Dvostruko napuštena djeca

Prokrijumčareno pivo bilo je spremno. Djevojke bi se ušunjale kasnije. Pod krinkom proslave Bajrama u domu za djecu bez roditelja, dječaci su spremali zabavu. Ali umjesto da se prepuste zabranjenim adolescentskim zadovoljstvima, završili su pred direktorovim uredom, sa strepnjom čekajući da budu pozvani unutra.

- Neko nas je ocinkario – kaže najviši od trojice dječaka, ne starijih od 15 godina. – Direktor nam je zaprijetio izbacivanjem iz doma, samo ako nas opet uhvate.

U uredu, direktor sirotišta, tačnije doma za djecu bez roditelja i roditeljskog staranja, kaže da je izbacivanje posljednja mjera za štićenike koji ignoriraju upozorenja o pravilima ponašanja.

- Mi ih ne možemo natjerati da poštuju kućna pravila – kaže.

Rijetke će porodice svojoj djeci prijetiti beskućništvom, čak i ako se radi o najtežim prestupnicima. Međutim, adolescentski prestupi za djecu bez roditelja u Bosni i Hercegovini mogu imati ozbiljne posljedice.

Nekoliko sati vožnje od doma gdje su krijumčari piva čekali svoju kaznu, doskorašnja štićenica istoga doma započinjala je novi život. Sada već starija maloljetnica, ona živi u hraniteljskoj porodici u Sarajevu, zajedno sa još petero siročadi. Njene su se ocjene u srednjoj školi popravile otkako je napustila dom, i sada planira upisati pravni fakultet.

- Ovdje se osjećam slobodnom – kaže djevojka.

Njena priča je rijedak pozitivan primjer među bosanskom djecom bez roditelja, dok je iskustvo dječaka s početka ovog teksta bliže normi. Hasnija Džaferagić Rabija, djevojčina hraniteljica, vjeruje da je njena porodica jedna među tek petnaestak sličnih u najnaseljenijem kantonu u državi, u kojima djeca bez roditelja mogu pronaći dom.

Eksperti kažu da je bosanskohercegovačku djecu bez roditelja iznevjerila država, koja izgleda potpuno nezainteresirana za svoje najranjivije građanke i građane. Humanitarni radnici optužuju vlasti zbog nesporovođenja sistematskog praćenja nepravilnosti u radu u institucijama gdje mnoga od ove djece žive. Pored toga, oni optužuju državu zbog što nije osigurala sve potrebne uvjete za implementaciju hraniteljstva, koje je svjetski prihvaćen standard kao alternativa institucionalnom zbrinjavanju djece.

Većina djece u bosanskim sirotištima tehnički nisu siročad: vrlo često, njihovi roditelji su živi. Članovi marginalizirane romske populacije znatno uvećavaju broj štićenika u institucijama. Međutim, svi dolaze iz siromašnih sredina, često i kao djeca beskućnika i izbjeglica iz ratova koji su uslijedili nakon raspada Jugoslavije 1990-ih godina. U adolescentskom periodu mnoga djeca bez roditelja odlutaju u sitni kriminal i druge oblike antisocijalnog ponašanja, ponekad završavajući kao narkomani-ovisnici ili prostitutke. Drugi nastavljaju živjeti u institucijama u kojima su odrasli, očigledno nedorasli izazovima života izvan domova. Vrlo mali broj se uspije adekvatno ili dovoljno dobro obrazovati, kako bi prevazišli poteškoće u samostalnom životu.

- Država se dokazuje kao roditelj koji zapostavlja svoju djecu, jer ljudi uposleni u sistemu dječje zaštite često nemaju ni dovoljno ovlasti ni dovoljno sistemskih rješenja na raspolaganju, kako bi djelovali u najboljem interesu za djecu – kaže Jasmina Selimović, ekspertica koja je provela više od decenije radeći za britansku, svjetski poznatu humanitarnu organizaciju Sejv d čildren.

