Porez na čitanje

Obuzima li vas osjećaj svečane miline kad spazite manifestaciju “Vijesti iz kulture” s pulta dnevnika javne televizije? Parfimirana blagost, tip-top mjera ugode i informacije, što je novo, baš jučer, što “naši umjetnici” mogu reći u aktualnom društvenom trenutku, kako se najavljuju, čime se odjavljuju. Tko ima rođendan, tko obljetnicu, čije su karmine. Arheološki zgodici, otvaranja i zatvaranja, dinamika domaće kulturne proizvodnje stara je traka, valja vidjeti što je identitet “za doma”, a što “za van”. Uvoz, izvoz, recitacija i aplauz: čisti beton provincijske priredbe, u estetici kršćanske tolerancije. Pastoralna pedagogija nacionalne kulture s egidom verum, bonum et pulchrum convertuntur, dakle misao da “nije lijepo ono što nije dobro i istinito”, odašilje se ekranom svakoga dana u dobroj vjeri. Onoj koja drži da će “teme iz kulture” učiniti “društveno relevantnima” ako ih denotativno pristavi uz bok dnevnim informativnim aktualijama, iako negdje duboko ćuti da karakteri žanrova tragikomično odudaraju. Kao nacionalni horor-realizam na početku, i romantizam za kulturnu lošu beskonačnost na kraju javnog teve-dnevnika.

Pojam autora

Ali čemu šamarati mrtvog konja, zašto vrijeđati dostojanstvo žanra stare škole? Koga može ozlijediti malo kulturnjačkog eskapizma? Svakoga, naravno. Jer je oduvijek poznato da medijski žanrovi s idejom lijeposti i kreposti kulture u dekontekstualiziranom nacionalnom krajoliku imaju najdeblju rolu u promicanju implicitne kulturne politike: doziraju ulogu uzroka, posljedice i simptoma, po potrebi. Na terenu loše (kulturne) svakodnevice reperkusije naučenih žanrovskih motiva javljaju se dakle sporadično, u logičkom neredu i s teretom sentimenta, kako već dolikuje svakoj kulturnoj pojavi.

Ipak, postoji korijenski motiv, kralj svih domaćih mustri u kulturi: pojam autora. Kako u razdoblju (književnog i svakog drugog) romantizma, tako i u Hrvatskoj u dvadesetprvom stoljeću, autor je izniman, drugačiji, poseban lik-stvaratelj, duhovno odvojen od kreativno jalove društvene sredine. Ipak, u specifičnoj konfiguraciji mjesta i vremena prema rampi EU-a, romantičarski atavizam pojma autorstva u domaćim se krugovima “profesionalnih autora” malo promijenio. Ostala je iznimnost i izvrsnost u smislu klasne dominacije nad profesijama koje se, stavimo to tako, općenito ne smatraju kreativnima; a pojavio se sentiment klasne subordinacije prema profesijama koje lakše i brže utjeruju svoje zakonsko pravo na financijsku naknadu od autorskog rada.

Autorski rad je svugdje u civiliziranom svijetu legislativna i moralna svetinja, tako uostalom piše i u Ustavu RH, u članku br. 68. Radi se samo o situaciji promptnosti utjerivanja duga. Eto ga, dug. Nije to tako daleko, od ideje iznimnosti u društvu, do sentimenta oštećene stranke. Svježi primjer ojađenosti zbog sporog sistema reprezentativne kulturne politike je nedavni medijski vapaj članova Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade, o neusklađenosti legislative i operative u naplati naknade za knjige posuđene u knjižnicama. Riječ je, naime, o jednom u nizu autorskih prava koje desetljećima njeguju bogatije europske države. Pritom je uobičajeno, posebno u Europskoj uniji, da država javnim knjižnicama osigura sredstva za autorske naknade po osnovi javne posudbe: u Njemačkoj se tako deset posto naknade subvencionira iz državnog proračuna, a 90 posto iz lokalnog (regionalnog) proračuna, u Sloveniji naknadu subvencionira Ministarstvo kulture prema odluci Vlade u sklopu Nacionalnog programa za kulturu, u Austriji postoji ugovor zaključen između čak 11 autorskih društava i države, u Velikoj Britaniji naknadu subvencionira Ministarstvo kulture.

