Ko će lepše Vukovar da okiti

Barokni centar Vukovara navečer je bešuman, slabo osvijetljen i blatnjav. Zbog novog kolektora grad je raskopan već gotovo godinu dana. Petak je, nešto iza 21 sat, 23. veljače. U jednom od popularnijih kafića u Ulici Franje Tuđmana svega je troje posjetitelja. Pitam konobaricu gdje su ljudi.

- Nema ih – nerazgovorljivo kaže. A kad vidi da je i dalje gledam, dodaje: – Ono malo što ih ima, izlazi u Borovo Naselje. Ondje je nešto kafića i klub u koji svi idu na narodnjake.

Niže niz ulicu, kada se prođe Zmajeva – koja, za razliku od obližnje Gajeve, Nazorove ili Radićeve, ne nosi puno ime onoga po kojemu je nazvana, pa niste sigurni je li to Jovan Jovanović ili neki drugi Zmaj – najveća je gradska knjižara, ona Školske knjige, u kojoj se ne može naći nijedan naslov na ćirilici, okomito je Teslina, a još niže obnovljeni Radnički dom (koji je bio hotel dok ga radnici sami nisu kupili prije stotinu godina) i “metalizirana” Gradska uprava, ispred koje rijetki ljudi te večeri igraju hokej na ledu postavljenom na Trgu Republike Hrvatske.

Kad bi se krenulo mostom preko Vuke, pored kioska Tiska na kojem su “Novosti” jedine novine pisane (i) ćirilicom (i to tek odnedavno), pa ravno Strossmayerovom, došlo bi se do Županijske ulice i Ureda državne uprave. U toj su zgradi prve dvojezične i dvopismene table koje su stigle u Vukovar. Kad će na fasade, ne zna se, kao ni koliko će izdržati netaknute, nakon što konačno budu postavljene.

- Ovo je kao Badnje veče, natječu se ko će više kresnica da upali, ko će lepše bor da okiti, pa da se tome divimo. A sve bez veze. Mjesec dana će biti šaranja tabli, skidanja i prepucavanja, a onda će to splasnuti i niko neće više o tome razgovarati. Rafovi se ne puše, nema posla i onda se bavimo nevažnim stvarima koje ne utječu na naše živote – rekao mi je Mirko Kovačić (83) ranije toga petka, u restoranu “Vukovarska golubica”.

Preko puta, na obali Dunava, lijepo se vidjela zgrada Agencije za vodne putove, na kojoj je visio transparent s natpisom “Vukovar nikad neće biti srpski grad”. Kovačić je Vukovarac i tako, po vukovarski, govori, a “nečistoću” njegovog hrvatskog znali su mu prigovoriti u Zagrebu, kamo je došao nakon što je oslobođen iz logora Stajićevo, u koji je odveden poslije pada Vukovara. Sjeća se da su još prije Drugoga svjetskog rata neke trgovačke radnje u Vukovaru imale natpise na ćirilici, a neka imena vlasnika ostala su ćirilicom zapisana na zgradama i danas, što je u obnovi restaurirano i nitko se na to ne osvrće. Kovačić je prije rata radio u Borovu; kad se vratio u grad 1998., pregledao je tvorničke pogone – kaže da je sve bilo ostavljeno u dobrom stanju, samo je trebalo otpuhnuti prašinu i pokrenuti strojeve…

- Da smo tada odmah zaposlili 2.000 radnika i da su počeli raditi jedni do drugih, odnosi bi danas bili drugačiji. Umjesto toga, strojevi su rasprodani u staro željezo, a država do danas nije dala ni centa za obnovu gospodarstva u Vukovaru – govori.

Njemu natpisi na ćirilici neće smetati, a tvrdi i da su Vukovarci koje poznaje indiferentni prema tome. Na prosvjednom skupu protiv ćirilice, koji je u organizaciji Stožera za obranu hrvatskog Vukovara održan 2. veljače, okupilo se oko 20.000 ljudi, ali Kovačić, kao i mnogi drugi u Vukovaru, kaže da je na njemu najmanje bilo Vukovaraca.