Iako Bosna i Hercegovina nije jedina zemlja na svijetu u kojoj napuštena djeca doživljavaju najrazličitija maltretiranja, sudbina bosanske siročadi može biti direktno povezana sa nesposobnošću državnoga aparata.

Dejtonski mirovni sporazum, kojim je okončan rat u Bosni, podijelio je zemlju na dva entiteta sa širokim autonomijama – entitet sa dominantno srpskim stanovništvom, Republiku Srpsku, i Federaciju BiH sa većinskim bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom. Potonji entitet je podijeljen na deset kantona. Pored toga, postoji i multietnički Distrikt Brčko. Svaki od ovih entiteta ima vlastiti parlament i administrativnu službu. Vlast u Republici Srpskoj je generalno centralizirana, dok političko uređenje Federacije osigurava veću autonomiju za kantone. Čak i kada zemlju ne bi razdirale konstantne krize, komplicirana državna struktura kreira beskonačno mnogo odstupanja od nekog idealnog i standardiziranog rješenja za djecu bez roditelja, kao najranjiviju bosansku populaciju. Ne postoji niti jedno tijelo na državnoj razini koje bi se bavilo pitanjima djece bez roditelja. Država čak nema ni podatke o tome koliko takve djece uopće ima, budući da u zemlji nije održan popis stanovništva još od prije rata.

U odsustvu zvaničnih podataka ili statistika, najbolji izvor informacija o domovima i ustanovama za djecu bez roditelja u cijeloj zemlji je izvještaj ombudsmana za ljudska prava BiH iz 2010. godine. Prema studiji ombudsmana, u Bosni je trenutno oko 2.000 djece smješteno u institucijama, mada nezvanične procjene kažu da je stvarni broj zapravo dvostruko veći. Broj djece u institucijama nije moguće precizno ustanoviti i zbog toga što ona često prelaze iz jednog doma u drugi, povremeno se vraćaju svojim porodicama ili žive na ulicama. U izvještaju ombudsmana spominju se 24 institucije različitih namjena i kapaciteta.

Mediji u Bosni i Hercegovini redovno objavljuju jezive priče o zlostavljanima u domu za djecu bez roditelja, u kojima su učestvovali i uposlenici institucija. Međutim, osim dobro poznatog primjera požara u jednom domu u kojem je nesretnim slučajem stradalo nekoliko beba, niti jedan od slučajeva djece zlostavljane od strane odgajatelja nije procesuiran pred sudovima.

- Nedostaje sistematska kontrola institucija, tako da uposlenici, često neadekvatno obrazovani za posao koji obavljaju, iza zatvorenih vrata mogu raditi šta hoće – upozorava Jasna Hodžić, direktorica bosanske filijale britanske humanitarne organizacije Houp end homs for čildren.

Azem Mujan jedan je od dvoje inspektora u Upravi za inspekcijske poslove Federacije BiH, zadužen za praćenje stanja i rada u mnogobrojnim institucijama. Njegove obveze uključuju inspekcije 14 domova za djecu bez roditelja te još devet drugih, sličnih institucija koje pružaju sklonište za djecu. Iako ima ovlasti da ispituje djecu i njihove staratelje u institucijama, on tvrdi da ne može učiniti ništa povodom nepravilnosti na koje nailazi. Njegovi izvještaji ne povlače posljedice i po pravilu završavaju skupljajući prašinu. Mujan za ovakvo stanje krivi različite faktore, od slabog pravosuđa, preko nejasnih i često suprotstavljenih zakona, te snebivljivih ili nekompetentnih tužitelja, do pravnih nesuglasica oko nadležnosti između kantonalnih i federalnih tijela.

U septembru 2012. Mujan je naišao na slučaj dječaka koji je pokušavao pobjeći iz jednog doma za djecu bez roditelja. Dječak je bio kažnjavan zatvaranjem i po nekoliko dana u podrumsku prostoriju.

