Pokrajine

Porodica Karamarković kao primjer ugroženih proizvođača mlijeka

Svakodnevno gomilanje gubitaka

Kada su nas nagovarali na podizanje farmi, obećavali su da se cijena mlijeka deset godina neće mijenjati. Zamislite što bi se desilo da sam otvorio još dvije farme, kako sam planirao, kaže Branko Karamarković, jedan od najuzornijih mljekara u Virovitičko-podravskoj županiji

Burno je bilo protekla dva tjedna u životu Branka Karamarkovića, 48-godišnjeg poljoprivrednika iz Ilmina Dvora, jednog od najvećih i najuzornijih proizvođača mlijeka u Virovitičko-podravskoj županiji, potpredsjednika ratarsko-stočarske udruge Čađavica, jednog od organizatora prosvjeda mljekara u veljači ove godine i aktualnog prestanka isporučivanja mlijeka otkupljivačima.

Voda je mljekarima došla do grla: samo ove godine u Hrvatskoj je propalo od 1.500 do 1.700 farmi; 2001. godine bilo ih je 58.000, a danas ih ima svega 12.800. U kolovozu ove godine proizvedeno je 4,5 milijuna litara mlijeka manje nego u istom razdoblju lani te mljekari bilježe pad proizvodnje od deset posto mjesečno.

Neodrživa proizvodnja

Na Karamarkovićevoj farmi sa 80 muznih krava i isto toliko junica i teladi svaki novi dan donosi 3.500 kuna gubitaka. Stoga mu ništa drugo nije preostalo nego upozoriti javnost na pogubnu mljekarsku politiku, i to na najdrastičniji mogući način – prolijevanjem mlijeka.

– Već u startu gubimo kunu i pol po litri, a ako tome dodamo stalni rast ulaznih troškova i štete od ovogodišnje suše, onda je jasno da je ta proizvodnja neodrživa. Objekt sam napravio iz operativnog programa, rata kredita mi je 24.000 kuna, a mjesečno na proizvodnji gubim 50.000 kuna. Kada su nas nagovarali na podizanje farmi, obećavali su da se cijena mlijeka deset godina neće mijenjati. Zamislite što bi se desilo da sam otvorio još dvije farme, kako sam planirao jer sam imao sve pretpostavke za uspješan posao – kaže Karamarković.

Na imanju radi pet radnika, a svoju budućnost u poljoprivredi vidi i Brankov sin Mladen koji je završio poljoprivrednu školu.

– Prije četiri godine, kada sam odlučivao čime bih se bavio, roditelji su mi rekli da mogu upisati srednju školu koju god želim. Odrastao sam na selu, volim Slavoniju i poljoprivredu, želim ostati na selu, pa je bilo logično da upišem poljoprivrednu školu. Sada, kada je došlo vrijeme da poljoprivredi nešto pridonesem, jednostavno ne mogu. Otac je u ovo ulagao zbog mene, da meni osigura posao i budućnost, ali sada se sve preokrenulo i jednostavno ne vrijedi ulagati – kaže razočarano Mladen i hrabro dodaje kako će pokušati ostati na imanju i boriti se do zadnje kapi znoja.

Navikao je na posao od jutra do sutra. Kada je odlučio ostati na selu, znao je da u stočarstvu nema radnog vremena, vikenda, blagdana, bolovanja i vremenskih nepogoda. Brine ga što će biti na proljeće, jer do tada još ima hrane za stoku, a ako cijena mlijeka ostane ista, neće imati s čim obnoviti zalihe.

– Radit ću bilo što, ne želim biti socijalni slučaj, iako je u našoj državi to najsigurnije – odlučan je i kritičan mladi Karamarković.

Nema predaje

Sa sadašnjom cijenom od 2,30 kuna po litri mlijeka nema opstanka, pa mljekari ne odustaju od zahtjeva za 4,05 kuna. Branko i Mladen ne mogu vjerovati na što su spali, jer moraju strahovati hoće li sutra imati za kruh. Da bi preživjeli moraju prodavati stoku.

