzo nakon Samardžićevih meditacija, no korenje, to famozno korenje zbog kojeg su mnogi posezali za fatalnim političkim rešenjima, ostalo je da živi u pesničkim formama militarističkih zajednica.

Bačene kocke

I dok je čuvena Lazareva kletva bila usmerena ka budućnosti (Ko je Srbin i srpskoga roda / a ne došo na boj na Kosovo / ne imao od srca poroda itd.), zakletva Dačićevih pitomaca je sva u ambivalentnoj sadašnjosti i okrenuta je ka Kosovu kao identitarnom nizu (poreklo, preci, majka, istorija, srpski narod, Srbija). Po strukturi, zakletva je niz jednostavnih formula sa izraženom anaforom koja obuhvata prisvojnu zamenicu “moj/a/e” ili sintagmu “bez Kosova”. Realizovana je u dvostrukoj negaciji (Bez Kosova nemam majku), čime se nespretno poseglo za pojačavanjem simboličkog cilja, koji se nalazi s onu stranu života i smrti. Njegovo odsustvo, razume se, ukida ovde i sada.

Ovo nije prvi put da se u srpskoj istoriji dogodilo poništavanje života zarad onostranog cilja. Sličnu situaciju možemo naći i u čuvenom govoru majora Gavrilovića, koji je svojim vojnicima uoči borbe za odbranu Beograda u oktobru 1915. rekao sledeće: “Vojnici! Junaci! Vrhovna komanda izbrisala je naš puk iz brojnog stanja… Vi nemate, dakle, da se brinete za živote vaše, oni više ne postoje!” Zaista, srpski vojnici su do kraja tog dana žestoko pokošeni austrougraskom artiljerijom. Major Gavrilović je, ipak, i sam ispisan iz života, dočekao kraj Drugog svetskog rata. Mora da nije bilo lako živeti nakon tih izgovorenih reči. Moglo bi se reći da je knez Lazar Hrebeljanović, spram novijih slučajeva, imao još i prilično afirmativni odnos prema životu.

Novost u svemu tome je Dačićev postvidovdanski zaokret, dakle sa pozicije ministra policije na premijersko stanovište, kada je njegov espeesovski osetljivi sluh najednom osetio da sa tom zakletvom nešto nije u redu. Zbog toga je dan potom izašao sa izjavom da on nikada nije odobrio niti potpisao tu zakletvu i da to nije zvanični tekst zakletve Žandarmerije. Naravno da je on bio vrlo dobro upućen u zakletve svih oblika te jedinice u poslednjih dvadesetak godina i da su mu njeni učinci na terenu isto tako dobro poznati. A Dačićeva konstatacija da “ni Žandarmerija ni bilo koja druga jedinica vojske ili policije nikada ne bi uradila bilo šta bez komande državnog vrha”, treba da nam govori samo jedno, a to je notorna činjenica da je jedinica uvek radila ono što je državni vrh od nje tražio, te da stoga isti taj vrh, bilo sa naprednjacima, socijalistima ili demokratama, snosi odgovornost za sve učinjeno što se zakletvom i komandom zahtevalo od te formacije.