Dragan Cvetković: Jasenovac je paradigma stradanja

Nedavna tribina o žrtvama Jasenovca i predstojeća komemoracija u tom logoru smrti povod su za razgovor s Draganom Cvetkovićem, višim kustosom Muzeja žrtava genocida u Beogradu, koji se već dulje bavi mjestima stradanja u bivšoj Jugoslaviji.

 Koliko je poimenično navedenih žrtava Jasenovca zabilježio beogradski Muzej, a koliko samo Spomen-područje?

Muzej je od 1994. do 1998. asistirao Saveznom zavodu za statistiku u procesu revizije popisa pod nazivom “Žrtve rata 1941 – 1945” iz 1964. Od 2002. taj proces provodimo samostalno, u skladu sa kadrovskim i materijalnim mogućnostima. Revizija obuhvata sve stradale sa teritorije Jugoslavije, jer su jasenovačke žrtve tek deo ukupnih ljudskih gubitaka bivše države. Jasenovac se izdvaja kao najveće pojedinačno stratište i dosadašnjom smo revizijom došli do više od 88.000 stradalih, šta čini 13,5 odsto svih žrtava. Time je taj logor postao paradigma stradanja na ovim prostorima i prva asocijacija na masovna ubistva u Drugom svetskom ratu.

JUSP Jasenovac zabeležio je imena 83.145 žrtava, no verujem da će ubrzo dosegnuti našu brojku. I njihovim i našim istraživanjem pobijena je teza o najviše 80.000 stradalih, koja je proteklih decenija prisutna u Hrvatskoj: taj je broj sada u rasponu između 80.000 i 100.000, a mislim da će naš rad i to oboriti. Naravno, to dokazuje i netačnost tvrdnje o 700.000 stradalih, pa i onih umerenijih, o nekoliko stotina hiljada, prisutnih u Srbiji. Dostupni su nam isti izvori, ali je pitanje šta je ko iz njih dosad izvadi u perspektivi, obe će institucije verovatno obraditi sve izvore i doći do približno istog broja stradalih.

 Manipulisale su sve strane 

 Koliki bi mogao biti konačan broj jasenovačkih žrtava?

Na osnovu dosadašnje revizije – koja je najobuhvatnija u slučaju Jevreja, a najgora u slučaju Roma – i iskazanom trendu u obrađenim podacima, mogao bih da zaključim da je onde život izgubilo između 122.000 i 130.000 osoba. Naravno, to nije neoboriva procena, ali je najrealnija u ovom trenutku. Iskreno, sumnjam u neke drastične promene, više je reč o relaciji od nekoliko hiljada, dva-tri odsto stradalih, i to uglavnom romske nacionalnosti. Znamo da Srbi čine 63 odsto stradalih, a da su Jevreji i Romi najveće žrtve logora, jer u broju stradalih učestvuju sa 14 do 15 procenata, a u populaciji NDH-a bilo ih je svega 0,5. Postoji problem da se Jasenovac poistovećuje sa ukupnim stradanjem Srba u NDH-u, ali treba imati na umu da je onde život izgubilo 22 odsto svih civila te nacionalnosti i da je od svih Srba iz NDH-a u svim logorima stradalo 30 odst ostali su život izgubili na raznim stratištima, najčešće u selima u kojima su živeli ili u njihovoj neposrednoj okolini. Za takav poduhvat, uzimajući u obzir veličinu zločina, bio je potreban napor čitavoga državnog aparata, podvlačim, ne hrvatskog ili muslimanskog naroda, nego aparata NDH-a.

 Koliko se i kako manipuliralo brojem jasenovačkih žrtava?

Ta je manipulacija vrlo kompleksno pitanje, koje zahteva studiozno istraživanje. Tu su isprepletani brojni motivi i interesi, pa i neznanje, mitomanija i nestručnost u pristupu problemu. To je pitanje odavno otvoreno, ali nikada nije pružen zadovoljavajući odgovor.