– Nekada sam kupovao i othranjivao životnije, danas ih prodajem. Došao sam u situaciju da ih moram ubijati kao bih preživio. Ako Vlada želi spasiti ovaj sektor, može to učiniti, ali nam mora osigurati pretpostavke da za litru mlijeka dobijemo cijenu koju tražimo. Ministarstvo nam odmah može pomoći da vratimo dugove ako u HBOR-u otvore kreditnu liniju sa simboličnom kamatom i odgodom od dvije godine kako bismo vratili dugove dobavljačima i počeli ispočetka. Jedino tako ćemo sigurno stati na noge, jedino tako ćemo biti od koristi otkupljivačima mlijeka i zajednici, a najviše sebi i svojoj obitelji. To bi bio način da sve što je poklano vratimo natrag i da oživimo farme, jer ovakvi objekti, ako su prazni, nikome ne koriste. U protivnom, pričat ćemo da smo jednom u Hrvatskoj imali mljekarsku proizvodnju – zaključuje Branko Karamarković.

Goran Gazdek

Bogati poduzetnik na Kordunu

Štrok obnavlja spomenik u Perjasici

Dogovoreno je da načelnici Dražen Peraković i Rade Kosanović utvrde status spomenika, dobiju potrebne dozvole i nađu mogućnosti za financijsku participaciju. Pomoć je obećao i Duško Ljuština, a dobar dio troškova obnove spomenika snosio bi sam Goran Štrok

U skoroj budućnosti trebala bi započeti obnova spomenika antifašistima, NOB-u, ustanku i žrtvama ustaškog i fašističkog terora u Perjasici. Taj spomenik i spomen-kosturnicu, koji se nalaze u malom parku u centru mjesta, posjetio je poznati automobilistički as iz vremena Jugoslavije i poduzetnik u oblasti turizma i hotelijerstva Goran Štrok, koji inače već 35 godina živi u Londonu.

Spomenik je devastiran u posljednjem ratu: nakon “Oluje” znatno je oštećen i sada je u vrlo lošem stanju. S obzirom na velik broj oštećenih partizanskih spomenika i na mala sredstva s kojima Općina Barilović i antifašisti u Hrvatskoj raspolažu, članovi srpske zajednice iz Karlovca došli su na ideju da za pomoć zamole Štroka. Njegov otac Izidor Štrok, španski borac, nosilac partizanske spomenice 1941. i narodni heroj, kao politički komesar bio je pripadnik perjasičkog partizanskog odreda od oktobra 1941, dva mjeseca nakon što je odred formiran.

Kontakt s Goranom Štrokom omogućio je Aleksandar Stanković, novinar HTV-a kojem je Štrok bio gost u emisiji “Nedjeljom u dva” početkom ljeta. Štrok je obećao pomoć i posjetu Perjasici, što je sada i ostvario. Zbog lošeg vremena nije obišao čitavo mjesto, već je samo vidio u kakvom se stanju spomenik nalazi. Prisutni su bili i načelnik Općine Barilović Dražen Peraković, načelnik Općine Krnjak Rade Kosanović, pročelnik Grada Zagreba za kulturu Duško Ljuština i povjesničar dr Đuro Zatezalo koji je prisutne, a posebno Štroka, upoznao s prilikama tokom boravka njegovog oca na Kordunu i u Perjasici sve do 1943, kada je otišao na Kalnik.

Dogovoreno je da načelnici Peraković i Kosanović obiđu konzervatore, utvrde status spomenika, dobiju potrebne dozvole i nađu mogućnosti za financijsku participaciju. Pomoć je obećao i Duško Ljuština, a dobar dio troškova snosio bi sam Goran Štrok.

