Milanovićev rulet

Više se ne može optuživati Zorana Milanovića za tvrdoglavo inaćenje oko ćiriličnih ploča. Pristao je na razgovor s tzv. Stožerom za obranu hrvatskog Vukovara tako da on ode njima na noge, umjesto obratno, što su neki ocijenili kao domišljato prebacivanje odgovornosti jer će, biva, sada oni morati brinuti da dvopismene ploče ostanu tamo gdje jesu. Ali oni su se odmah ogradili da nijednom riječju nisu preuzeli tu obavezu, a četrdesetak sati nakon što su se sastali s premijerom, skinuta su još dva latinično-ćirilična natpisa, na zgradi Ureda državne uprave. Tako se pokazalo da Milanović ništa nije prebacio na pobunjenike protiv ćirilice, ali oni na njega jesu mučnu dilemu da li je dobro postupio što im je popustio. Ne zna se ni kako će izgledati budući najavljeni sastanci premijera s njima, pa ni jesu li ti sastanci, nakon što su se događaji nastavili kretati pravcem koji ih ovako obesmišljava, više uopće mogući.

Izvjesne su samo dvije stvari. Ovo s ćiriličnim pločama puno je veći zalogaj za Milanovićevu vladu od odluke koja je u međuvremenu donesena, da se odgodi izmjena Ustava o nezastarijevanju teških zločina. Tu odgodu vladajuća koalicija morala je poduzeti iz jednostavnog razloga što nije dobro ustavne promjene provoditi ako u tome ne sudjeluje najveća opozicijska stranka, HDZ. Jer to samo učvršćuje sadašnju podlegitimnu političku situaciju, u kojoj vukovarski stožeraši, poduprti Karamarkovom i Bozanićevom kleronacionalističkom koterijom, ucjenjuju državnu vlast i tjeraju je na neustavne ustupke oko ćirilice. No ta bi vlast i sama odabrala stranputicu ako bi se htjela revanširati tako da ustavne promjene progura bez minimalnog konsenzusa u parlamentu. Nadglasavanje jeste osnovna alatka u radu Sabora. Ali nadglasavanje u ustavnim pitanjima je opasno oruđe, kojim se u pravilu ne samo pokopava parlamentarnog suparnika, nego i potkopavaju politički temelji zemlje u cjelini. Zato je odluka o odgodi ove ustavne promjene nesumnjivo dobra jer je znak da Milanovićeva vlada i većina u Saboru nisu u ovoj situaciji prenapregnutih živaca izgubili osjećaj mjere i takta.

No zato je pitanje jesu li izgubili nešto na što ovdje mislimo pod drugim “izvjesno”. Izvjesno je, naime, da se Milanović svojim posjetom stožerašima u Vukovaru, čiji su se rezultati, vidjesmo, počeli čerupati samo dan-dva poslije, definitivno odrekao Mesićeve taktike da s onima koji atakiraju na ustavni poredak nema razgovora. Još manje pregovora. O da, takva taktika puna je rizika, i kada je Mesić odlučio ušutkati splitsku Rivu umirovljenjem generala, nije bilo jamstva da događaji neće krenuti drukčijim, gorim pravcem nego što su krenuli. Ali prednost takvog postupka je što donosi trenutno rješenje. Time se izbjegavaju tamte-vamte situacije, koje uvijek odgovaraju pobunjenim stranama, jer njima je cilj pokazati da vlasti ne vladaju situacijom, a što se stvari više otežu, to je čvršći dojam da je stvarno tako. Pa zašto se onda Milanović upustio u ovaj rulet za koji je, doduše, zaradio aplauze na javnoj sceni, uz napomenu da je to morao napraviti odmah nakon prve razbijene i skinute ploče? Naime, on ga sasvim lako može koštati novih okapanja s vukovarskim stožerašima, bez ikakvih jamstava kada oni mogu ponovno stupiti u akciju, a kada se odobrovoljiti da sjednu za stol kako bi postavili uvijek isti zahtjev za izgon ćirilice.

Postoji više razloga za to, od kojih neki ovise o Milanoviću, drugi ne. Kako neki sada s pravom podvlače, sam premijer i njegova Vlada snose dio odgovornosti za sadašnju situaciju, jer primjenu zakona o dvopismenosti tretiraju kao nešto što se, eto, mora. Čak je potpredsjednica Milanka Opačić izjavila da se “zakon, nažalost, mora provoditi”, a ministar Predrag Matić otvoreno je priznao da kada bi “sudio po srcu”, tada bi se priklonio zahtjevu stožeraša. Ali što ćeš, tu je taj nesretni zakon koji propisuje dvopismenost i nema druge nego ga provesti. Drugi razlog Milanovićeve odlučnosti da bude neodlučan je u posvemašnjoj otupjelosti javnosti, prvenstveno one intelektualne, koja bi po vokaciji morala reagirati ne samo zato što se ovako otvoreno krše zakoni, nego još više zato što se krše elementarni civilizacijski obziri prema jednoj nacionalnoj manjini. Neki među tim intelektualcima puno izoštrenije reagiraju na kršenje prava seksualnih manjina, što je pokazatelj definitivno izokrenutog i izopačenog poretka vrijednosti. Sada su na dnu tog poretka Srbi i radnici, što je samo po sebi dijagnoza današnjeg stanja u Hrvatskoj. A dijagnoza je i to što je ovaj tjednik u prošlom broju morao provesti posebnu anketu kako bi se iz mišljenja tridesetak intelektualaca vidjelo da Hrvatska ipak nije pred vukovarskim stožerašima baš sasvim skinula gaće.

Napokon, treći razlog dolazi iz domene odnosa u vrhovima vlasti. Kada je Mesić umirovio generale, nije unaprijed upoznao tadašnjeg premijera Ivicu Račana s potankostima te riskantne operacije, vjerojatno se bojeći da ovaj nešto ne izlane i uprska stvar. Ali Račan je nakon toga vrlo profesionalno i kolegijalno podržao taj Mesićev potez, iako je vjerojatno vodio unutrašnji rat s vlastitom taštinom zato što je mimoiđen. Sada Milanović nije te sreće. Ivo Josipović otpočetka praktički otvoreno opstruira njegov angažman na obrani ćirilice, sada već znamenitom izjavom da Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina “treba poštovati ili ga treba mijenjati”. Čovjek se osjeća malo blesavo što mora podsjetiti predsjednika da je dao zakletvu da će čuvati sadašnji ustavni poredak, a ne neki drugi, koji će nametnuti vukovarski stožeraši, za čije ustavotvorne nadležnosti nitko nije čuo. Pa ipak, Josipović je pun uvažavanja za njih i napravio je podjelu posla, koja otprilike izgleda tako da bi državni vrh provodio Ustavni zakon, a vukovarskom Stožeru bili bi prepušteni “modaliteti” te provedbe. Kada bi se predsjednik Josipović pojavio pred profesorom Josipovićem s ovakvim poznavanjem ustavne materije, pao bi ispit kao pokošen.

Ali predsjednik se ne da smesti i gura dalje. Sada kaže da prepušta Milanoviću da zatvori priču o ćirilici, što se, podučava ga, ne može učiniti svaljivanjem krivice na vukovarske pobunjenike protiv ćirilice. Ako ne uspije, on, Josipović, “ponovno će se uključiti”. Dakle predsjednik manje-više otvoreno najavljuje poraz premijerove akcije za spas ćirilice, ali je, tvrdi, Milanović sam kriv za to. Da je Mesić imao takvu “podršku” Račana, prije bi generali njega uhapsili nego što bi on njih umirovio.