- Druga djeca su ovu prostoriju zvala “kavezom” jer su metalni kreveti u njoj bili zavareni jedan za drugi – opisuje Mujan.

Istražujući ovaj slučaj, inspektor je ustanovio da je dječak primoravan uzimati teške psihoaktivne lijekove poput “Haldola”, “Bosaurina”, “Prazina” i “Apaurina”. Ispitujući relevantnu dokumentaciju, Mujan je zaključio da nije postojao validan razlog zašto bi dječaku bila propisivana takva terapija.

Ovaj slučaj nije jedini kojim se inspektor Mujan bavio u posljednjih nekoliko mjeseci. Uprava za koju radi trenutno ispituje tri slučaja navodnog zlostavljanja i kršenja dječjih prava, od kojih je jedan umalo završio samoubistvom jedne mlade štićenice doma.

- Imamo u prosjeku petnaestak takvih slučajeva godišnje – kaže Mujan. – Naš pravni sistem još nije spreman da se njima bavi i zato oni nikada ni ne dođu do sudova.

Opisao je kako ga je tužitelj jednom nazvao da ga pita šta da radi sa prijavom koju je dobio od Uprave. “Što da očekujem od tužitelja koji ni sam ne zna šta treba da radi?” zapitao se. Mujan optužuje pravosudni sistem za nekompetenciju i nedostatak iskustva kako bi se bavio osjetljivim slučajevima kršenja prava maloljetnika.

Mujanov šef Muhamed Pašukanović, glavni inspektor Inspekcije rada, kaže da je jedan izvještaj njegovih inspektora o dječjem selu, u kojem su djeca navodno iskorištavana za noćni rad, i sam postao predmetom sudske rasprave. Uprava doma tvrdi da u njihovom slučaju nije nadležna federalna, već kantonalna inspekcija. Pašukanović tvrdi da “rupe” u pravilnicima omogućavaju pogrešna i različita tumačenja.

- Nažalost, zakon nije dovoljno jasan – tvrdi on. Tužno je to, ali često sav naš trud bude uzaludan.

U svakom slučaju, federalni inspektori rada ostali su usamljeni u poslu detektiranja glavnih problema u domovima za djecu bez roditelja.

U drugom izvještaju, koji je sačinila državna ad hok komisija za praćenje stanja u domovima za djecu, nisu zabilježeni slučajevi koje opisuju Mujan i njegovi kolege. Niti jedan. Komisiju je 2010. formiralo Vijeće ministara, pod koordinacijom državnog Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, kako bi obišla sva sirotišta u zemlji. Izvještaj rada te komisije, koji još uvijek nije objavljen, proslijeđen je Vijeću ministara tek početkom 2012. Sada bi trebao biti formalno usvojen na parlamentu, ali već je zastario. Što je još gore, rezultati u izvještaju, u koji je BIRN imao uvid, iznenađujuće su umirujući. Nema spominjanja alarmantnih uvjeta ni lošeg nadzora. Umjesto toga, izvještaj se fokusira na kroničan nedostatak novca, prenapučenost u domovima te manjak osoblja za njegu djece. U najgorem slučaju, izvještaj spominje nedovoljan broj igračaka za djecu i nedostatak prostora za rekreaciju.

Muhamed Agić, član tročlane komisije koja je posjećivala domove za djecu tokom 2010, rekao je za BIRN da oni nisu uočili nikakve “alarmantne situacije”.

- Institucije uglavnom ispunjavaju međunarodne standarde ili se barem trude da to postignu. Ja sam očekivao i gore – kaže Agić.

Željka Marković Sekulić, druga članica iste komisije, slaže se sa svojim kolegom da su uvjeti života u domovima uglavnom zadovoljavajući, dodajući kako neke institucije nemaju kapaciteta da bi mogle pružati pravilnu njegu prevelikom broju djece.

- Osim toga, hrana je bila dobra i sirotišta su bila čista – kaže ona.