- Stalno nam netko izvan Vukovara kroji život. Dođu ovamo, kažu što žele i onda nas ostave da se međusobno nosimo s tim što su nam istovarili. Čak i na Novu godinu dolaze branitelji izvan Vukovara i pale svijeće, zamjerajući nam što slavimo. Pa jel’ bi stvarno svi bili sretni da je cijeli Vukovar groblje? – pita se Saša Bjelanović.

S njim, Martinom i Nebojšom Uglik iz Mirovne grupe mladih Dunav razgovarala sam pored platoa kod zatvorenoga, propalog Hotela “Dunav”, gdje je održan prosvjed. Smatraju da je taj prosvjed, kao i cijela buka koja se diže oko ćirilice, dio predizborne kampanje i mobiliziranja desnih birača i HDZ-a i SDSS-a, koji su shvatili da su izgubili Vukovar, jer građani glasaju za stranke koji im nude neki ekonomski program i bolji život, a ne za one koje ih zakopavaju u prošlost. Saši bi značilo da vidi natpise na svom jeziku i pismu, ali ne ako će se to sprovesti na ovakav način – ispolitizirano i nevoljko; želi da to bude rezultat shvaćanja da Vukovarci srpske nacionalnosti imaju pravo na to. Pitam ga kad će se to dogoditi.

- Kad ljudi budu financijski zadovoljni. Nezaposleni i frustrirani, samo čekaju da na nekome iskale krivnju za svoju situaciju, kao što je bilo i prije rata, kad je jako bogati Vukovar krajem osamdesetih zapao u lošu ekonomsku situaciju, što je bila dobra podloga za rat – odgovara i dodaje da Vukovarci svih nacionalnosti u Šidu kupuju hrvatske cigarete s upozorenjima na ćirilici, jer su jeftinije; to nikome ne smeta, kao što je i mladim Hrvatima i Srbima sasvim normalno da na istom mp3-u imaju i Cecu i Thompsona.

Sve troje se slaže sa “stožerašima” da svi Srbi s popisa stanovništva ne žive u Vukovaru, ali dodaju da je ista stvar i s Hrvatima – mnogi su u Vukovaru samo prijavljeni zato što im je to isplativije, budući da je to područje posebne državne skrbi – i ne znači da bi postotak Srba bio manji da se ponovno provede popis. Vukovar nema više od 19.000 stanovnika, a ne 27.683, koliko ih je prema zadnjem popisu, kažu.

Martina Uglik se nada da je ovo prilika da se povede dijalog u Vukovaru, da se nadvladaju konfliktne tenzije. U Vukovaru se ne vježba javni dijalog. Otkako je s rezultatima popisa stanovništva u prosincu postala zakonska obaveza da se uvede ravnopravna službena upotreba srpskog jezika i ćiriličnog pisma, ovdje nije organizirana nijedna tribina na kojoj bi se o tome razgovaralo. Kao što se sve ove godine vrlo malo ulaže u programe koji zbližavaju građane, koji bi im pomogli da savladaju prošlost i smanje asimetriju sjećanja.

Slađana Trbulin (28) dobro zna što su suprotstavljena sjećanja. Još se loše osjeća zbog toga što se na prosvjedu u Vukovaru spominjalo da Srba u Podunavlju ne bi bilo da se i tu dogodila “Oluja”. Zbog “Oluje” je s obitelji na traktoru izbjegla s Banije, skrasili su se u selu Bršadinu kraj Vukovara. Kaže da su se nakon prosvjeda Vukovarci srpske nacionalnosti prestrašili, što vjerojatno objašnjava zašto su mnogi odbili s nama javno razgovarati ili su se ograđivali, ponavljajući da se radi o zakonskoj obavezi, kao da se i o tome ne može imati mišljenje. Osim što spada u trećinu građana srpske nacionalnosti, Slađana ulazi i u trećinu svih nezaposlenih u Vukovaru koja otpada na mlade. Traži posao otkako je prije godinu dana završila Ekonomski fakultet u Osijeku. Dok razgovaramo u Udruzi Europski dom, gdje volontira, često spominje da se može staviti u kožu Hrvata koji su izgubili bližnje i dom te da razumije njihovu bol, ali i da agresivna retorika rađa inat u Srbima: ako im i nije bilo stalo do ćirilice, postaje im upravo zbog tog otpora s “druge strane”. Pitam je stavlja li se netko u njenu kožu, zanima li njene poznanike Hrvate koji su bili prognani 1991. što je ona prošla 1995.

