Gojko Bežovan: Hrvatsku čeka argentinski scenarij

Obavezni te komercijalizirani drugi stup mirovinskog osiguranja guta nam ogroman novac i stvara golemo zaduženje, pritom bez istinski pozitivnih efekata. No javni je interes za tu temu, kao problematičnu okosnicu mirovinskog sustava, obrnuto proporcionalan… Vi se dosta bavite njome, a među rijetkima u Hrvatskoj; kako objašnjavate takvu nezainteresiranost i neupućenost javnosti?

Foto: Jovica Drobnjak

I dalje jako malo ljudi razumije o čemu se radi. Čak i onih koji se bave društvenim znanostima i koji bi trebali komunicirati sa svijetom, a to jednostavno ne čine. To je zapravo pokazatelj stanja kod nas – uopće ne znamo i ne pokazujemo zanimanje za ono što se oko mirovinskog sustava događalo primjerice u Mađarskoj ili Poljskoj i za razlog zbog kojeg su te zemlje ukinule drugi stup. Kada je Svjetska banka 2001. krenula agresivno s uvođenjem ovog projekta po svijetu, onda je EU okupila skupinu eksperata koji su pokazali – dosljedno, čim su interesi starih, stabilnijih članica u pitanju – da su takve promjene nemoguće, jer se ne može pokriti tzv. tranzicijski trošak… Reforma sustava za koji je odgovorna država naprosto ne smije biti izlaganje rizicima. Kako se radi o nečemu što je značajan dio sustava socijalne sigurnosti, posljedice mogu biti nepredvidive po čitavo društvo, kao što se događa u Hrvatskoj.

 Potičemo rast razlika u društvu

 Kako biste u nekoliko rečenica ljudima koji to još ne znaju rastumačili o čemu se tu točno radi?

Sam sustav neodrživ je na razini formalne logike: ne možete novac koji je uzet iz državnog sustava, a gdje se slio na ime mirovinske štednje, nadoknaditi kupnjom državnih obveznica. To je jednostavno apsurd koji vas tjera u propast. A nama je uslijed posvemašnje nespremnosti da išta poduzmemo ili da uopće prodiskutiramo problem, izvjestan scenarij koji je zadesio Argentinu 2008. godine. Argentina, dakle, nije mogla isplatiti kamatu na obveznice u posjedu mirovinskih fondova, pa je dospjela pred krah i poduzela nacionalizaciju sustava. To će biti jedini mogući scenarij za Hrvatsku, no dotad ćemo izgubiti još dosta vremena i novca. Čitavu stvar treba, međutim, promatrati u nešto širem kontekstu. Pogledajmo kako izgleda slika kad se danas usporedimo s razvijenim svijetom po usklađivanju mirovina. Mi smo 2010. godine, zbog štednje u krizi, zaledili rast mirovina. Ova vlast, kad je pobijedila na izborima, rekla je da će mirovine ipak rasti. No ako mirovinski sustav funkcionira po načelu solidarnosti i uzajamnosti, a nama već godinama pada BDP, raste nezaposlenost, padaju zarade, pitanje je kako dalje možemo povećavati mirovine. I nitko još nije odgovorio kako. Ni na toj razini ne možemo povesti dijalog, znači ne možemo pokrenuti sindikate, ne možemo poduzeti ništa, a kamoli da prodiskutiramo drugi stup. S druge strane, još od tih mjera prije tri godine, ostali smo na premiranju štednje za dobrovoljni, treći stup. Država za to godišnje izdvaja 60 do 70 milijuna kuna. To hoće reći da ljudima koji su boljestojeći, koji uopće imaju novca da jedan dio izdvoje u treći stup, dajemo još više. Odnosno, ministar Slavko Linić pohodi inozemstvo i zadužuje se kako bi premirao štednju u treći stupu. U svijetu ne funkcionira premiranje, nego porezni poticaji za štednju. Nama su pak ukinuti, pa nam ulaganje u treći stup nije porezno priznat rashod. Tim premiranjem na koncu potičemo rast razlika u društvu, što je tek potpuni apsurd.

 Od neeuropskih zemalja spomenuli ste Argentinu, a zanimljivo je ustvari da sustav kapitalizirane ili komodificirane ili komercijalizirane mirovinske štednje potječe iz Amerike. No kome on ovdje uopće odgovara, takav kakvim ga opisujete?