Sačuvao telegram saučešća očevih suboraca

Izidora Štroka narod ovog kraja izuzetno je cijenio, kao i on taj narod. Nakon rata nije bio zadovoljan razvijenošću tog kraja, pa je formirao delegaciju i krajem 1968. posjetio predsjednika Sabora Jakova Blaževića sa zahtjevom da se Perjasica izdvoji iz općine Duga Resa i proglasi nerazvijenom. Tako bi se zajedničkim sredstvima mogla razviti i revitalizirati, jer je tamošnji narod dao velik doprinos NOB-u i nije zaslužio siromaštvo. Nažalost, taj pokušaj nije uspio. Goran Štrok i danas čuva telegram koji je dobio 1984. kada mu je otac umro, kojim mu narod Perjasice i suborci njegovog oca izražavaju saučešće.

Milan Cimeša

Vandalizam nakon vraćanja povijesnog imena

Uništena tabla s imenom Vrginmosta

Nakon što je zakonskim putem poštovana volja većine mještana Gvozda da se njihovome mjestu vrati izvorni naziv Vrginmost i nakon što su, u utorak, postavljene nove table na cestama, već sutradan, u srijedu, jedna od tabli s natpisom Vrginmost, na ulazu u mjesto iz pravca Karlovca, prebojena je crnom bojom. Šteta je tolika da se naziv ne može pročitati, pa je za sada uklonjena. Općinski načelnik Branko Jovićić ogorčen je ovakvim vandalskim postupkom za sada nepoznatih počinitelja.

– Nakon šesnaest godina našem gradiću je vraćeno ime Vrginmost, koje je nosio više od dva stoljeća. U proceduri koja je prethodila promjeni naziva nije bilo nikakvih problema, no čini se da postavljanje tabli nekome nije po volji – rezigniran je Jovičić, koji je zajedno s općinskom vlašću imao mnogo problema da uvjeri nadležnu ispostavu Hrvatskih cesta da s određenim zakašnjenjem ipak promijeni ploče s imenom mjesta.

– Prilikom obilaska područja, policijski službenici uočili su u utorak navečer prebojeni znak, o čemu su obaviještene Hrvatske ceste Sisak, koje su uklonile uništenu tablu. Provode se kriminalistička istraživanja kako bi se pronašao nepoznati počinitelj kaznenog djela uništenja i oštećenja tuđe stvari – rekla je glasnogovornica Policijske uprave Sisačko-moslavačke županije, Natalija Dolenčić Mezak.

V. Jurišić

In memoriam: Ljiljana Vojvodić (1936 – 2012)

Pedeset godina poezije

Kao nastavnica Ljiljana Vojvodić radila je u Banjaluci, Ninu, Čepinu i Osijeku, a poeziju je objavljivala preko 50 godina

Prestalo je kucati pjesničko srce osječke poetese Ljiljane Vojvodić, koja je posljednjih nekoliko godina života provela u osječkom Domu za starije i nemoćne osobe u Drinskoj ulici, a poeziju je objavljivala preko 50 godina.

Rođena je u Bosanskoj Gradišci 1936. godine. Djetinjstvo i mladost provela je u Banjaluci, gdje je studirala i radila. Kao nastavnica nastavila je raditi u Ninu, Čepinu i Osijeku. Poeziju je počela objavljivati 1956. godine (“Banjalučke novine”, “Korijeni”, “Krajiške novine”, “Mladi Krajišnik”, “Polet”, “Putevi”). Godine 1960. objavila je u Banjaluci pjesničku zbirku “Zapis sna”. Bila je član Društva pisaca Bosanske krajine. Pjesme su joj objavljene i u zbirkama “Lirika devetorice: panorama banjalučke poezije” (1962) i “Panorama poslijeratne krajiške poezije”. Nastavila je objavljivati u zagrebačkom “Oku”, požeškim “Traženjima” i osječkoj “Reviji” (70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća).

Objavljivala je i poeziju za djecu u zagrebačkim časopisima “Modroj lasti”, “Radosti” i SMIB-u, sarajevskim “Malim novinama” i “Veseloj svesci” te u osječkom “Glasu Slavonije”.

