Od države do pećine
RTL danas
Orsat Miljenić izlazi na noge Hrvoju Krešiću da mu objasni kako je poraz pobjeda, kako je skidanje gaća akt dostojanstva i kako je unaprijed izgubljen rat tek uvod u seriju novih bitaka. U njima Vlada kani braniti hrvatski suverenitet u zajednici ravnopravnih zemalja, poput Njemačke i Britanije. Vidjela žaba da se konji kuju, pa i ona digla nogu. U ove teške, leteće intervjue – gdje su ministri, ma kako loši bili, često u nadmoćnom položaju jer su specijalisti u jednoj temi, dok se reporteri moraju baviti sa sto stvari tekućeg dana – Krešić ulazi s tri uključene stvari, kamerom, mikrofonom i mozgom, što mnogima ne pada na pamet. “Neki misle da kada Bruxelles kaže da skočimo, mi samo moramo pitati koliko”, trijumfalno će Miljenić. Na to mu Krešić odmah puca u staklenu bradu: “Pa vi ste upravo pitali – koliko…” Orsat dalje melje, nije tako, bio je to akt ponosa, čin suverene volje, bla-bla, truć-truć. Ukratko, tako treba izgledati razgovor upućenog i koncentriranog novinara s prodavačem magle, pa RTL-u moramo zahvaliti za lijep primjer dobrog i hrabrog novinarstva.
Dnevnik 1, HTV
Vrag će ga znati čime to Branka Slavica godinama zaslužuje biti dopisnica HTV-a iz Sjedinjenih Američkih Država. Informacije koje ona šalje putem skupog video-linka, naslikavajući se u središnjem Dnevniku ispred neke poznate građevine – obično je to Bijela kuća – moguće je besplatno dobiti na svakom portalu. I to puno brže i jeftinije. Pročitate NYT i još pokoji list, sažmete informacije u dvadesetak sekundi “čitanca”, i to je to. Hoće li biti rata u Siriji? Možda hoće, možda neće. Kada će početi? Možda sutra, a možda i ne. Zašto pred Slavičine kamere nikada nije doveden nijedan ekspert, predstavnik vlasti, opozicije? Kongresmen, senator, novinar? Zato, valjda, što je to malo teže. Ono što radi Branka Slavica dopisivanje je na način na koji ga zamišlja mali Ivica – lijeno, rutinsko, ziheraško javljanje, od kojega nitko nema ništa, osim same dopisnice koja o trošku pretplatnika provodi ugodne godine u Americi.
I inače su naši dopisnici figure za sinekure. Jedini je Hrvoje Zovko svoj dopisnički mandat, iz Beograda, radio prema pravilima profesije. Uvijek ažuran, informiran, s masom sugovornika pred kamerom, nizom aktualnih autorskih priloga, Zovko je davao dodanu vrijednost svakom izvještaju. Branka Slavica, Željko Korpar, Jasna Paro… dobro su plaćeni manekeni mastodonta s Prisavlja. Za taj bi novac HTV mogao kupiti i prave dopisnike, ako su nam s tih meridijana i paralela uopće potrebni.
Dnevnik HTV-a
Naciju koja lagano klizi prema kamenom dobu elektronski su mediji cijelog dana bombardirali “Platonovom pećinom”, pa je tu složenu, gnoseološko-ontološku alegoriju, za koju osim studenata filozofije nije čuo nitko živ, iskoristio i Đurica Drobac. Tako je ispalo da je riječ o nekom silno poznatom mjestu poput Šaranove jame, Cerovačkih špilja ili Opatije bajne, bisera našeg mora. Drobac je Bušića – prema špranci dana – predstavio kao najpoznatijeg hrvatskog emigranta. Zašto je netko, pored Vladka Mačeka, Jakše Kušana, Borisa Marune, Viktora Vide ili Bogdana Radice izabrao baš ovog nesretnika, ne može se objasniti ničim drugim doli nedjeljom, kada su valjda svi načitaniji urednici bili na vikendu. (Emigranti su bili i Pavelić, Luburić, Boban, Dido Kvaternik, Branko Jelić…)
Porijeklo ove greške vrlo je jednostavno. Netko je, vjerojatno, ujutro zamijenio sto puta poznatijeg Brunu Bušića s do pred koju godinu samo specijalistima poznatim Zvonkom Bušićem, i eto ti nevolje. Današnji elektronski mediji samo su naizgled pluralni. Zapravo, većina je aktera završila tek resavsku školu prepisivačine. To se lako vidi po greškama: ujutro netko objavi da beogradski gangster Kalinić ima nadimak Zver i svi pišu da mu je nadimak Zver. Greška – to mu je lični opis, nadimak mu je Beli. No za demantije je kasno. To se dogodilo i ovdje, a kriva je predikatizacija, nažalost, ukrasila i središnji Dnevnik HTV-a. Imaju li se onda pravo čuditi što im je gledanost pala na četiri posto?