Dvije cehovske udruge – Hrvatsko društvo pisaca i Društvo hrvatskih književnika – desetljećima su nemoćno pratile kako muzičari i glazbeni pisci u udruzi HDS ZAMP koriste Zakon o autorskim i srodnim pravima, iako su im stručnjaci iz ZAMP-ove službe često nudili svoje usluge u formi softvera, konzultacija i edukacija za sistem prikupljanja podataka i posuđivačke statistike u knjižnicama. Ali braća po cehu su se tek prije koju godinu dogovorila da koncesionar za problem naknade posudbi u knjižnicama bude Društvo hrvatskih književnika, a Ministarstvo kulture je “partner za pregovore”, zapravo konačna stanica koja je, kako u “Jutarnjem listu” od 13. rujna tvrde članovi Hrvatskog društva književnika za djecu Želimir Hercigonja i Silvija Šesto – jednostavno zakazala.

Lopovski mentalitet

Tekst u kojemu dvoje autora objašnjava dubioze u odnosu s nakladnicima i po stoti put prokazuje lopovski mentalitet većine domaćih izdavača objavljen je pod naslovom “Štitite autorska prava glazbenika, a što je s nama?”

Apel naslova upućen je vjerojatno nadležnom ministarstvu, iako je to totalno kriva adresa jer Ministarstvo kulture nema veze s naplatom autorskih prava muzičarima nego to radi isključivo ZAMP, i to “isključivo prikupljanjem sredstava od svojih korisnika”. Je li sad čudno da medijskim eterom cirkuliraju tako iskrivljeni pojmovi i podgrijavaju se logičke greške? Možda nije, u “Vijestima iz kulture” građanin neće naći podatke koji će osigurati logičku stabilnost u pojmovima kulturne politike. Autorica lektirnih naslova Silvija Šesto zato pojašnjava metodu naplate poreza na posuđenu knjigu u javnim knjižnicama: “Ideja je da se država dogovori o iznosu koji je za to spremna izdvojiti, jer je to zbog Zakona dužna napraviti. Zato se moraju osigurati dodatna sredstva, ne sredstva od knjižnice.”

Točno, jedino nije naglašeno što znači pojam “dodatna” sredstva, ako je riječ o tako banalnom, jednom jedinom budžetu koji se namiruje od poslušnih korisnika-građana. Također još nije poznata procedura naplate takvih prava, odnosno hoće li se novac iz ministarstva plaćati knjižnicama ili direktno HDS ZAMP-u, odnosno nekoj drugoj ovlaštenoj profesionalnoj ustanovi, koja će vršiti raspodjelu naknada prema posuđivačkoj statistici.

Notorna je činjenica da autori (komercijalne) glazbe za razliku od literarnih autora svoj kruh i naknadu od autorskog prava ubiru bez državnih subvencija. A knjiga domaćeg autora svih žanrova nije ekskluzivni proizvod autorskog duha nego i proizvod vrlo uspješne inkluzije financijskih sredstava svih građana Hrvatske.

Podsjetimo, Ministarstvo kulture iz državnog proračuna u godinama suvremene Hrvatske plaća potporu nakladniku za objavljivanje knjige, otkup knjiga za knjižnice, godišnje stipendije autorima svih književnih kategorija na osnovi natječaja. Kad počne provedba naplate literarnih autorskih prava na javnu posudbu u knjižnicama, bit će to manifestacija četvrte državne naknade za istu stvar. Porez na čitanje i čitatelje u zemlji jedva pismenog življa, zašto? Neka se objasni naciji, za pultom teve-dnevnika.