Monopolizacija, korupcija i kraj demokracije

Iz Srbije stiže vijest da je stotinjak radnika i malih akcionara iz svih dijelova zemlje na demonstracijama u Beogradu zahtijevalo da se ukine Agencija za privatizaciju, tamošnji pandan Hrvatskom fondu za privatizaciju (HFP). Jedan izvještaj započinje ovako: “Bez posla, bez para, bez mnogo nade da će isterati pravdu i vratiti imovinu društvenih preduzeća u kojima su nekada radili, a koja su danas uglavnom u stečaju, likvidaciji ili čija je imovina rasprodata a kapital izvučen u firme sa dalekih ostrva, stotinak radnika i malih akcionara preduzeća iz Kragujevca, Vršca, Zrenjanina, Subotice, Beograda protestovalo je juče ispred Agencije za privatizaciju, a zatim i ispred Predsedništva. Lista zahteva nije dugačka, ali pogađa u srž privatizacione katastrofe u kojoj je oko pola miliona ljudi ostalo bez posla.” (iz članka Miloša Obradovića).

Dakle radnici, od kojih su neki godinama na burzi rada, traže da se ugasi Agencija za privatizaciju, koja je sudjelovala u svim privatizacijama, provodila ih i kontrolirala. Baš ona trebala je pratiti posluje li i dalje privatizirana firma, investira li novi vlasnik ili krčmi imovinu, no rezultati takvih državnih kadija, koji istodobno uzimaju, daju i sude, na cijelom su prostoru Jugoslavije općepoznati. Pa da sada barem netko, osim nekolicine za zadovoljenje tranzicijske pravde prokazanih tajkuna, krivično odgovara. Na skupu je govorio i Milenko Srećković iz Pokreta za slobodu, civilne organizacije osnovane kao potpora brojnim radničkim zahtjevima, koja se već predstavila i u Zagrebu. On je napao vladajući diskurs “borbe protiv korupcije” riječima da dok se i hapsi pokoji sumnjivi kupac uništenih poduzeća, oni koji su im to omogućili u državnim institucijama uopće se ne spominju. Dakle ne samo pojedini političari i njihovi poslovni kumovi, već cijeli sistem državnih institucija kroz koji su sva ta favoriziranja, nepotizmi i klijentelizmi morali biti provučeni. A morat će biti i ubuduće, kako god se službe koje im to omogućuju zvale, jer privatno upravljanje sve koncentriranijim tokovima novca, da ne kažemo samo privredom, danas je bez toga neizvedivo.

Podsjetio je Srećković ovaj skup da Agencija za privatizaciju nije ispitivala porijeklo novca, pa su poduzeća nerijetko kupovali kriminalci, nije kontrolirala održavaju li novi vlasnici kontinuitet proizvodnje ili rasprodaju što stignu i zadužuju poduzeće preko granica normalnog. Aktivisti Pokreta za slobodu podsjećaju na ono najznačajnije, kako radnici u takvim situacijama ne šute, već ukazuju na nepravilnosti i nepravde, ali ih državna tijela, uključivo s Agencijom, a o politici ekonomskim i stranačkim vlastima prikačenih medija već sve znamo, tada potpuno ignoriraju. Odgovor na pitanje tko je ne samo dozvolio, već baš omogućio procese gašenja proizvodnje, rasprodaje tvorničkih imovina, neosnovana hipotekarna zaduživanja i osnivanje fiktivnih firmi radi namjernog guranja u stečaj, i u Beogradu i u Zagrebu je isti: omogućile su to “naše”, tako stare i tako različite, navodno na nož posvađane države.

