Stvorili smo društvo straha i licemjerja

Svjetla u dvorani su pogašena, a na velikom se platnu u krupnim planovima vide lica koja u mikrofon izgovaraju: “Volio bih otići uz Sinatrinu muziku; Voljela bih skončati na pustom otoku uz zadnji dim cigarete; Voljela bih da se u zadnjem trenutku života pogledom oprostim sa svojim sinovima…” Trenutak kasnije, netko je poželio da ga na samom kraju životnog puta pojede krokodil, a jedna glava govori kako zamišlja da će ga pored dobrog komada strefiti srce.

Takve završne scene svojih života – bizarne, smiješne, maštovite ili u mnogo čemu predvidljive – hrabro su u svom predstavljanju otkrili protagonisti predstave “55 +”, nastale u produkciji socijalno angažirane kazališne skupine Montažstroj; njihov dosad najveći projekt premijerno je izveden na pozornici Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog.

Publiku su činile sve dobne skupine, a pripadnici generacije starije od 55 godina naizmjenično su, jedan po jedan, istupali na pozornicu, dobivši onoliko minuta koliko imaju godina, da javnosti priopće koji je to najvažniji trenutak ili ključna minuta u njihovu životu.

Ključne minute života

U tom prvom dijelu predstava je intimnog karaktera, tu je cilj opravdao sredstvo: redatelju Borutu Šeparoviću ideja je bila da se “pedesetplusaška”, izgubljena, zaboravljena i nevidljiva generacija, koja u društvu kotira kao teret i višak, razotkrije do kraja, da se njihov glas čuje, a ne da budu zanimljivi tek svake četiri godine, isključivo kao glasačka mašina.

Priča tu počinje, a istovremeno možda i završava: gotovo vođeni glasovitom Tolstojevom rečenicom iz “Ane Karenjine” po kojoj su sve sretne obitelji nalik jedna na drugu, a svaka nesretna nesretna je na svoj način, protagonisti predstave, njih gotovo pedesetak, uspijevaju nas tek djelomice šokirati i navesti na razmišljanje o prolaznosti života. Nema velikih odstupanja od pojedinih životnih iskustava i priča, od kojih su neke, namjerno ili ne, režirane tehnikom elipse, pa su u završnici mnoge ispovijedi ostale nedorečene uslijed isteka vremena koje je govornik imao na raspolaganju. Uglavnom, živote mnogih protagonista predstave “55 +”, poput mnogih drugih generacija, obilježile se tužne i sretne priče o ljubavi, obiteljske tragedije, ratne traume, bolesti ili otkazi na poslu, borba za preživljavanje… sve situacije koje svakodnevno susrećemo, bilo iz medija, bilo iz svoje bliže ili dalje okoline.

“Ključna je ta minuta od koje prijašnji život više ne možeš vratiti. I danas živim sam i danas cugam i danas odlazim u pučku kuhinju”, životni je postfestum jednog aktera predstave. Dok to izgovara, nekako sićušan i sklupčan pod svjetlom reflektora, nalik je filmskom Stroszeku, iskonski nevinom čovjeku suočenom s okrutnošću življenja.

Osim verbalnog obraćanja publici, zanimljivo je bilo vidjeti način na koji su protagonisti –opet, činilo se, vođeni dramaturškim intervencijama – dokumentirali svoje emocije posredstvom medija: neki su neobuzdano zaplesali, netko se pak grohotom smijao, netko plakao, a jedan je vremešni gospodin svoj javni nastup odigrao stojeći na jednoj nozi. Najstariji sudionik predstave je vitalni 87-godišnjak koji je – dajući nam do znanja kako ga je društvo prerano otpisalo, iako je on još vrlo aktivan – izveo neku vrstu stepa i tako motorički izrazio svoje osjećaje. Reagirala je i publika u tom dijelu: pljesak i poneki povik ohrabrenja dao je izvođačima krila, pa se u drugi dio predstave ušlo svirajući po političkim notama.

Zreli za revoluciju

Na pozornicu je postavljena improvizirana govornica, ukrašena državnom zastavom: ubrzo je uprizoren povijesni govor Franje Tuđmana na Prvom općem saboru HDZ-a 1990. godine: govornici su se izmjenjivali, dok je ostatak družine sjedio na stolicama u pozadini, poput političkih dužnosnika. O čemu su govorili naši akteri na tzv. povijesnom skupu generacije 55 +? O sustavu solidarnosti koji se raspao, o svojoj suodgovornosti i beznađu u kojem smo zarobljeni posljednjih dvadeset godina, bilo je tu žala za propalim tvornicama i drvljenja o generacijama kojima je i teže nego što je bilo njima.

Odličan prikaz (ne)postojeće solidarnosti i licemjerja društva bez dlake na jeziku dao je jedan sudionik predstave. “Kada se raspadalo knjižarsko poduzeće Mladost, mi smo među prvima, 1993., štrajkali u ovoj zemlji. Nitko nas tada nije podržao, svi su valjda mislili da se to njima ne može dogodili. Pa što bismo danas mi onda podržali ove u Gredelju?”, zapitao se. Drugi su, uz ostalo, govorili: “Mladima smo ostavili dugove, brige i probleme”; “Umorni smo od borbe za preživljavanje”; “Stvorili smo društvo straha i licemjerja”, “Mogli smo spriječiti rat, krađu i ostalo”… Onda su poručili: “Da je generacija 55 + danas na vlasti, zahtijevala bi totalitarnu vlast u prvih mjesec dana vladavine, kako bi proširila zatvore i pročistila zemlju od bande koja ju je pokrala.” I: “Nema drugog puta do revolucije, ali mi ne znamo kako je započeti ni kako je provesti. Žao nam je ove zemlje: niti je suverena, niti slobodna, a ljudi su nesretni. Vrhunac naše političke aktivacije je gledanje sva tri dnevnika, jednog za drugim, svakoga dana.”

Za razliku od prvoga, intimnog dijela predstave, koji je izazvao emocije u publici, drugi je dio nakon nekog vremena skrenuo u naporna ponavljanja i fraze, koje protagonisti najvjerojatnije godinama izgovaraju sjedeći u svojim foteljama.

Oduzimanje glasa

Četrdesetak minuta prije kraja gotovo dvoipolsatne predstave, redatelj Šeparović uzeo je mikrofon i poručio publici da će uslijediti još 22 govora i da mogu izaći van ako im je zamorno.

– Ideja ovog projekta je jedan čovjek, jedan glas – kazao je Šeparović i dodao da se nastavlja sa snimanjem dokumentarnog filma “Potrošeni”, koji je nastajao na licu mjesta.

Velik dio publike doista je i otišao, pa se na kraju ovog teksta možemo zapitati kome je zapravo namijenjena ova predstava. Bit će puno ako je samim protagonistima ovo javno “svlačenje” poslužilo kao neka vrsta terapije i odmaka od dnevne rutine. Zamišljena kao ogoljivanje duša, predstava se utopila u moru političkih fraza i banalnosti. Možda bi umjesto takvih naklapanja dobro došla kakva zaigranija interakcija sudionika na sceni. Ili, kako je to primijetila u svom tekstu kazališna teoretičarka i dramaturginja Una Bauer, dovođenje protagonista u situaciju da ponavljaju prazne fraze o politici oduzima im glas, umjesto da im ga daje.

Veliki plus predstavi je sama ideja i želja da se generacija 55 + okupi na jednom mjestu, da se osjete živima i da znaju da i oni nekome i nečemu pripadaju u ovim pasjim vremenima.