Crveno i crno

Mogli ste to i sami vidjeti na televiziji. Kada su novinari pitali u Bruxellesu kakav je stav Evropske unije oko nasilnog skidanja dvopismenih, latinično-ćiriličnih tabli u Vukovaru, ondje su se naočigled uznemirili i uzmuvali, kao da žele pobjeći od medija. Zapravo, i jesu pobjegli, nitko nije htio odgovoriti na to pitanje, tek je neki niži službenik promucao nekoliko riječi, nešto u smislu da položaj nacionalnih manjina samostalno reguliraju zemlje članice EU-a. Ukratko, nikakav stav o ovome nije se dao izvući iz poglavarstva ujedinjene Evrope, jer nikakvog stava ni nema, što prilično kompromitira najambiciozniji savez država danas u svijetu, a neki čak kažu i u cijeloj povijesti. Dva su razloga za tu šutnju, a premijer Zoran Milanović, u žaru najnovijeg polemičkog rata koji vodi, dodao im je i treći. Prvo, netrpeljivost prema nacionalnim manjima već dulji niz godina stanuje i u Evropi, ravnomjerno se rasporedivši od bogatih zemalja sjevera (Finska, Švedska) do siromašnog juga (Grčka), te od postkomunističkih zemalja “nove Evrope” (Mađarska, Češka, Slovačka, baltičke zemlje) do renomiranih demokracija “stare Evrope” (Nizozemska, Francuska). Tko će se baviti nekim tamo ćiriličnim tablama, pa makar i u svjetski poznatom, amblematskom Vukovaru, ako od toga može imati samo problema u vlastitoj kući?!

Drugi razlog zašto su se u Bruxellesu razbježali pred novinarima je taj – ovo će vas izbaciti iz cipela, i mene je kada sam prvi put saznao – što ondje jedva da znaju što je to zaštita nacionalnih manjina. Da, to zvuči upravo nevjerojatno. Jer baš je odande, uz Washington, devedesetih godina Hrvatskoj stizala udarna špica prigovora oko šikaniranja i progona srpske nacionalne manjine, prigovora koji su uvelike usmjeravali i pristupne pregovore za njen ulazak u euroatlantske asocijacije. A ipak je tako. Evropska unija tek je 1993. priznala da pitanje nacionalnih manjina uopće postoji i smandrljala neke standarde s tim u vezi, ali je na to obavezala samo nove članice iz spomenute “nove Evrope”. A ove su odmah shvatile da je ta obaveza uvedena tek tako, reda radi, pa su od svih njih samo tri (Slovenija, Rumunjska i Slovačka) priznale da uopće imaju nekakve manjine. A imaju ih sve. Dakle, odmah se vidjelo da je to obična predstava, sračunata na to da zemlje “stare Evrope” mogu nastaviti po starom, a to je da se pod zaštitnom maskom “građanskog društva” nastavi navodno beznacionalna, a stvarno strogo nacionalno obojena politika. To se vidi iz primjera obje najvažnije članice EU-a, Njemačke i Francuske. U prvoj se od desetak posto nenjemačkog stanovništva manjinski status priznaje samo za 0,003 posto njih, a u Francuskoj se pod spomenutom maskom čak obavlja i fizički izgon iz zemlje francuskih Roma, i to kako pod kapom desnog Sarkozyja tako i lijevog Hollandea. Jadno, prejadno od te zemlje-pionira evropske demokracije, i čovjek se mora složiti s evropskom povjerenicom za pravosuđe Viviane Reding koja je izjavila da se Francuska ovim ponovno srozala u blato u kojem je bila u vrijeme višijevske pronacističke države.

