Nadahnjujuća pubertetska ljubav
“Kraljevstvo izlazećeg Mjeseca”, igrani film Wesa Andersona
Wes Anderson, jedan od osebujnijih američkih sineasta posljednjih petnaestak godina (“Rushmore”, “Obitelj čudaka”, “Panika pod morem”), polučio je najdirljiviji film svog dosadašnjeg opusa – “Kraljevstvo izlazećeg Mjeseca”.
Zašto spominjemo Vatikan
Kao i u većini Andersonovih filmova, i u (n)ovom je riječ o obitelji kao motivskom temelju, ali sada je u središtu dvoje likova u individualističkom bijegu od “temeljne društvene jedinice” unutar koje se osjećaju neshvaćenima. Osobitost tih protagonista njihova je dob – oboje su 12-godišnjaci, na samom početku puberteta, na pragu onog najdelikatnijeg životnog razdoblja, međuvremena između djetinjstva i mladosti, kad ljudska bića prvi put osvješćuju vlastitu seksualnost i, barem po tradicionalnim uzusima Katoličke crkve zakonski osnaženima u državi Vatikan, mogu samostalno odlučivati o stupanju u seksualne odnose (u Vatikanu, svojevrsnoj državnoj središnjici univerzalne Katoličke crkve, navodno najvećeg moralnog autoriteta zapadne civilizacije, to se zove sklapanjem braka, ali kako brak podrazumijeva seksualnu konzumaciju, čini se da dolazimo na isto).
Vatikansko zakonodavstvo ovdje se spominje ne samo zato što uporište ima u stanovitim biološko-psihološkim činjenicama, nego i kako bi se preduhitrila eventualna stigma pedofila koju bi Wesu Andersonu mogli nalijepiti dušobrižnici, jer ipak je riječ o autoru filma u kojem se (erotski već tonirana) 12-godišnja djevojčica i 12-godišnji dječak (izgledom još dijete, ali to kompenzira inteligencijom i srčanošću) svlače u donje rublje i ljube, a pritom ih utjelovljuju maloljetni glumački debitanti (odlični Kara Hayward i Jared Gilman), koji bi po dušobrižničkoj logici lako mogli biti podložni manipulaciji i iskorištavanju.
Distancirano i angažirano
Naravno, upućeni filmofili znaju da nema mjesta moralnoj panici. Wes Anderson nije Larry Clark ili njegova zapadnobalkanska inačica u pokušaju, Maja Miloš (“Klip”), nema u njegovim filmovima šokantnog naturalizma, štoviše, stilizacijski pomak od realizma, na najlakše vidljivoj razini obilježen intenzivnim (pastelnim) bojama, njegov je zaštitni znak. Stoga “Kraljevstvo izlazećeg Mjeseca” ranopubertetsku ljubav prikazuje sukladno onome kako senzibilna bića tog uzrasta poimaju romantično, tj. na posve nevin, tzv. platonski način – poljubac i tjelesni dodiri ovdje su izraz međusobne emotivne naklonosti, a ne uvod u seks koji takvo, nevino romantično savršenstvo osjećajnog i tjelesnog može samo poremetiti. Nije dakako nevini pubertetski ljubavni romantizam ono što je u pomaku od realizma, nego cjelovit Andersonov svijet djela, smješten u društveno-kulturno prijelomnu sredinu 1960-ih na fiktivni otok u Novoj Engleskoj, svijet u kojem pod istovremeno ironičnim i afirmativnim, distanciranim i angažiranim autorskim pogledom divni pubertetski entuzijazam svojom pustolovnošću i hrabrošću motivira značajne promjene na više razina, od kojih je najbitnija spremnost dvojice odraslih muškaraca, izviđačkog starješine (Edward Norton) i lokalnog policajca (Bruce Willis), da se mijenjaju na način koji će reafirmirati mogućnost obitelji kao empatične zajednice par excellence.
U Andersonovom svijetu obilježenom pretapanjem ostranjenog humora i toplih emocija na djelu je krasan spoj stvarnosti i bajke, a najviše fascinira duboko razumijevanje i nježnost kojom slika pubertetsku ljubav, beskrajno daleko od svakog pokroviteljstva ili holivudske sentimentalizacije. “Kraljevstvo izlazećeg Mjeseca” najljepši je film ove godine.