Godine 2001. objavljen joj je ciklus pjesama u zajedničkoj zbirci “Nebeski svod” u izdanju SKD-a “Prosvjeta” pododbor Osijek. Isti izdavač izdao joj je zbirke pjesama “Boje nesanice”(2003) i “Obrisi trajanja” (2005). S pet pjesama zastupljena je i u zbirci “Kada bih imao kuću” (2007) u izdanju Koordinacionog odbora za Istočnu Slavoniju, Baranju i Zapadni Srem SKD-a “Prosvjeta”. Krajem 2007. godine osječki pododbor “Prosvjete” izdao je još jednu njenu pjesničku knjigu, zbirku pjesama za djecu pod imenom “Let, cvijet, svijet”.

Ljiljana Vojvodić sahranjena je na Centralnom groblju u Osijeku.

J. N.

Penzionerska svečanost u Negoslavcima

Dan treće životne dobi

Blizu dvesto penzionera iz Negoslavaca i njihovih gostiju u subotu, 20. oktobra obeležilo je Dan treće životne dobi.

– Kada bi se količina energije, iskustva, ideja, entuzijazma… svega što ste tokom života sakupili mogla koncentrisati u jednu tačku, bilo bi dovoljno snage da se svet pokrene u pozitivnom pravcu. A to u pozitivnom pravcu za vas znači stabilne i veće penzije, koje ste svakako zaslužili. U tom cilju, zajedno sa vašim agilnim predsednikom Brankom Đukićem činimo sve da vam se ispravi nepravda i da dobijete svoje u ratu otete penzije – rekao je načelnik Opštine Negoslavci Dušan Jeckov, poželevši penzionerima i dobro zdravlje i dug život.

Pre slavlja, kojem su prisustvovali kolegice i kolege iz okolnih organizacija, ali i gošće i gosti iz Bačke Palanke, na čelu sa predsednikom Udruženja penzionera Vojvodine Milanom Nenadićem, penzioneri su obišli kuću koju je Negoslavcima nedavno donirao Dušan Čubrilo.

B. R.

Djevojački hor iz Bosanske Gradiške i čuveni klarinetist oduševili Daruvarčane

“Lira” i Boki razdrmali Daruvar

Slavni klarinetist Božidar Boki Milošević posebno je izveo svoju kompoziciju “Vranjanski merak”, a publiku je prošetao globusom, od Brazila do južne Srbije, u spletu “Svjetsko-balkanske meditacije”

Gradski djevojački hor “Lira” iz Bosanske Gradiške, u pratnji Miroslava Vukovića na klaviru, Saše Rajića na bas gitari i Nebojše Radovića za bubnjevima i njihov gost, legendarni klarinetist Božidar Boki Milošević, u punoj dvorani daruvarskog kina oduševili su publiku izborom i izvedbom nezaboravnih evergrina.

Djevojke su otpjevale planetarno popularne “Lav mi tender”, “Besame mučo” i “Marinu”, a podsjetile su i na domaće hitove “April u Beogradu”, “Kaži, zašto me ostavi”, “Devojko mala” i druge. Daruvarčani su mogli čuti i kako zvuči “Maj vej” na klarinetu u izvedbi profesora Bokija Miloševića. Slavni klarinetist posebno je izveo svoju kompoziciju “Vranjanski merak”, a publiku je prošetao globusom, od Brazila do južne Srbije, u spletu “Svjetsko-balkanske meditacije”.

“Lira” je prvi put u Daruvaru nastupila ove godine na proslavi Spasovdana, slave VSNM-a Grada Daruvara. Do gostovanja je došlo na preporuku ljudi iz Daruvara koji danas žive u Bosanskoj Gradišci.

– Očito smo im se dopali kada su nas ponovno pozvali. S obzirom na to da suradnja s profesorom Bokijem Miloševićem traje već godinu dana, odlučili smo se da izvedemo taj program na cjelovečernjem koncertu – izjavila je voditeljica zbora, dirigentica i muzička pedagoginja Svjetlana Paunesku.