Beogradski demonstranti traže da se preispita krivična odgovornost svih dosadašnjih direktora Agencije za privatizaciju i ostalih odgovornih, a zatim da se ovakva institucija, s pogubnim učinkom na privredu, odmah ukine. Ako je pojednostavljeno, ali ne sasvim neosnovano, moguće reći da je Slovenija hrvatska, a Hrvatska srpska slika budućnosti, tada možemo zaključiti kako bi beogradskim prosvjednicima, ma koliko se njihov protest nekome činio donkihotovskim, moglo i uspjeti u naumu. Sjetimo se samo kako je ovdje 2011. godine pompozno ukinut Fond za privatizaciju, u biti cinično nazvan “hrvatskim”, ali samo zato da bi ga zamijenila Agencija za upravljanje državnom imovinom (AUDIO). Što sve upravo podsjeća na manevre gašenja starih i osnivanja novih – navodno čistih i neopterećenih – institucija kao poduzeća koje, onako usput, ni ne moraju znati kolika je vrijednost nekretnina koje su preuzele na upravljanje. Naš tadašnji potpredsjednik Vlade zadužen za gospodarstvo, Petar Čobanković, bio je uostalom brutalno iskren kada je rekao otprilike kako je privatizacija došla na zao glas, pa joj treba facelifting: “HFP je imao negativnih konotacija, kao i cijela privatizacija. To je bilo doba tranzicije, u čemu nije bilo iskustava, već su sve zemlje imale svoje puteve. Danas imamo veliko iskustvo u tome, a rezultat toga su i Zakon o upravljanju državnom imovinom i AUDIO.” Dakle oni koji privatiziraju nakupili su iskustvo i sada više ne idu grlom u jagode već, otkako su im jagode u grlu, mudrije pokreću cikluse novih privatizacija, sa sve gorim posljedicama po napadnuto stanovništvo.

Ono što bismo mi trebali jest ukazivati stalno, poput drugova u Beogradu, na granice tzv. antikorupcijskih politika, koje su ovdje doduše uspjele uhapsiti i premijera, a u Srbiji najvećeg tajkuna, ali pritom sistem koji takve pojave omogućuje ne samo da nije promijenjen, već se i dalje reklamira kao potpuna demokracija euroatlantskog tipa. Možda je vrijeme da umjesto tvrdoglavog poricanja napokon prihvatimo banalnu istinu da naše vlasti nisu neuspješne, već je katastrofa koju živi većina istoznačna s uspjehom manjine kojoj, u zemlji i svijetu, oni služe. Korupcija se pojavljuje u raznim sektorima, notorno političkom i ekonomskom, no samo naivni, a takvih više nema, osim po službenoj dužnosti, mogu razdvajati te sektore. Domaći političari omogućili su i stvorili domaće premoćne privatne vlasnike industrije jučer, javnih dobara sutra. Sada instrukcije dolaze od evropskih političara, a i bitni vlasnici sve su manje domaći. No neke tendencije ostaju nepromijenjene. Korupcija je bitno povezana s procesima okrupnjavanja vlasničke i nevlasničke moći, u od naroda otuđenim centrima. Korupcija u svojim suvremenim, sada i za nas mjerodavnim, zapadnim oblicima, cvjeta naročito u trenutku kada se javna dobra žele oduzeti građanima i predati na privatno upravljanje, i to korporacijama. Ona je ustvari nužan sastavni dio političke ekonomije privatizacijske politike. Njezina sistemska funkcija u onome što bismo zaoštreno mogli nazvati usporenim državnim udarom vlasti protiv svoga stanovništva je u stvarnom potkopavanju demokratskih sadržaja, a ne samo formi.

Vlasti koje isključuju sve šire slojeve stanovništva iz upravljanja, sutra će, kada će uvoditi nove i nove izvanredne mjere, prve viknuti da je demokracija ugrožena. Moramo im odgovoriti od koga: od onih koji su politički omogućili deregulaciju i privatizaciju svega, koji smišljaju nove i nove forme opresivnog organiziranja i menadžmenta, te u našoj briselskoj budućnosti, od onih koji nedemokratski zaobilaze lokalni nivo nadnacionalnim dogovorima i institucijama.