Salivanje strave

Uočiti da je neka knjiga žanrovski raznovrsna postalo je uobičajena floskula. Pritom se uglavnom ništa ne kaže o rasponu te raznovrsnosti ili o njenoj složenosti. Kao da je autor, nalik cirkuskom žongleru ili proznom sledbeniku “Stilskih vežbi” Rejmona Kenoa, želeo da demonstrira šta sve može na polju priče. Više od raznovrsnosti za Bubnjevićeve priče važan je žanrovski hibrid. Politički triler uvezan je sa satiričkom alegorijom ili tranzicionom (melo)dramom, omladinski narativ o provincijalnoj zaparloženosti prati mozaička panorama savremenog života u Srbiji patološki opterećenog nepomirljivim ideološkim clashom, pričama promiču bauci i krvoloci, pre kao krvavi tragovi nego kao crvene niti koje priče uvezuju u novelističke cikluse, mestimična fantastika je groteskna, realizam i satira se trude da uspostave značenjski balans, retka ali uspešna postmoderna mistifikacija ima i politički subverzivni i samosvojan literarni kapacitet.

“Strah od promaje” je i baksuz knjiga (a kako i ne bi sa takvim naslovom koji fiksira jedan od najdubljih endemskih strahova kod Srba). Čamila je najmanje dve-tri godine, išla iz ruku do ruku izdavača kao narodna pesma: jedan nije smeo da je objavi ustrašen blasfemičnim provokacijama, a jedan taman hteo da je objavi pa propao. No izdavačka cenzura ili post dugog čekanja su se isplatili. Dobili smo knjigu i po, tj. knjigu priča na skoro 300 strana, od kojih je trećina višak, tj. deo neke nove knjige. Tako čekanje ume da upropasti autora – žao mu da bilo šta baci, a strah od ponovne apstinencije navede ga da u iste korice strpa sve što ima, jer ko zna kad će opet u štampu. Prvenac Slobodana Bubnjevića je nesumnjiv književni događaj sezone u Srbiji, pa ma koliko ta sezona trajala, jednu sedmicu, mesec ili celo jedno leto, koje je inače jako sušno, jer svi izdavači čekaju jesen i Sajam knjiga u Beogradu.

Bubnjević je svoje priče sasvim simetrično podelio u tri celine sa po četiri priče, posegnuvši za metaforom presečenog stabla (poglavlja se zovu “hrapavost stabla”, “godovi i naslage” i “mekoća jezgra”), što je neobavezujuće za priče koje se mnogo bolje interno povezuju van poglavlja. Naslovna priča zavodi naslovom, u tranzicioni krajolik radničkog štrajka unet je strindbergovski zaplet o brižnom ocu-rogonji koji se nevernoj ženi sveti tako što će petrohemijsko postrojenje, u maniru holivudskog filma katastrofe, dići u vazduh. Strah od promaje je strah od panonskog vetra koji će razneti otrovna isparenja i pogušiti nesrećne sužnje hemijske industrije.

U “Jevanđelju grešnog Gligorija” pastiširani su arhaična sintaksa i stil novozavetnih spisa, krimi-zaplet smešten u postreferendumski Kotor gde je Gligorije poslat da načini još jedan prepis Miroslavljevog jevanđelja, što bi, po verovanju naručilaca, trebalo da doprinese “očuvanju srpskog naroda na tim prostorima”. Tako je dobijen hibrid satiričkog i igrivo-mistifikatorskog štiva. Ono se poigrava metafizičkim postulatom kulturnog nacionalizma koji tvrdi da postoji sudbinsko jedinstvo svetog prepisa i naroda na čijem jeziku je prepis preveden. Istorijska metafikcija u priči “Zamišljeni slučaj” sledi borhesovski model maštarija i pripoveda duševni poremećaj bečkog filologa Stefana Drobnaka, koji je obiljem svojih radova, etnoloških i leksikografskih, izmislio čitav jedan narod, srpski. U priči “Freska” grupa mladih crtača grafita oslikala je naručeni mural na temu Kosovske bitke tako što je sve učesnike boja prikazala kao aktere pornografskog mizanscena, nage, erektivne i okružene plejbojevskim eskortom različitih “Kosovki devojki”.

Ipak, cilj priča nije rugalačka profanacija mitskog i sakralnog, već satirička travestija ideološkog sadržaja. Što usplahirene čitaoce ovih “subverzivnih” priča razotkriva i kao dogmate i kao ignorante.

* Salivanje strave je magijska metoda koja se u narodu koristi za isceljivanje straha i uroka.