Zbor djeluje od 1998. godine, a nastao je iz dječjeg zbora O.Š. “Danilo Borković”, kao želja odraslih bivših đaka da se nastave baviti pjevanjem. Repertoar je raznolik, pjevaju gotovo sve, od klasike do obrade narodne muzike svih balkanskih zemalja. Imale su mnogobrojne nastupe van Gradiške, a najveći je ostvaren na “Majskim horskim susretima” u Bijeljini 2005, kada su u jakoj konkurenciji ženskih zborova osvojile zlatnu medalju.

– Nastupale smo s brojnim eminentnim muzičarima kao što su braća Teofilović, beogradska operska primadona Radmila Smiljanić, operski pjevač Dejan Heraković, rok bend Alter ego i mnogima drugima – kaže Svjetlana Paunesku.

Božidar Boki Milošević prvi put je svirao u Daruvaru. Grad ga je oduševio, pa je publiku pozdravio osvrćući se na ono što je toga dana vidio i doživio.

– Zadivljen sam gledajući Daruvar kako je divan, umiven i lepo popločen. Nekoliko puta sam obišao ceo svet, ali još nisam video ovako mali grad a da je lep, čist i uredan. Pripisujem to svim ljudima koji ovde žive, a posebno onima koji su davno došli iz Češke, a koji su ponosni na svoj Prag, jer je to jedan od najurednijih gradova u kojem sam bio, ne samo u Evropi nego i u svetu – rekao je maestro Boki.

Goran Gazdek

Energični um osamdesetogodišnje Osječanke Dušanke Stojnović

Poezija, muzika i štosevi iz rukava

Najdraže mi je kada mogu razveseliti ljude oko sebe. Nemam želju da izdam knjigu, ali ću sve radove ostaviti svojim unucima, poručuje Dušanka Stojnović, čije su pesme i konferanse sastavni deo mnogih osječkih priredbi

Iako je u 80. godini života, Dušanki Stojnović iz Osijeka na životnoj bi energiji i entuzijazmu mogli pozavideti i mnogo mlađi. Ova vitalna i kreativna nastavnica u penziji decenijama se bavi pisanjem pesama, priča, scenskih igara, igrokaza i monologa. Osim što piše, Dušanka svoje tekstove glumi, komponuje i peva, a budući da je izuzetno duhovita, ponekad nastupa i kao stendap komičarka, sipajući štoseve kao iz rukava.

Za svaku priliku ima prigodan tekst. Zato vrlo često učestvuje na raznim priredbama, bilo da ih organizuju osječki Klub “60 plus”, Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta” ili Udruženje antifašističkih boraca i antifašista, jer je Dušanka aktivna članica sve tri organizacije.

Lucidna improvizatorka

Ona začas može da osmisli čitav celovečernji program, jer gotovo 40-tak svojih pesama ili monologa govori napamet.

– To sam oduvek volela. Još kao dete recitovala sam i glumila u raznim dramskim grupama. Kasnije sam kao nastavnica hrvatsko-srpskog jezika celog života nešto pisala, organizovala priredbe za decu, scenske igre i igrokaze. Posle odlaska u penziju počela sam pisati i za odrasle – kaže Dušanka, koja je učiteljsku profesiju nakon studija u Zagrebu započela u Žirovcu kod Dvora na Uni, a potom nastavila u nekoliko osječkih osnovnih škola.

Uprkos brojnim radovima i bogatom stvaralaštvu, dosad ništa nije uspela ukoričiti jer joj je najveći deo tekstova, preko stotinu pesama i igrokaza pripremljenih za štampu, uništen u ratu 1991. godine. Ali to je nije pokolebalo da i dalje piše. Rat je Dušanku i njenog supruga Dušana zatekao kod brata u Srbiji, odakle se u Hrvatsku vratila 1996. godine. Četiri je godine bila smeštena u Domu starih u Pančevu, gde su njeni entuzijazam i kreativnost takođe došli do izražaja. Ova vedra i nasmejana penzionerka svoje je kolege u domu organizovala u kulturno društvo, pisala humorističke tekstove, osmišljavala i režirala čitave programe koje su u raznim prilikama izvodili. Sve je to Dušanka radila sa zadovoljstvom, iako je u domu imala puno obaveza jer je uz boravak u toj ustanovi, kao izbeglica bez dovoljno novca, morala i raditi.