Upitana šta je bilo sa slučajevima koje su zabilježili inspektori, Željka Marković Sekulić za BIRN je rekla da nije upoznata sa spomenutim istragama.

- Ne mogu ja komentirati rad federalnih inspektora. Mi radimo kao neovisno tijelo na državnoj razini i svoj smo posao savjesno obavili. Razgovarali smo sa djecom i provjeravali dokumentaciju u nenajavljenim posjetama. Bilo bi bolje da smo mogli provesti više vremena unutar samih institucija, ali smo za svaku mogli odvojiti samo po jedan dan – kaže ona.

Prošle godine ista komisija nije radila zbog nedostatka sredstava, budući da zbog političkih previranja državni budžet tokom 2011. uopće nije bio usvojen. Izvještaj ombudsmana za ljudska prava, sačinjen 2010. godine, ipak sadrži ozbiljnije nalaze. Studija navodi raznorazne nepravilnosti, od djece koja rade noćne smjene, do loših higijenskih uvjeta i slabo održavanih zgrada u kojima ona žive. Ombudsmani planiraju objaviti prošireni nastavak prethodnog izvještaja. Četiri pune stranice od 116, koliko izvještaj broji, ispunjene su detaljnim preporukama, koje uključuju zahtjeve za promjenom zakonskog okvira i razvijanjem akcionih planova. Ombudsmani su izrekli preporuke za svaki pojedinačni slučaj kojim su se bavili.

Izvještaj je naložio implementaciju preporuka u veoma kratkom roku, a proslijeđen je širokom spektru institucija, od kantonalnih, preko entitetskih, pa sve do državnih. Na državnoj razini, preporuke su se odnosile na ministarstva civilnih poslova, pravde i finansija. Zvaničnici Republike Srpske, kao i Federacije, također su primili kopije izvještaja sa preporukama, a isto su dobili i kantoni.

- Mi dobijemo zvanični odgovor, notu da je izvještaj primljen, ali ne vidim da se išta promijenilo – kaže Aleksandra Marin-Diklić, šefica Odjela za dječja prava pri instituciji ombudsmana BiH. Ona kaže da će u izvještaju koji ombudsmani pripremaju biti zaključeno da njihove “preporuke nikada nisu implementirane”.

BIRN je pokušao ustanoviti kako se država ponijela prema preporukama ombudsmana. Ministarstvo civilnih poslova prvo je označeno kao tijelo koje situaciju treba pomjeriti sa mrtve tačke. Aktualni ministar civilnih poslova Sredoje Nović bio je ministar i 2010, u vrijeme kada je izvještaj bio objavljen. On je član Saveza nezavisnih socijaldemokrata, najveće partije u Republici Srpskoj, koja se načelno protivi bilo kakvoj centralizaciji na državnoj razini. Nović nikada nije odgovorio na naš zahtjev za intervjuom. U pismenom odgovoru, njegova asistentica Zorica Rulj naglasila je da je Republika Srpska učinila “više napora” u odnosu na Federaciju u implementaciji preporuka ombudsmana. Nije precizirala o kojim se naporima radi.

Aleksandra Marin-Diklić za to krivi nerazmrsivi čvor “preklapanja nadležnosti” mnogobrojnih grana komplicirane administracije.

- Političke blokade na svim razinama vlasti onemogućavaju primjenu rješenja, pa čak i razgovor o rješenjima – smatra ona.

Ljiljana Zita, koautorica izvještaja, također smatra da država nije u stanju provesti preporuke.

- Naš najveći problem je nespremnost da se odgovori zahtjevima tako ugrožene populacije kao što su djeca bez roditelja. Podnosimo izvještaj za izvještajem svim ovlaštenim institucijama, ali naš pravni okvir onemogućava blagovremene i učinkovite reakcije, i niko ne želi preuzeti odgovornost – kaže ona.

Miroslav Mauhar, iz federalnog Ministarstva rada i socijalne politike, brani državne institucije od optužbi o neučinkovitosti.