Eto, zato u sjedištu EU-a šute kao zaliveni, a sada da vidimo i što i zašto govori naš Milanović. On tu vidi nečista posla. U vrhu EU-a, veli, prešućuju šovinističko divljanje kojim orkestrira HDZ u Vukovaru jer taj vrh glavninom čine desničari, narodnjaci (u blesavom hrvatskom prijevodu “pučani”), dakle stranačka svojta Karamarkove stranke. A zna se, vrana vrani oči ne vadi. Još Milanović kaže da ta desnica u Bruxellesu sasvim drukčije postupa u slučaju Lex Perković. Tu ona nimalo ne drži jezik za zubima, naprotiv, protestira i dreči iz petnih žila, opet zato da stane na stranu HDZ-a, koji je iz toga napravio glavninu antikomunističke municije u najnovijim napadima na SDP i koalicijske partnere. I mora se reći da tu ima dosta istine. To se najbolje vidjelo baš na primjeru spomenute Viviane Reding, koja je nakon što se proslavila s francuskim Ciganima, sasvim uprskala stvar potpaljujući već tjednima sumnju da taj nesretni Lex može značiti samo jedno. Da, biva, Hrvatska još nije raskrstila sa svojom prošlošću ili preciznije, da se nije obračunala s crvenim totalitarizmom onako i onoliko koliko s crnim. Naravno da to nema blage veze. Da je povjerenica barem tu i tamo provirila u hrvatske novine vidjela bi da je u proteklih dvadesetak godina ustaštvo umalo postalo službena ideologija hrvatske države, dok je partizanstvo prokleto kao neka vrsta civilizacijske kuge i kolere. I valjda samo zato što je i Tuđman bio partizan likvidiralo se samo spomenike NOB-a, a ne i žive ljude koji ga još poštuju.

No onda je došao red i na ove naše da uprskaju do daske. Tim nesuvislim optužbama iz Bruxellesa dali su isključivo stranačku boju, pa je Tonino Picula napao predsjednika Evropske komisije Manuela Barrosa da u nekom svom izvještaju nije spomenuo Hrvatsku kao novoprimljenu članicu samo zato što je na vlasti SDP. Da je na vlasti HDZ, s kojim je Barroso u političkom srodstvu, sigurno takav propust ne bi napravio, pametuje Picula. I tako je, eto, nategnutim spiniranjem stvorena slika da se SDP našao na udaru cjelokupne evropske desnice, a tom pritisku, gordo je poručio Milanović, njegova vlada neće popustiti (ni po cijenu sankcija koje su na pomolu). Naravno, ni to nema blage veze, koliko ni prije spomenuto pametovanje Viviane Reding. Kada bi u tome bilo istine, valjda bi Milanovićeva vlada dobila podršku barem nekog iz evropske ljevice, a ona se nije oglasila čak ni oko ovih sankcija. Takva oštra vododjelnica između evropske desnice i ljevice naprosto nije povučena, i to ne samo u vezi Vukovara i Lex Perković, nego i šire. Već spomenuh da su se u vezi francuskih Roma podjednako sramotno obrukali i desni Sarkozy i lijevi Hollande, dok su se s druge strane, evo i hrvatskog primjera, oko vukovarske ćirilice i evropskog “uhidbenog naloga” našli na suprotnim stranama lijevi Milanović i isto toliko lijevi Ivo Josipović. Dakle, to jednostavno nije to.

Zato je ovo, zapravo, priča o nečem drugom. Svaka čast SDP-u na držanju oko ćirilice u Vukovaru, ali on to nije napravio kao crvena stranka, nego kao stranka zakona. Uostalom, pouzdati se u njegovo crvenilo ne spada u pametnije stvari u životu. Milanovićeva stranka pocrveni samo kada joj to odgovara, a puno češće se druži s najžućim liberalima (u ekonomskoj i socijalnoj politici) ili čak s najcrnjim konzervativcima (u vanjskoj politici). Neka se Tonino Picula sjeti da se napunilo deset godina otkako je kao šef diplomacije dao potpis podrške ultrakonzervativnom Georgeu Bushu za sumanutu intervenciju u Iraku. Pa da se prestanemo igrati farbicama i vratimo bojanke djeci.