Po povratku u Osijek uključila se u društveni život. Učlanila se u pododbor “Prosvjete”, u čijim je prostorijama imala nekoliko nastupa, izvodeći monologe iz svojih tekstova. Kao članica UABA-a često je recitovala na komemoracijama.

Ipak, najviše aktivnosti bilo je u Klubu penzionera “60 plus” gde je osnovala pevački zbor koji je na repertoaru imao i devet njenih pesama.

Reči i muzika

– Kada počnem pisati neku pesmu, odmah stvaram i muziku. Napisala sam i himnu Kluba “60 plus” – kaže nam i odmah počinje pevati: “Nek’ se u svima radost razleže, neka potraje slavlje, veselje. To vam sad želi pevačka grupa 60 plus iz našeg kluba…”

Napisala je ova Osječanka i pesme o svom gradu, Slavoniji i Baranji. U osječkom kazalištu za vreme karnevala izvedena je njena scenska igra “Unučica i baka”, na koju je posebno ponosna.

– Meni nikada nije dosadno. Ustajem u pet sati, ali me niko ne treba žaliti jer ne radim puno – kaže u šali.

– Skuvam kafu i onda ponavljam te svoje pesme, pa ih pevušim… To mi radost pričinjava. Kada god ne želim da sam ovde, moja me mašta odmah prenese… i do planinske reke – dodaje naša sagovornica.

Iako smatra da “onaj ko ne izda knjigu ne može reći da je pesnik ili pisac”, Dušanka nema želju da svoje radove objavi na taj način.

– Najdraže mi je kada mogu razveseliti ljude oko sebe. Nemam želju da izdam knjigu, ali ću sve radove ostaviti svojim unucima – poručuje.

Dragana Bošnjak

Izložba poznatog slikara naivca

Tatišić izlaže u Sisku

Izložbom slika u sisačkoj narodnoj biblioteci i čitaonici “Vlado Gotovac”, koja traje od 26. oktobra do 6. novembra, poznati slikar naivac Jovan Tatišić na simbolički se način vraća kući, pošto je to njegova prva samostalna izložba u tom gradu.

– Izložit ću 46 slika u tehnici ulja na staklu, s temom banijskih pejzaža i mrtve prirode – kaže Tatišić, ističući da na svojom slikama nastoji uhvatiti i neke pejzaže svog djetinjstva. Recimo, na rijeci Blinji nekada je bilo više vodenica, a danas nema nijedne.

– S obzirom na to da se izložba održava u Sisku, gdje sam proveo značajan dio svoje mladosti i gradio ga, o čemu svjedoče i tadašnje novine, volio bih da se na otvorenju 26. oktobra u 18 sati nađe što više prijatelja slikarstva i one Banije kakva je bila nekada – poziva Tatišić.

Jovan Tatišić rođen je 1934. u Starom Selu u tadašnjoj općini Sisak. Slikarstvom se kontinuirano bavi od 1967. Član je Društva naivnih likovnih umjetnika Hrvatske. Od 1976. godine podjednakim intenzitetom izlaže u zemlji i inostranstvu, a iza sebe ima niz samostalnih i grupnih izložbi. Među njima su i četiri samostalne izložbe u Zagrebu u posljednjih 14 godina, dok je ove godine jedan od učesnika izložbe u galeriji “Mirko Virius”.

