Bilo jednom u Dalmaciji

Nakon dosta bljedunjavih izvedbi proteklih godina, konačno smo na Splitskom ljetu mogli vidjeti jednu punokrvnu predstavu, dostojnu ovog renomiranog festivala. Radi se o premijeri predstave „Adio kauboju“, prema romanu Olje Savičević Ivančević i u režiji Ivice Buljana. O romanu smo već pisali i za čitalačku javnost priča je poznata: mlada djevojka, studentica u Zagrebu, želeći istražiti samoubojstvo mlađega brata, vraća se u mjesto svog djetinjstva, Staro naselje, izgubljeno negdje u Dalmaciji, između magistrale i mora. Splitska publika dupkom je ispunila gledalište u sve četiri izvedbe, uhvativši se na mamac da će vjerojatno ponovno vidjeti sentimentalnu priču o nekakvom našem malom mistu i vremenu kakvo je nekada bilo. Presudno za ovu predstavu je što se redatelj Ivica Buljan nije zadovoljio tek slikanjem karakterističnih junaka i lokalnih osobenjaka, nego je živopisni mediteranski ambijent pretvorio u turobni kolaž slika koje u konačnici govore gdje se svi mi nalazimo danas, potonuli u primitivizam, nasilje i kič.

Zločin i prostota

Buljan je vrlo hrabro predstavio dalmatinsku nedođiju kao prizor s Divljeg zapada, ne prelazeći u jeftini geg i karikaturu i stvorio mračnu fantaziju u kojoj se miješaju socijalni očaj i nedosanjani mitovi s grubom i opustošenom stvarnošću za koju je netko debelo odgovoran. Dok su nam još u ušima zujali akordi pjesama iz špageti-westerna s početka predstave, miješajući se s žestokom burom koja je puhala cijelo vrijeme izvedbe, iz scene u scenu gledali smo kako u tom splitskom predgrađu maltretira svatko svakoga, kako lokalne bande premlaćuju homoseksualce, Srbe, žene i koga god stignu, kako izbacuju iz stanova i odvode u nepoznato i kako tom nasilju nema kraja. Iako „Adio kauboju“ izričito u nikoga ne upire prstom, u predstavi u kojoj ima mrtvih i unesrećenih kao i u Shakespearovoj drami, pred publikom se neprimjetno rastvara vremeplov protekla dva desetljeća u kojima su se ratovi, domoljublje i velike riječi pretvorile u zločin, kriminal i prostotu. Za izvedbu koja je trajala dva i pol sata trebalo je izdržljivosti i strpljenja koje se na kraju isplatilo i stoga su duboko nepravedne i površne sve one novinske kritike koje su ovu predstavu proglasile nedovoljno dobrom, jer se nisu potrudile u njoj vidjeti ono što se naprosto moralo vidjeti.

Energija Senke Bulić

Ovakvoj predstavi presudno je pomogao ansambl splitskog HNK, gostujući glumci i energija svih koji su u njoj sudjelovali: Nataša Janjić, kao glavna junakinja, nosila je predstavu iznimnim talentom i senzibilnošću, Zoja Odak, u ulozi majke, demonstrirala je koliko je stara škola glume danas suvremena i moćna, Marko Petrić, Stipe Kostanić, Vicko Bilandžić i drugi pokazali su što mogu splitske mlade snage, Nives Ivanković bila je odlična kao lokalna ridikulka, a Nenad Srdelić, Arijana Čulina i Andrijana Vicković vrlo lucidni u glumačkim minijaturama. Treba još spomenuti goste iz Beograda; zvijezdu u usponu Milutina Miloševića, solidnog Sergeja Trifunovića, kao i odličnu glazbu Darka Rundeka, scenografiju Aleksandra Denića, te kostime Ane Savić Gecan.

Predstava „Adio kauboju“ pokazuje da se u splitskom teatru, makar na trenutak, dogodilo nešto novo, što odudara od provincijalne halabuke u kojoj ovaj grad i njegova kultura žive danas. To između ostalog treba zahvaliti i novoj direktorici dramskog programa Splitskog ljeta Senki Bulić koja je zbog isto tako provokativnih predstava smijenjena s mjesta direktorice kazališta u Velikoj Gorici. Ono što joj zaista želimo, kako zbog njezine karijere, tako i zbog mentalnog zdravlja svih nas, jest da se u Splitu zadrži puno duže.