Mileta Mijatović: Prvo treba političare izbaciti iz kulture

Zastavu treba staviti gde god se može nabiti, da svaka budala zna koja je ovo država – to je samo deo poeme “Zastava” pančevačkog multiumetnika Milete Mijatovića, koji je nešto široj javnosti poznat kao frontmen benda Klopka za pionira ili možda kao autor pesama sažetih u knjizi “Bez rupe za odvod”, a koje je koristio i Franci Blašković. Razgovarali smo sa Miletom o njegovom angažmanu i kroz festival nesvrstanog stripa “Novo doba”, ali i o brojnim drugim stvarima koje tište umetnike u Srbiji danas. Sreli smo se baš po Miletinom povratku sa kruševačkog festivala AJDE i gostovanja sa bendom u Makedoniji, a pre odlaska na banjalučki BLART.

Stiče se utisak da u našem regionu postoji poprilično živahna scena, s obzirom na to da vas je teško uhvatiti za intervju?

To je stvarno novost. Postoje neke grupe koje se organizuju i koje rade na mišiće. To jeste dobro, a koliko će postati vidljivo, ne znam. Sporo se sve to razvija. Postoji veliki potencijal među tim ljudima. Vidim da svima prija da se nešto dešava, a sve se opet dešava uz malo ili nimalo para.

Pivo je stub nezavisne evropske scene

Kakva su vam iskustva iz Berlina i drugih gradova po Evropi gde ste gostovali? Predstavljali ste “Novo doba”?

To su različite stvari. Postoji “Novo doba” koje radi nekolicina nas, ali tamo smo imali izložbu sitoštampe i to kao “Fijuk laboratorija” koju vodim s koleginicom Johanom Markade. Imamo previše imena, pa i sami sebe zbunjujemo. To su ti stripovski festivali. Bili smo ove godine u Rimu, Beču i Berlinu. To je drugačije organizovano nego kod nas. Sva, da kažemo, alternativa u Zapadnoj Evropi više se samofinansira nego što se fondaši. Takve se stvari tamo ne podržavaju, dok se kod nas još i mogu dobiti pare da se napravi alternativni festival. Tamo sve ide na organizaciju, puno zdraviju atmosferu, ali ne mogu ni ove ljude kod nas da krivim jer je nemoguće zaraditi pare na festivalu. Festival “Krek” u Rimu ima 5.000 prodatih ulaznica za nekoliko dana. Posetioci daju po pet evra da gledaju nezavisnu strip scenu. To se kod nas ne može ni zamisliti. U Berlinu je to neki poluskvot, neki anarhisti sve isplaćuju iz šanka. Pivo je stub nezavisne evropske scene. Imaš poluilegalni šank i možeš da funkcionišeš. Od Ljubljane pa nadalje, svuda to postoji. Kod nas je zakon jako važan, tako da je to nemoguće.

Kako zatvarate konstrukciju za “Novo doba”? Kolika je podrška grada Pančeva i drugih institucija?

Da nema podrške, ne bi bilo moguće da se radi festival. Sav novac koji dobijemo, od republike ili grada, potrošimo na karte gostiju, ali samo na one koji nisu predaleko. Za one iz daljih država pokušavamo u njihovim matičnim zemljama da nađemo pare.

A kako je u suprotnom smeru? Kad neko želi da vas pozove recimo iz Švedske?

Opet oni plaćaju. Ali “Novo doba” ima neku svoju priču koja se razvija. To nije festival koji je vezan samo uz strip. Rekao bih da je vezan uz neku skrivenu umetnost. Nebitno da li je muzika, strip, dizajn, video. Prošle smo se godine prvi put ozbiljnije posvetili video-umetnosti. Gost je bio Neven Korda iz Ljubljane. Ove godine smo preko našeg prijatelja Boba Miloševića doveli Linu Ricu i Boštjana Čadeža. I u tom pravcu će se festival verovatno razvijati i narednih godina.

Kao organizatori “Novog doba” posebno ste vezani s malološinjskim festivalom ŠKVER?

To nam je sestrinski festival. Čak i neke goste zajedno dovodimo. Delimo troškove puta, pogotovo ako dolaze izdaleka, recimo iz Amerike. Dobro je što se taj festival dešava u fabrici. Prve je godine ta komunikacija između radnika i umetnika postojala samo kroz apsolutno nepoverenje. Nakon treće godine možemo da kažemo da se rađaju prijateljski odnosi. Nekako su prihvatili jedni druge i to je već druženje.