Da, on izvorno dolazi iz Amerike, a odgovara isključivo bankarskom sektoru. Na koncu samo banke imaju korist od toga, ali riječ je o ogromnoj koristi… Banke su skrbnici obveznih mirovinskih fondova, one drže naš novac i čine s njim ono što one žele, te nam još naplaćuju visoke naknade za tu “uslugu”. Zbog toga smo imali više afera s prvotnim bankovnim ulaganjem u izvjesna problematična trgovačka društva, a zatim bi bankari rekli svojim ljudima u fondovima da kupuju njihove dionice, ne bi li ih spasili. Riječ je bila o tvrtkama čije su se dionice znale rušiti u takoreći slobodnom padu. Vidite točno o čemu se radi i kakva je to logika: prvo ćemo dovesti u rizik mirovinski sustav koji se po definiciji ne smije izlagati nikakvom riziku, jer je temelj socijalne sigurnosti društva, a onda ćemo na osnovu toga navodno razviti posrnulu domaću industriju.

 Da, tako nam je ministar Mirando Mrsić prije godinu i pol dana u “Novostima” izjavio da se drugi stup ne smije ukinuti jer je to zamašnjak hrvatske privrede… A ustvari je riječ o zamašnjaku državnog zaduživanja i čini se da ljudi to ne primjećuju baš zato što je sam model upravo nevjerojatan.

Apsolutno nevjerojatan! Država daje četiri i pol milijarde kuna fondovima, koji zatim moraju najvećim dijelom tog novca – oko dvije trećine – kupiti državne obveznice, odnosno kreditirati njime državu. Našim novcem, a mi ćemo platiti i kamate na takav dug! Ali ne možete s tim doći lako u medije, jer su kontrolirani i korumpirani, ne možete ni na javnu televiziju ili radio. O svemu tome razgovarao sam s kolegama iz Poljske, kad je tamo pukla čitava ta priča, i oni su me pitali ima li kod nas uopće netko normalan, samo da se uhvati analize dosadašnjih gubitaka i vidi o čemu je točno riječ…

 Ljudi više vjeruju ministru Mrsiću

 I što ste im rekli, ima li? Uostalom, zašto je društveno samoorganiziranje profunkcioniralo oko problema švicarskog franka, a s ovim nemate ravnopravnog sugovornika ni u političkim ni u znanstvenim krugovima?

Pa, ja sam osobno pokušao naći donatore za takvo jedno istraživanje gubitaka i predviđanje budućih kretanja te petero-šestero ljudi koji bi se bavili time, ali nisam uspio. Što se tiče širih slojeva, očito je da nismo dovoljno napredni kako bismo sami pokrenuli promjene, jer smatram da bi to bilo izvedivo u naprednijem društvu. A ovdje ljudi reagiraju i dalje samo ako ih se udari direktno po džepu. Čim je posrijedi malo uvijeniji model, nema interesa ni reakcije, premda se radi o novcu koji svi zaposleni izdvajaju svaki mjesec. U tom smislu, još uvijek jedan veliki broj ljudi više vjeruje ministru Mrsiću, i to a priori, nego vama ili meni. A dovoljno bi bilo vidjeti kako sustav iznutra funkcionira i kako su korisnici postojećih modela ostvarili svoja prava. S druge strane, najniža mirovina postavljena je visoko, u smislu imovinskog cenzusa. To stimulira ljude koji rade recimo kod obrtnika, pa im oni daju jedan dio regularno, jedan u gotovini itd. Mirovina im ispadne veća nego što zarade. Odvjetnici i druga slobodna zanimanja plaćaju doprinose kao i učiteljice. Onda pročitate vijest da je izvjesna poznata osoba sa slobodnim zanimanjem ostvarila pravo na najnižu mirovinu, što je čista lakrdija! Naravno, njih ćete većinski naći i u trećem stupu, onom koji dodatno premiramo kao država. A oni koji su stvarno u problemima često ni ne znaju da im poslodavac ne uplaćuje doprinos, jer je i to moguće.

 Kakvom vam se mimo toga čini, općenito, socijalna politika aktualne Vlade nakon godinu i pol njezina rada?