- Stvari se kreći naprijed, istina polako – kaže on, dodajući da bi reforme trebale ići u smjeru ulaganja više novca i ljudskih resursa namijenjenih dječjoj zaštiti.

Mnogi eksperti vjeruju da je najbolje rješenje za djecu bez roditelja smještanje u hraniteljske porodice.

- Važno je raditi na alternativama za smještaj djece u porodice, kako bi se njihov broj u institucijama smanjivao i kako bi im se osigurala bolja podrška kroz socijalne službe – kaže Paolo Marki, specijalist za dječju zaštitu pri UNICEF-u u Bosni i Hercegovini.

UNICEF je jedna od nekoliko svjetski relevantnih organizacija koje vode kampanje za preusmjeravanje djece iz sirotišta u hraniteljske porodice. Argumenti za takvo rješenje posebno su jaki u slučaju Bosne i Hercegovine, gdje slaba država nije u stanju nadgledati ili unaprijediti stanje u domovima za djecu bez roditelja. No, neuspjeh uvođenja hraniteljstva kao institucionalne dugoročne mjere također je povezan sa slabošću fragmentirane države, koju i skoro dvije decenije nakon rata paraliziraju međunacionalni antagonizmi. Ponovno, napredak je otežan slabom administracijom i nedostatkom u zakonodavstvu.

Jasmina Selimović, bivša uposlenica organizacije Sejv d čildren, napominje da uvođenje hraniteljstva u Bosni daleko zaostaje za zapadnoeuropskim standardima, ali i za zemljama iz bližeg i daljeg okruženja, kao što su Hrvatska ili Mađarska. U drugim zemljama, kaže ona, hraniteljske porodice dobivaju materijalnu pomoć i znanja potrebna za profesionalno odgajanje djece, jer je to “ozbiljan posao, za puno radno vrijeme”. U Bosni i Hercegovini socijalne službe isplaćuju mjesečne iznose za svako dijete – koji variraju od regije do regije – ali ništa više. Većina hranitelja, kaže ona, nisu pravilno obučeni, nisu plaćeni za posao kojim se bave, niti su pravilno nadzirani.

Državi je potreban pravni okvir koji će zaštititi djecu bez roditelja i koji će osigurati da staratelji potpuno razumiju svoje dužnosti, smatra Jasna Hodžić iz humanitarne organizacije Houp end homs for čildren.

- Zakoni koji obuhvataju dječju zaštitu su neprecizni i jedva zadovoljavaju osnove. Kao rezultat svega toga, veoma je mali broj djece u Bosni i Hercegovini smješten u hraniteljske porodice – kaže ona.

Jasna Hodžić vjeruje da državu uopće ne bi skupo koštao prelazak sa sadašnjeg sistema na hraniteljski. Međutim, naglašava ona, u tom bi slučaju centri za socijalni rad morali biti bolje organizirani kako bi kvalitetnije pratili djecu razbacanu na različitim lokacijama. Stoga je održavanje velikih institucija za smještaj djece bez roditelja “kretanje linijom manjeg otpora”.

Miroslav Mauhar, iz federalnog Ministarstva rada i socijalne politike, kaže da su vlasti nedavno odobrile dvogodišnji plan za smanjenje prosječnog broja djece u institucijama – koji sada iznosi oko 100 – na tridesetoro djece po instituciji. Trebalo je četiri godine da plan bude usvojen, pošto je predložen još početkom 2008.

- Jasna stvar, krajnji je cilj zatvaranje institucija, ali to će potrajati jako, jako dugo – kaže Mauhar.

* Eldin Hadžović je slobodni novinar nastanjen u Sarajevu. Ovaj članak je nastao kao dio Balkanske stipendije za novinarsku izuzetnost, na inicijativu Robert Bosch Stiftunga i Erste Fondacije, u suradnji sa Balkanskom istraživačkom reporterskom mrežom. Članak je uredio Neil Arun.