Radnici su najmanje krivi

Kako vidite tu vezu umetnika i radnika u Srbiji? Postoji li ona ili su to dva zasebna sveta?

Umetnici ne razumeju radnike, a radnici neradnike nazivaju umetnicima. Puno vremena treba da prođe da i jedni i drugi ukapiraju da imamo zajedničkog neprijatelja. To su političari, oni nisu otuđeni, rade zajedno protiv nas.

Kad pričamo o radnicima u Srbiji, pitanje je da li se može stati iza nekoga ko je godinama glasao za Miloševića. Reč je o odgovornosti za stanje u kom su se našli.

Nisu oni glasali za Miloševića zato što su hteli, nego zato jer im je neko rekao, a rekli su im naši književnici, naše rok zvezde, naši pesnici. Radnici ih slušaju, pa to prepričavaju i svađaju se međusobno. Mislim da su radnici najmanje krivi.

Za razliku od Miloševića, ti književnici i rok zvezde i dalje su na sceni?

Da, čak se bave pomirenjem. Oni koji su vodili rat hteli bi da vode i pomirenje. Takva je slika i na političkoj sceni, u tzv. eliti. Vodili nas u krvavi rat, pa sad moraju i u pomirenje.

Ti isti ljudi nedavno su se bunili zbog manje novca za kulturu iz budžeta?

Koliko sam primetio, najveća frka je bila oko Nišvila (džez festival u Nišu, op.a.). Neverovatno je da su ove godine zvali Lenhart Tejps da svira. Da nisu u finansijskoj krizi, ne bi zvali nekog frika iz Novog Sada koji svira na vokmenima. Tako da to možda ima i pozitivnih strana. Činjenica je da se jako malo para izdvaja za kulturu, ali je još veći problem što se pogrešno troši. Vidiš da su sve te gradske institucije, domovi omladine, prepuni politike i onda ti bude svejedno. Bave se politikom i traže pare za kulturu. Ne vidim da se tu nešto dešava. Prvo treba političare izbaciti iz tih institucija, pa onda može da se desi neki napredak.

Ko treba to da uradi?

Bez čišćenja političara iz kulturnih institucija ne može doći do napretka. Najgore od svega je što baš ti ljudi treba to da urade. Problem je što se ne dozvoljava da se rode nezavisni kulturni centri. Beograd recimo ima Ineks film. Alternativu vidim u stvaranju nezavisnih kulturnih centara koje bi stvorili ljudi koji stvarno nešto rade. Pogledajte koliko u Beogradu ima prostora za koncerte i razne događaje, a nijedan nije dostupan. Svi su u nekim klanovima, nekim zaradama, nekim dogovorima.

Kakvo je vaše mišljenje o novom ministru kulture Ivanu Tasovcu, kao i o bivšem Bratislavu Petkoviću?

Šou program može da se nastavi. Brinem se malo za Filharmoniju da li će moći da se posveti tome, da nam ne propadne Filharmonija. Ne verujem da će tu biti nekih promena. Nije mi jasno zašto su smenili starog i ne zanima me. Sve je to kontinuitet koji je promašen.

U kom điru se vi najbolje osećate? Pišete poeziju, bavite se stripom, nastupate sa bendom?

Najbolje se osećam u strip ekipi. Najživlja je. Promoviše živu kulturu, a to mi je jako bitno. Svi ostali se nekako bave promocijom mrtve kulture. Već sam spominjao Dom omladine i druge centre. Platiti iz budžeta da dođe Jura Stublić da svira, da li je to normalno? Imam osećaj da na strip sceni ima najviše života. Možda je to zato jer strip autor može sam da sedne i da crta. Kad vidiš šta je Danilo Milošev Vostok uradio za 20 godina, ne znam u koja bi to sabrana dela čovek spakovao. Tu sam našao svoj prostor.

Dosta pišete, a dobar deo toga završi u Klopci za pionira. Kad pišete, koliko razmišljate o muzici koja će pratiti vaše stihove?

Da nema muzike, ne znam ni da li bih pisao. Sve pišem za bend, ali znate kako su ljudi izbirljivi. Onda mi je to dobra vežba da pišem više i tako ostane dosta pesama koje mi se sviđaju, a nisu na našim albumima. Onda objavim knjigu.