N. Jovanović

Deveti Festival dečijeg folklora u Kneževim Vinogradima

Vrednost tradicije

U organizaciji KUD-a “Živojin Žiko Mandić” iz Kneževih Vinograda i Zajedničkog veća opština iz Vukovara održan je deveti Festival dečijeg folklora u Kneževim Vinogradima, na kojem je učestvovalo 11 ansambala iz Osječko-baranjske i Vukovarsko-sremske županije.

Osnovni cilj Festivala je druženje dece, omladine i roditelja. Sve je funkcionisalo besprekorno, a svaki korak, koji je stotinu puta na probama uigran, prikazan je na improvizovanoj bini uz salve aplauza. Za prikazane koreografije slobodno se može reći da su prevazišle starosnu granicu učesnika, pa koreografi i umetnički rukovodioci dece mogu biti spokojni, jer su svi ljubitelji kulturnog stvaralaštva, koji su dupkom ispunili tribine osnovne škole, zaista uživali u osebujnosti i vrednosti tradicije srpskog naroda.

Nakon festivala organizatori su sve učesnike nagradili zahvalnicama, a za sve je upriličen i domjenak u restoranu Sportsko-rekreacijskog centra. Ako se jednom bude pisala istorija KUD-a “Živojin Žiko Mandić”, ovaj će Festival sigurno ostati zapisan krupnim slovima, jer je to prvi veliki događaj koji je održan nakon što je KUD obnovio svoj rad.

Z. Popović

Stogodnjak (134)

26. 10. – 2. 11. 1912: četiri dana zaredom u zagrebačkom Apolo kinu nije se mogla dobiti karta više. Prikazivana je, naime, “Balkanska ratna kronika broj 1.” Neviđeno mnoštvo, koje je nahrupilo na projekciju, moglo je vidjeti više zanimljivih prizora iz ratom zahvaćenih područja, pa tako uz ostalo i turske čete na carigradskom kolodvoru, pozdravljene od sultana, zatim turske čete u obrani Tuzija, potom bugarske čete koje kreću prema granici, onda logor turskih i arnautskih zarobljenika u Podgorici, pa dovoz mesa za zarobljenike u Podgorici, i to na otetim topovskim kolima, i konačno crnogorske čete koje napadaju Tuzi.

* Iz Srbije u Hrvatsku stiže obavijest svim potencijalnim ratnim dobrovoljcima: “Srpskim vojnim komandama prijavilo se više od 67.000 vojnih obveznika više, no što se predviđalo. Zbog toga je obustavljeno svako primanje dobrovoljaca. Srbija je riješila da se prvo naoružaju, formiraju i spreme za rat vojni obveznici, pa će se tek potom odlučiti hoće li se primiti i dobrovoljci.”

* Iz štampe je izišao Sokolski kalendar za 1913. godinu. Veliki broj stranica, osim hrvatskom, slovenskom i češkom, posvećen je i srpskom sokolstvu koje je prikazano po župama. Priloge su pisali poznati sokolaši: Lazo Popović, Vojislav Besarović, Stevo Žakula, Milan Todorović, Milan Metikoš i drugi. U kalendaru je objavljen i poseban prilog o svesokolskom sletu u Pragu, s brojnim crtežima i fotografijama.

* Neke novine bilježe neobičnu igru prirode u pčelinjaku Dušana Margana. U njegovim košnicama otkriveni su trutovi bijele glave. Margan ih je nekoliko poslao protoprezviteru Marku Šauli, a ovaj Srpskoj pčelarskoj zadruzi kao prirodnu rijetkost.

* Dragutin Guberevac, kontrolor Ministarstva građevina, odjel poštansko-telegrafski, u Beogradu, rado bi se oženio iz Hrvatske, pa objavljuje u zagrebačkim novinama ovaj oglas: “Činovnik Srbin, udovac sa troje odrasle ženske dece koja se školuju, star 48 godina, oženio bi se sa djevojkom ili udovicom bez dece, srednjih godina, prijatne spoljašnosti i dobre naravi. Miraza treba da ima toliko koliko je potrebno da se plati za osiguranje njene penzije (oko 3.000 dinara)…”

Đorđe Ličina