Sudstvo u službi HRT-a

Sudeći po sudskoj praksi posljednjih mjeseci, novim žrtvama neoliberalnog vrtloga mogli bi postati bivši honorarci HRT-a. Za više od 300 njih drama je započela u travnju 2010., kada je Uprava zahvalila svima koji nisu imali vezu da ih se zaposli. Javnost se nije pretjerano uzbudila, a tome je pripomogla i činjenica da se HRT doživljava kao mastodont s velikim viškom zaposlenih, koji ionako ništa ne rade. No riječ je uglavnom bila o mladim, obrazovanim ljudima, za koje nije bilo ni stalnog radnog vremena, ni godišnjeg odmora, ni regresa i drugih prava koja imaju stalni zaposlenici. Živjeli su u nadi da će njihov rad biti prepoznat i da će i oni jednog dana u klub “nedodirljivih”; gledali su nered i nerad oko sebe, trpjeli nepravde, dolazili na posao i bolesni, vjerujući da je zakon na njihovoj strani. Naime, u Zakonu o radu piše kako, nakon tri godine rada, poslodavac mora prijaviti honorarca. Naravno, na HRT-u se nikada nisu pridržavali te odredbe: mnogi su ondje honorarno radili i po deset godina prije nego bi se zaposlili ili dobili otkaz. Tako je HRT uštedio milijune jer doprinose, dakako, nije uplaćivao…

No šezdesetak otpuštenih honoraraca odlučilo je tužiti HRT, zatražiti povratak na posao i isplatu svih honorara koje do tužbe nisu dobili. Odvjetnici su ih uvjeravali da je sudski postupak samo formalnost, da će svakom sucu biti jasno da su ugovori o djelu, potpisivani svakog mjeseca, zapravo prikrivanje radnog odnosa od strane poslodavca. U prilog im je išlo i to što je nekoliko njihovih kolega koji su ranije tužili HRT vraćeno na posao, uz isplatu više desetaka plaća i doprinosa; tako je Odvjetnički ured Mihočević i Bajs dobio spor u korist djelatnice dopisništva u Dubrovniku, koja je na Hrvatskom radiju radila četiri i pol godine na temelju ugovora o stvaranju autorskog djela po narudžbi ili o autorskoj suradnji, a pravomoćnom je sudskom presudom utvrđeno kako je HRT u stvarnom i formalnom smislu prikrivao ugovor o radu te izvršio niz prekršaja s osnove plaćanja poreza, prireza i drugih davanja. Presudom je naloženo da joj poslodavac mora isplatiti sve materijalne zaostatke i zaposliti je na neodređeno. Nakon te presude, stvoren je dojam da će sudovi i ubuduće stati u zaštitu diskriminiranih honorarnih radnika, što je izazvalo paniku na Prisavlju.

U međuvremenu, kriza je promijenila političku klimu i neoliberalni prijedlozi izmjena Zakona o radu postali su stvarnost, pa je u novi zakonski prijedlog ušla i odredba da se honorarci neće morati zapošljavati nakon tri godine. Ne znamo jesu li neki suci Općinskog i Županijskog suda u Zagrebu svjesno ili nesvjesno osjetili promjenu političke klime, no činjenica je da su neke njihove odluke u posljednjih nekoliko mjeseci izazvale ogorčenje među tužiteljima. Naime, počeli su donositi odluke u korist HRT-a, iako su zahtjevi tužitelja i okolnosti istovjetne onima u opisanom dubrovačkom slučaju. Tako sutkinja Općinskog suda u Zagrebu Vanda Štambuk u veljači ove godine odbija zahtjev bivšeg HRT-ova honorarca i staje na stranu javne TV kuće; u obrazloženju presude potvrđuje kako je obavljao dužnosti kao i svi ostali i svaki dan dolazio na posao, što su potvrdili i pozvani svjedoci, odreda stalni zaposlenici HRT-a. Međutim, sutkinja je pošla od volje ugovornih strana i utvrdila kako je iz ugovora vidljivo da tužitelj uopće nije imao namjeru steći prava iz radnog odnosa. Drugim riječima, to što je honorarac od poslodavca bio prisiljen potpisivati ugovore o djelu valjda znači da se nije htio kod njega zaposliti! To što se više puta prijavljivao na natječaje za zapošljavanje sutkinju nije uvjerilo u suprotno. Ni činjenica da se ugovori o djelu sklapaju za konkretno utvrđene zadatke, a da je i laiku potpuno jasno da se, ako netko šest godina svaki mjesec sklapa ugovore o djelu, tu radi o prikrivenom radnom odnosu, nije pomogla tužitelju. Isto tako, prema zakonu radnik ne treba dokazivati nikakvu volju za zasnivanjem bilo čega, nego sud ima utvrditi jesu li poslovi koje je obavljao imali karakter stalnoga radnog odnosa, što je u ovom slučaju više nego jasno, što je zaključila i sama sutkinja.

Da u Hrvatskoj pravna praksa uopće nije ujednačena dokazuje slučaj honorarne radnice HRT-a, koja je na Općinskom sudu u Zagrebu u lipnju 2012. imala više sreće. Na HRT-u je honorarno radila punih jedanaest godina, što znači da je trebala biti zaposlena prije osam godina. U njenom slučaju, sutkinja Dubravka Penić Lukač ocijenila je kako je tužiteljici nametnuto sklapanje fiktivnih ugovora o djelu te da je HRT na taj način prikrivao stvarni radni odnos, čime “nije promijenjen karakter i sadržaj u stvarnom smislu ugovora, pa se ima smatrati da je sklopljen ugovor o radu i ostvaren radni odnos sa svim pravima koja iz radnog odnosa proizlaze za tužiteljicu”. Sutkinja je odredila i privremenu mjeru hitnog povratka na posao, i to prije pravomoćnog okončanja postupka. Tužiteljici će HRT, postane li ova presuda pravomoćna, morati uplatiti oko 100.000 kuna, koliko je izgubila od otkaza do povratka na posao.

Pitanje je zašto su brojni državni inspektori godinama ignorirali činjenicu da na HRT-u stotine mladih ljudi rade na protuzakonit način. Pitanje je također kako je moguće da se u sličnim slučajevima donose potpuno drugačije odluke i da se zakon tumači na potpuno različit način. Nažalost, ovih se dana, umjesto da zagrebački Županijski sud ispravi nepravde nanesene honorarcima na Općinskom sudu, događa suprotno – uvažavaju se žalbe HRT-a. Ta je vijest izazvala pravu paniku među onima koji su se žalili na presude Općinskog suda, ali i među onima koji su ih na toj sudskoj instanci dobili, a sada čekaju ishod na Županijskom sudu. Jesu li i suci upali u vrtlog neoliberalnih vjetrova koji pušu na hrvatskom tržištu rada, pa odlučuju zaštititi moćni HRT od višemilijunskih tužbi, a mnoge mlade ljude, čija su radna prava godinama kršena, prepustiti sudbini?