- Ne razgovaramo o tome. Ne možemo naše iskustvo postaviti na ličnu razinu, izuzeti se iz nacionalnih kolektiva od kojih svaki gaji samo jednu istinu i shvatiti da postoje bol i trauma s obe strane – kaže.

Na pitanje što bi njoj značilo da vidi ćirilični natpis na ulazu u Vukovar, nakon kratke pauze odgovara:

- Bila bih srećna da se to dogodi. Bilo bi mi to kao znak da se i moje postojanje uvažava.

U tom istom Europskom domu razgovarala sam prije godinu dana s Ljiljanom Gehrecke, koja ga vodi i dobar je barometar stanja u Vukovaru. Premda nam to tada nije bilo u fokusu, spomenula je da bi ćirilica u javnoj upotrebi mogla ponovno potaknuti osjećaj ugroženosti među Vukovarcima i s njim na površinu iznijeti destruktivne emocije koje se, kako kaže, u Vukovaru brižno njeguju.

Našle smo se na subotnjoj kavi, u vrijeme kad centar grada oživi. Ćirilica nije neka tema, koliko se može uhvatiti u prolazu, a oni koje pitate ili će skrenuti pogled i naglo ubrzati korak ili reći da treba naći kompromis, a to bi značilo barem deset godina odgode primjene zakona, dok ne “splasne generacija koja je stradala u ratu”. No nema žestine. Ljiljana Gehrecke zna kako je kad se na pojedinca prebacuje teret kolektivne krivnje, kao što se u Vukovaru sada događa Srbima. Kad se sa suprugom Nijemcem 1961. sa studija vratila u Vukovar, godinama su bili u društvenoj izolaciji.

- Mi u Vukovaru smo zadovoljni što nema mrtvih i smatramo da je to potvrda našeg života u miru. Ali kad čujete razgovore, kad shvatite da ljudi ratuju riječima i pogledima, onda vam je jasno da se sada samo pokazalo pravo stanje stvari – kaže.

S obzirom na to da relevantnog istraživanja o tome koliko Vukovaraca podržava dvojezičnost nema, možemo li stavove s prosvjeda uzimati kao pravo stanje stvari?

- Točno je da nemamo relevantne podatke i da javni prostor uglavnom zauzimaju stavovi političara i branitelja, kojima je ovo prilika da se ponovno afirmiraju, kao nastavak ratovanja, jer im nitko nije dao priliku da se osjećaju korisnima i u miru. S njima nitko ne radi, kao što nitko ništa ne poduzima da Vukovar ne bude tek čuvar nacionalnog sjećanja, što ljude priječi da prevladaju patnju i razviju empatiju za druge. Je li netko promislio kako se osjećaju djeca koja u Vukovaru pohađaju školu na srpskom jeziku i pismu kad čuju da je ćirilica nešto strašno? Vukovar je sjajan primjer socijalne patologije, ali naša se znanost ne bavi istraživanjem i prevladavanjem posljedica rata – tumači Ljiljana Gehrecke.

Pitam što radi Institut “Ivo Pilar”, koji tu ima područni centar, iako znam da na toj adresi možete tražiti odgovore samo ako vam treba retorika s prosvjeda, ovjerena titulom.

- Oni se bave istinom, ali samo svojom istinom i potiču nacionalnu netrpeljivost – iznosi prilično oštar stav žena koja smatra da loši ljudi ne postoje, samo oni kojima treba pomoć. A ćirilica?

- To je potaklo stare animozitete i učvrstilo podjele. Hitno bismo trebali pokrenuti široku raspravu koja bi bila u interesu obje, sada konfrontirane strane – zaključuje.

Rastale smo se u blizini nekadašnje Name, za koju kažu da je prije rata bila najopskrbljenija robna kuća istočno od Zagreba. Tu se trošio novac zarađen u Borovu. U ratu je uništena. Od Name u stečaju kupio ju je Kerum, ali je nije obnovio. Prije nekoliko godina na njoj je stajao grafit “oво је xрватска”. Prošle godine je srušena i na njenom mjestu Todorić gradi šoping-centar. U gradu se priča da će se otvoriti 1. maja, na Praznik rada.