Mogu ukratko izneti samo neka svoja zapažanja i sumnje, koje neće ni približno obuhvatiti sve segmente problema: treba krenuti od činjenice da je veličina zločina počinjenog u Jasenovcu dovela do njegova prerastanja u paradigmu sveukupnog stradanja. Ta je paradigma, na neki način, počela da živi neki svoj život, sam za sebe, izdvojena i izolovana od opšteg konteksta stradanja. Pitanje je da li je taj proces bio spontan ili perfidno nametnut i kakva je tu bila uloga države. Neki su krenuli da pumpaju broj stradalih, dovodeći ga do besmisla, drugi pokušavali da ga minimalizuju i time negiraju stradanje uopšte, prvenstveno stradanje Srba. Različiti su motivi, no uz malo truda nije teško racionalno oboriti ni jedne ni druge. Iako ih je jako teško naterati da to prihvate. Nažalost, pristalice i jedne i druge strane su brojne i duboko ukorenjene u javnosti. Uvek mi se po glavi mota pitanje da li je svođenjem krivice na nekoliko stotina ili nekoliko hiljada sumanutih, patoloških tipova izvršena prećutna abolicija državnog sistema NDH-a. I ko je imao koristi od toga.

 Revizija će ukloniti nedostatke

 Koje podatke imate o broju žrtava Jadovnog?

Gospićka grupa logora (Gospić, Pag, Jadovno) u svega dva i po meseca postala je mesto stradanja između 16.000 i 17.000 ljudi: Srbi čine 87,2 odsto stradalih, a Jevreji 12,2 odsto. Pogrešno im se, po automatizmu, pribrajaju Romi i antifašisti, a to ne odgovara istini jer oni zajedno čine svega 0,6 odsto stradalih. Uništenje Srba i Jevreja u toj grupi logora otpočelo je svega mesec i po nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, šta ukazuje na unapred stvoren plan za uništenje tih naroda. A to je najvažnija odrednica u definisanju genocida. Stopa smrtnosti u Jadovnom bila je približno jednaka onoj u Jasenovcu iz prve dve godine njegova postojanja. Pitanje je da li bi Jasenovac uopšte postojao da je gospićka grupa logora mogla nesmetano da “radi”. U svakom slučaju, u ta dva logorska sistema živote je izgubilo 92,9 odsto svih stradalih u logorima NDH-a.

 Koliko je partizana i antifašista stradalo u Jasenovcu, ali i u drugim logorima?

Tokom rata, u logore su dospevali zarobljeni partizani, ali i oni građani Jugoslavije koji su sa razlogom ili potpuno neosnovano optuženi da su saradnici tog pokreta. To otežava njihovu identifikaciju i razdvajanje. Na popisu je dosad 2.911 stradalih pripadnika partizanskog pokreta, a čega je 44 odsto sa teritorije NDH-a: mali broj njih, svega 156, izgubio je život u Jasenovcu. Ipak, postoje problemi sa podacima o partizanima u logorima. Za stradale u logorima u Norveškoj kod jako malog dela prijavljeno je da su bili pripadnici pokreta, iako su sa teritorije Srbije svi bili partizani, a među onima sa teritorije NDH-a bilo je i civila. Jedan od zadataka revizije popisa žrtava rata jeste da otkloni takve nedostatke.

 Koliko je u današnjoj Srbiji izražen senzibilitet prema žrtvama fašizma?

Kod nas postoji problem slabo razvijene kulture sećanja, mnoga stratišta ovde služe kao

piknik-prostor. Valjda su i svakodnevni problemi i vaspitanje doveli do toga. Ipak, ne mogu reći da nema senzibiliteta, posebno prema srpskim žrtvama u NDH-u. Svest o jedinstvenom narodu sa obe strane Drine dobro je ukorenjena, a time i taj senzibilitet ne gubi na snazi, bez obzira na dnevnu politiku.