Njezin je problem bio već i u tome što je naslijedila lošu organizacijsku strukturu prošle vlasti. Na institucionalnoj razini to ostaje velik problem, jer pri skorom ulasku u EU nećemo znati ni što je nadležnost kojeg ministarstva. Tako puno truda i vremena odlazi na prazan hod, umjesto da temeljito reformiramo sustav, ugledamo se na Njemačku otprije deset godina ili na Sloveniju, koja je također napravila neke jednostavne, ali sjajne poteze. Recimo, sva socijalna prava koja se mogu ostvariti u sustavu, ostvaruju se u centrima za socijalnu skrb. Svi građani su evidentirani po svojim prihodima i imovini, i sve što se dijeli ide kroz isti sustav i nalazi se na jednom mjestu, pa gradovi u Sloveniji ne mogu samostalno podijeliti niti jedan euro socijalne pomoći. Povezana su prava temeljem statusa nezaposlenosti i ona socijalna prava koja se u nas ostvaruju temeljem Zakona o socijalnoj skrbi. To znači da nema razdvajanja na prava koja se ostvaruju na Zavodu za zapošljavanje, nego sve ide preko centara za socijalnu skrb, pa i dječji doplatak. A mi ga ostvarujemo preko ureda mirovinskog osiguranja, što je nonsens.

 Centraliziranjem sustava postigla bi se veća socijalna efikasnost? A što danas rade recimo gradovi i općine koji preuzimaju dio tih funkcija?

Oni imaju pravo davati kojekakve socijalne pomoći po svojoj volji i mogućnostima, no vidjeli smo pred izbore u što se to često pretvara. Ulažu u kampanju za korist postojećih lokalnih vlasti, čime se dodatno povećavaju nejednakosti u zemlji. Ljudi koji žive u provinciji, gdje nema većih prihoda ni lokalnih budžeta, automatski nemaju nikakva socijalna prava. Razlike u socijalnim proračunima gradova su strašne. S druge strane se razvija i klijentelizam, jasno. A da imamo jedinstven sustav, vrijedilo bi i pravo svih građana da na razini čitave zemlje moramo moći ostvariti ista socijalna prava. Njemačka je federalna država, 20 puta veća od Hrvatske, ali svugdje vrijede ista socijalna prava. Kod nas je pružanje usluga za djecu decentralizirano, pa se sustav urušio. A tamo se u Berlinu odlučuje gdje će se graditi koji dječji vrtić u Münchenu ili Frankfurtu, i svi moraju biti istog standarda, kao što i cijene moraju biti iste. To se tako radi ako želite imati jedinstven sustav i jednaka socijalna prava za sve građane. Kod nas nema povezanosti ni u slučajevima gdje bi to bilo neophodno. Poznato mi je tako da je jedan dugogodišnji ravnatelj centra za socijalnu skrb želio sresti svoga gradonačelnika, ali ga ovaj nije htio primiti, jednostavno mu nije trebao.

Civilne udruge kao klasne organizacije

 Između ostalog, istražujete i strukture civilnog društva u Hrvatskoj. Kako bi ukratko izgledao vaš recentni uvid?

Kriza je mnogo utjecala i na civilno društvo. Ono posvuda počiva na srednjem sloju, ljudima koji su društveno aktivni i imaju subjektivni osjećaj da nešto mogu poduzeti za širu zajednicu. No krizna vremena donose povlačenje u sebe. Pritom se kod nas inače više razvija srednjoeuropski tip civilnog društva, dok je istočnije više prisutan posttotalitarni tip. S druge strane, upada u oko da se čak i u krizi više organizacija civilnog društva bavi pravima životinja nego siromaštvom. Mediji također radije tematiziraju azil za pse u Dumovcu nego skloništa za beskućnike, a broj potonjih će se s ulaskom u EU povećati. Rekao bih da se i tu vidi onaj znani problem postmodernog čovjeka koji je u postmoderni izgubio – čovjeka.

 Osim činjenice postmoderne, možemo govoriti i o promjeni temeljne društvene paradigme koja je do jednog momenta bila klasno uvjetovana, a danas se o sukobu klasa, dok isti eskalira, razmišlja jako malo, čak se ta tema potiskuje. Zar to ne odlikuje i organizacije civilnog društva, koje rado štite sva moguća ljudska prava – pa se govori i o novim generacijama ljudskih prava – osim socijalnih i radničkih?

Definitivno ste u pravu, radili smo određena istraživanja koja u tom smislu prepoznaju civilne udruge kao klasne organizacije. One se kao takve afirmiraju, štiteći interes svojih članova koji pripadaju srednjem sloju, kao i dobrobit cjelokupne svoje klase, i suštinski se uopće ne zanimaju za ljude koji su klasno ispod njih. Nisu sve iste, ali govorim s obzirom na većinu i mogu spomenuti da sam jednom davno bio nadležan za dio financiranja nekih organizacija. Pripomenuo sam, među ostalim, da bi se interes stanovitih ženskih organizacija trebao malo usmjeriti i na žene sa sela, pa su me njihove predstavnice pogledale s vidnim gnušanjem… Nije im uopće bilo jasno što ja tu pričam.