Razočaranje zbog selektivne pravde

Još se nije dogodilo da o nekom događaju gotovo svi u Srbiji imaju isto mišljenje, no izricanje oslobađajuće presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču uspjelo je proizvesti upravo takav efekt. Čak i oni iz tzv. druge Srbije negodovali su ovih dana, od Nataše Kandić, preko Dubravke Stojanović, do Sonje Biserko i još mnogih, koji su se – iako pristojnijim i suzdržanijim tonom od zvaničnika – uglavnom pozivali na to da žrtve “Oluje” do danas nisu dočekale ni mrvicu pravde.

Rijetki su tonovi koji od tog zajedničkog stava odudaraju, pa je tako Srbijanka Turajlić, umirovljena profesorica Beogradskog univerziteta, izjavila da je Haški tribunal prije politička nego pravna institucija, što za cijelu regiju nije dobro, jer se time gubi povjerenje u sudstvo.

Josipović razljutio Đilasa

– Sigurno je da žrtve “Oluje” nisu same sebe prognale i ubijale. Neko je za to kriv i odgovoran. S druge strane, građani Srbije nemaju razloga da iskazuju toliko nezadovoljstvo, jer su na proteklim izborima pokazali da ne misle da neko treba da snosi odgovornost za svoje prethodne postupke. Premijer nam je čovek koji je vodio politiku vlasti devedesetih i samim time direktno je odgovoran za ono što se desilo građanima u “Oluji”. Prvi potpredsednik Vlade i predsednik države (Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić, op.a.) zdušno su podržavali današnjeg premijera u ondašnjoj politici. Tužno je što je Haški sud ispao krajnje političan, ali nema mesta velikom zadovoljstvu – rekla je Srbijanka Turajlić u intervjuu dnevniku “Danas”.

– Jedno je kad se nogometni derbi završi rezultatom 3:2, drugo je kad tim rezultatom odluči sudsko vijeće; rađaju se sumnje da je ta utakmica namještena. U Srbiji raste spremnost da se napusti takmičenje – napisao je ovih dana Dragoljub Žarković, glavni urednik tjednika “Vreme”.

Upravo to je činjenica o kojoj ovih dana raspravljaju pravnici koji se razumiju u haško sudovanje, ali zanimljivo je da nijedne pravne analize drugostupanjske haške presude nema u medijima, već se o svemu govori mimo javnosti. Odnos sudaca koji su bili za oslobađajuću presudu i onih koji su sa svojim izdvojenim mišljenjem ostali u manjini činjenica je koja će – po nekima – opterećivati odnose u regiji, ali i budućnost Hrvatske i Srbije, jer je s obzirom na “odnos snaga” u žalbenom vijeću jasno da će mnoge dileme ostati i da je možda rješenje trebalo potražiti u otvaranju nove rasprave o cijelom slučaju.

Kako god bilo, hrvatski generali su oslobođeni, a za evidentne zločine do danas nitko nije odgovarao i to je ono što muči izbjegle Srbe iz Hrvatske. Jasno je to bilo iz izjava onih koji su se u nedjelju, njih oko petsto, okupili na parastosu u crkvi Svetog Marka u Beogradu. Parastos je služio episkop Atanasije Rakita koji je, među ostalim, kazao da je “zanemeo kada je čuo kako sluge Božjeg oltara po sveštenim odorama kažu da su Gotovina i Markač išli stopama Isusa Hrista”. Od političara tamo se ukazao jedino gradonačelnik Beograda i vjerojatni budući predsjednik Demokratske stranke, koji se obrecnuo na izjavu hrvatskog predsjednika Ive Josipovića da “nisu važne reakcije iz Srbije”.

– Predsjednik Hrvatske Josipović trebalo bi da obrati pažnju na reči koje koristi – rekao je Dragan Đilas, dodajući da možda nisu bitne reakcije iz Srbije, ali da su važne reakcije 200.000 ljudi koji su protjerani iz Hrvatske, a o samoj presudi kaže da je to “verovatno jedna od najvećih sramota u istoriji čovečanstva”.

Mučan osjećaj već viđenog

Ono u čemu se većina slaže jest da Haški tribunal nije ispunio svoje davno postavljene ciljeve: niti je spriječio sukobe, niti je kaznio sve odgovorne za zločine (ovdje se na tu stvar gleda kao na selektivnu pravdu), niti je pridonio pomirenju u regiji, naprotiv. Neki upozoravaju i na jačanje desnih snaga u Srbiji – ultranacionalisti, baš kao i ona šačica izvanparlamentarnih radikala koji su prosvjedovali u nedjelju na beogradskim trgovima, dobili su oslobađajućom presudom pravog protivnika. Ovaj put na njihovoj strani je i vlast kao takva, koja je donijela čak i zaključak (Vlada) da će suradnju s Haškim tribunalom svesti na “tehničku razinu”, ma što to značilo.

Preostaje mučan osjećaj već viđenoga tokom devedesetih, temeljen kako na reakcijama na presudu koja je mnogima bila posljednja nada da će netko odgovarati i za zločine nad Srbima u Hrvatskoj (hrvatskom pravosuđu vjeruje se još manje nego do jučer haškom), tako i na euforiji koja je zahvatila Hrvatsku, u kojoj se skoro nitko nije sjetio nevinih žrtava iz 1995.