Kako god, nije lijepo predstavljati svoju zemlju lažnom tvrdnjom da joj je najpoznatiji emigrant čovjek koji je oteo avion, pri čemu je smrtno stradao policajac. Negdje oko dva popodne netko se sjetio i da je Bušić za jedne bio domoljub a za druge terorist, pa se i ta dijalektička spoznaja vrtjela cijeloga dana u hrvatskom eteru. Bajdvej, u vrijeme kada je ovaj, za jedne domoljub a za druge terorist (zašto mediji tako ultimativno razdvajaju te dvije stvari?) upozoravao na težak položaj Hrvatske u Jugoslaviji, a bilo je to anno Domini 1976., Socijalistička Republika Hrvatska imala je 80.000 nezaposlenih (danas ih je 340.000), najveća nacionalna kompanija Ina spremala se dati dva republička i jednog saveznog premijera (Petar Fleković, Ante Milović, Ante Marković), šef države bio je Tito, zadnja tri premijera Jugoslavije bili su Hrvati (Branko Mikulić, Milka Planinc, Marković), hrvatska brodogradnja bila je treća u svijetu, “Rade Končar” imao je 25.000 radnika… I nije se smjelo pjevati “Vilu Velebita”. Eto, danas se smije.
Tesla, HTV 1
Prolaze vremena, nastaju i nestaju države, prohujale su Austro-Ugarska, Kraljevina Jugoslavija, Endehazija, Titova Jugoslavija, otišli su kraljevi, maršali, poglavnici, vrhovnici, odlaze predsjednici, rastu i padaju, a Tesla iz godine u godinu, iz generacije u generaciju, postaje sve veći. Pozlata na njegovu spomeniku sve je sjajnija. Ljudskom umu ta je egzistencija neshvatljiva i odlično je da je Miro Branković, autor hvaljenog dokumentarca o Tesli, za prolog uzeo riječi Fiorella La Guardije, karizmatičnog gradonačelnika New Yorka koji je rekao da je Tesla, jedan od najvećih ljudi koji su ikada živjeli, mogao biti najbogatiji čovjek svijeta, a umro je, svojom odlukom, u siromaštvu.
Branković je uzeo Teslinu kratku autobiografiju “Moji izumi” kao bazu filma, a ta je autobiografija, čudesno napisana, još jedan dokaz mnogostrukosti ovoga genija koji je čvrsto vjerovao u “pravilo proporcionalnosti” – uspjeh se vraća razmjerno količini rada unesenoj u nj. “Čvrsto vjerujem”, napisao je Tesla, “u pravilo kompenzacije. Istinite nagrade su uvijek u razmjeru s radom i žrtvama…”
Lijepo je to napisao i životom dokazao, jedini je problem što se taj njegov aksiom u današnjoj Hrvatskoj pokazuje dibidus netočnim. Bilo bi lijepo i točno reći da je Nikola Tesla bio najpoznatiji emigrant iz Hrvatske, srećom po Teslu, Hrvatsku i čovječanstvo. Jer da je ovdje ostao, i njega bi sustiglo prokletstvo Platonove špilje.