Nametanje nestručne uprave

Predvodnici ekonomske politike u Hrvatskoj, ne samo u nanovo aktualiziranom slučaju Petrokemije, svjesno obmanjuju radnike i ostatak javnosti. Ali, primjer kutinskog proizvođača umjetnih gnojiva, tvrtke u većinskom državnom vlasništvu, idealan je za prikaz te igre skrivača: netom li je s najviših razina ovih dana poduzeto sve da se najavom privatizacije uzbuni radništvo i da tamošnji sindikati – od kojih mora učiti ostatak zemlje – uključe alarm, Vladini funkcionari opozvali su vlastite izjave i poručili nam da je došlo, eto, do nekakve čudne zabune. Nikakve zabune nije bilo, jasno, ali je zatečena sad ona šira, manje upućena javnost. Pritom je riječ o već tko zna kojem sličnom manevru aktualne Vlade prema Kutini, a zbog nastojanja da se ta iznimno unosna firma u glavnini privatizira.

Vladin se odnos prema njoj tako u proteklih godinu dana svodi na apsolutno ignoriranje tvorničke uprave i radničkih zastupnika s jedne strane, i s druge na svojevrsno kažnjavanje njihova poslovanja kroz doslovce ubitačnu cijenu plina. Napomenimo da je plin osnovna sirovina toga proizvodnog diva, jednog od naših najvećih izvoznika, među rijetkima uopće preostalim. Petrokemija je ujedno najveći domaći potrošač plina, s potrebama od 650 milijuna kubika godišnje. I umjesto da ona plaća nižu cijenu ili barem istu kao ostali, Ina – na koju je zasad osuđena, bez pristupa internacionalnom tržištu – uzimala joj je 25 posto više, a temeljem Vladine odluke. Zato Kutina za prošlu godinu, umjesto plusa od 110 milijuna kuna, iskazuje gubitak od preko 150 milijuna.

Zapravo je kutinsko poduzeće, kao što je na medijskoj konferenciji ovog tjedna naglasio čelnik sindikata EKN Željko Klaus, žrtva pogubno loše privatizacije same Ine. Umjesto da je ranije ispravila nepravdu koju je počinila HDZ-ova vlada i korigirala cijenu plina koja čini oko 60 posto troška poslovanja Petrokemije, sadašnja egzekutiva odlučuje dezavuirati upravu, te na zatvorenoj sjednici 10. siječnja predlaže razrješenje troje članova Upravnog odbora i namještanje novih koji se ne razumiju u sektor umjetnih gnojiva, ali imaju iskustva u otpuštanju radnika. Upravi nije pomogla činjenica da ni nezavisna dubinska analiza poslovanja, koju je naručila Vlada kao predstavnik većinskog vlasnika, ne nalazi problem u broju od oko 2.300 radnika, nego u apsurdnoj cijeni plina.

U času kada ovaj broj “Novosti” bude poslan u tiskaru, ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak primit će na razgovor Željka Klausa i bar načelno dokinuti sramotnu praksu nekomuniciranja s radništvom Petrokemije, kao i kontinuiranog provociranja te strane. Njegov prethodnik Radimir Čačić oglušio se na pozive da sasluša glasove iz Kutine, kako radničke tako i upravne. Naročito mu je smetalo to što su se za državno vlasništvo od minimalnih 51 posto nad Petrokemijom izborili direktnom akcijom sami radnici, Sporazumom o privatizaciji 1998. godine.

Ista je stvar jako nervirala i Slavka Linića, još prije 12 godina, ali su sindikati Petrokemije – monolitni toliko da to u našim prilikama upravo zapanjuje – odoljeli dosad svim nasrtajima doktrinarnih privatizatora. Država, uzurpirana interesom krupnoga privatnog kapitala, u međuvremenu se postavila još maćehinskije negoli ranije, te je naglavce izvrnula tezu o strategiji njezina većinskog vlasništva nad Petrokemijom. Umjesto da proizvodnju zaštiti objektivno prihvatljivom cijenom plina – jer to je smisao rečenog sporazuma – ona je kutinskoj tvornici drastično zagorčala život baš pomoću tog instrumenta. Naposljetku, kada su sindikalisti prošlog tjedna nanovo aktivirali čuveni Stožer za obranu Petrokemije, o kojeg su zube spektakularno lomili i Tuđmanovi i Račanovi ministri, Ivan je Vrdoljak bezočno ustanovio da ovaj put nitko nije govorio o privatizaciji. A sam je predstojnik Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI), Mladen Pejnović, najavio dražbu državnog udjela od 51 posto u Petrokemiji i još je na web-stranicama DUUDI-ja kutinska tvrtka svrstana u izlog s dobrima namijenjenim za rasprodaju, e da bi se Pejnović tek naknadno počeo izmotavati.

Nastavili su se i on i Vrdoljak baviti gluhim telefonom u medijima i potom, ali sad već možemo s drugih pozicija promatrati nastavak te politikantske ujdurme. Možemo tako i spekulirati o ministrovoj namjeri u konačno ipak, hajde, otvorenom dijalogu s predstavnicima radnika. Tu je nužno uočiti da problem ne nastaje tek činom privatizacije, nego već u slabljenju radničkog utjecaja te interesa kroz Vladino nametanje članova uprave njezinom predsjedniku Josipu Jaguštu. Radi se o trojici novih, kako rekosmo, u četveročlanom odboru s Jaguštom na čelu.

Neće zasad biti privatizacije, kazao je Vrdoljak, ali nešto se mora poduzeti s obzirom na loše poslovanje. Ministar je u srijedu objavio kako je Petrokemija sklopila ugovor s Gazpromom za 130 milijuna kubika plina po cijeni 20-ak posto jeftinijoj od dosadašnje, međutim to ne mijenja bitno stvari jer po ugovoru s Inom kutinska tvrtka ima pravo na kupnju 20 posto plina od drugih dobavljača, što je koristila i lani. Neslužbeno saznajemo da će se ipak i cijena Ininog plina za ovu godinu korigirati na razinu koju plaćaju ostali, što bi Petrokemiji konačno omogućilo da posluje profitabilno. No indikativno je da Vlada ne želi stati na tome. Pa da se malo upustimo u spekulaciju, itekako osnovanu: ona želi nagnati Jagušta na uzmak, a kada ubrzo potom dođe do krize u poslu – logične krize, s nestručnom upravom – marketinški aparat u vidu “Jutarnjeg lista”, Nenada Bakića i sličnih udarit će nanovo u dreku kako je privatizacija jedino rješenje.

Daljnja borba, dakle, vodit će se oko najmanje jednog člana uprave. Predsjednikov glas na vijećima koja donose odluku vrijedi više, pa mu je za vođenje firme dovoljan i jedan član uprave na kojeg može računati, umjesto sve trojice na protivnoj strani. No ako sindikalisti i uspiju osvojiti to jedno mjesto u upravi za stručnjaka koji neće uvaljivati klipove Josipu Jaguštu, ne treba se zavaravati da je riječ o konačnoj pobjedi. Ovakva nedemokratska vlast neće odustati od prodaje te agrarno-strateške firme i nova se podmetanja stoga mogu očekivati već iza prve sljedeće krivine.