Kako je došlo do saradnje sa Francijem Blaškovićem koji izvodi vaš tekst “Budite sretni što niste latentni”?

Mislim da mu je Marko Brecelj dao knjigu, a kad sam bio u Puli, sebi sam dao zadatak da upoznam Francija. On je sigurno najinteresantnija i najproduktivnija osoba s kojom sam sarađivao.

U kom smislu?

Njih dvojica dokazuju da možeš do smrti da radiš, a da to ima nekog smisla. Sad, što su na margini, to nije važno. Ako se na taj način baviš tim stvarima, moraš da budeš na margini.

Ideologija pljačke

U svom radu dosta se bavite i pitanjima identiteta. Nedavno ste bili u Skoplju. Kako vam izgleda novonastali narativ sa onim monumentalnim zdanjima?

Pre nego što sam otišao, gledao sam onaj klip “Skoplje 2014”. To mi je izgledalo užasno, ali sad kad sam sve to video, i nije mi toliko strašno. Bio bih tužan kad bi srušili sve te spomenike. Najveći problem je što je utrošen veliki novac u siromašnoj zemlji. Ali moj sveukupni utisak je pozitivan. Ne možeš da razumeš zašto je to neko uradio, ali kad vidiš sve to, ne možeš da se ne oduševiš. Pazi ti taj problem. Imaš državu, a nemaš ime. Zezali smo se da bi Makedonija mogla da se zove Stara Grčka. Možda bi to leglo i Grcima.

Ne vidite li isti taj problem sa identitetom svuda? Nastaju novi narativi i ulaže se silni trud kako bi se oni prihvatili, bilo da je reč o “najstarijem, božjem narodu”, o “persijskom podrijetlu”, o “antičkim potomcima”?

Godinu-dve sam sa prijateljem Markom Šnajderom putovao po Jugoslaviji. On je fotografisao spomenike, a ja pravio neke video-klipove. Onda sam nekoliko stvari primetio. U Hrvatskoj se partizanski spomenici masovno zapuštaju, u Srbiji se retuširaju i ne znaš šta je gore, da li ti je teže kad vidiš Petrovu goru kako je razvaljena ili kad odeš u Šumice u Kragujevcu i kad ti podele papir na kom piše da je prvi antifašista bio Draža Mihailović. Svi to rade. I to stvaranje novog makedonskog identiteta. Kao da se šale.

Ne čini li vam se da se bavimo besmislicama koje nas dodatno udaljavaju?

Da. Baš sam se uplašio koliko ništa ne znam o Makedoniji. Znam samo za problem sa pravoslavnom crkvom, sa uvozom i izvozom žita, ali ne znam šta se dešava. Ne može mi niko reći da je to slučajno. Kao da je slučajno u Srbiji lakše naći kineski nego makedonski paradajz, a svi znamo da je makedonski bolji. Ne znam da li je sreća ili nesreća što sam odrastao u periodu u kom sam svedočio slomu jedne i rađanju druge ideologije. Prva tri albuma Klopke za pionira tome su i posvećeni. Bili smo klinci kad su prvi put na RTS-u pustili “Plastičnog Isusa”. Rekli su nam da su grozni komunisti cenzurisali film, a onda vidiš koliko je cenzura danas jaka. Ništa ne može da prođe ta vrata koja nisu Fejsbuk i Jutjub ukoliko ne odgovara toj novoj ideologiji.

Šta je danas nova ideologija? Postoji li u onom smislu kakvom smo je shvatali ili je sve svedeno na znak petrodolara?

Meni deluje da je to ideologija pljačke. Ukradi i vladaj. Grozno, ali je tako. A ljudi ćute. Jeste li videli kako kod nas svi ćute? Popizde nekad bezveze samo na komšije, na kasirku… Imamo jak podanički mentalitet. Izgleda da je sramota reći da nemaš para.

Može li se uz takav mentalitet očekivati ikakva pobuna?

Ne vidim šansu da se desi takav scenario, da se građani pobune protiv sveopšte nepravde. Ćute i trpe, a i zašto da se bune kad i sami razmišljaju slično. Kradu gde stignu i kažu: “Dobro sam prošao. Nije mi ni loše.”