Sin zemlje

Đorđe Matić: Lingua franca (Prosvjeta, 2013)

U skorije vreme nisam neku knjigu čitao višekratno i posvećeno, iako su me držale dve knjige iz edicije metnute “Na vrh jezika”: mračna i gusta “Tamna pokrajina” rezidenc-Ahasvera Marka Pogačara ili samorazotkrivajuće sazreli i nostalgično nasukani “Bulevar narodne revolucije” Marka Tomaša. Odavno, velim, sve do pojave komprimovane egzilantske epistole i dijalekatskog bedekera, skrivnice umnoženih referenci i gorke posle-postmoderne elegije, knjižice prvenca Đorđa Matića (Zagreb, 1970), omanjeg formata i suvo destiliranih stihova, koja je do mene došla zaobilazno, ne samo uz asistenciju (pouzdane) poštanske službe, već i uprkos krivih adresa i uskogrudih ljudi.

Ono što se isprva nameće kao drama egzila i trauma prinudnog odlaska, otvara se u Matićevoj knjizi kao ponor jezika, jezika kao ponetog prtljaga i sa sobom sraslog patrimonijuma i poputbine, taj čudni spoj interne dijalekatske poliglosije, kajkavskog i čakavskog, postjugoslovenskog mikrokozma gde se ukrštaju autori i prostori, ritam i melodija narodne lirike i sentiment podneblja, sentiment koji je i sam ukrštaj imaginiranog, stereotipnog i izgubljenog. Pa i trauma zagrebačke (polu)srpskosti, trauma otišlog, koji je jednim delom i dobrovoljno ostao vezan lancem (“maternjeg”) jezika, javlja se tek pod maskom nestandardnih, nacionalno gubitničkih narečja, ili u Kraljevskom muzeju u Amsterdamu, pred znamenitom Rembrantovom slikom “Noćna straža”. Nju posmatrač, senzibilitetom isključenog, originalno šti – “grupa pod oružjem”, “okupljena u uznemirenoj noći”, “tu je da brani sve ljude unutar zidova”, sa naglaskom na zbirnu holističku reč: “sve”.

Izvan tog uvida, tog skrivenog bodeža u srcu, u knjizi stoluje fenomen jezika, koji je uvek i fenomen govora, ali ne govora uobičajeno shvaćenog kao sredstvo sporazumevanja, već kao nedostatnog instrumenta označavanja: Otkrije mi se svaki put da nemamo dovoljno riječi / nikada ih nismo ni imali / pa se pomažem drugim jezikom, u trećem, i udaram uprazno, mašem rukama po zraku / tražim spasonosnu, objašnjavajuću riječ. Jezik je ipak skrivnica ili tkanje, ali ne tkanje značenja ili kristalni sasud zvukova, ne putokaz do skrivenog blaga ili šifrarnik koji vapi za sistemom kodova, jezik je izlomljena ploča po kojoj autor kao kamenorezac uklesuje naporedne reči: flame i plamen, Heimweh i ajme, Blitvu i Bataviju, versi i verige, metro, podzemle i underground, prag i Prag, jer srećom, u meni se posvađalo i miri se mnogo drugih jezika / sto svjetova / i još više naglasaka i autor bi da smiri, usaglasi i umreži taj vavilonski bruj i šut otpao sa one nikad dovršene kule, on “vjernik muzike” i poklonik Rotkovih apstraktnih “pejzaža” koji se trajno opiru logosu.

Ali, još: Kakav žamor ovaj jezik / kakvo strašno zujanje / skoro kao tišina pred onim s kojima ne dijeliš nijedan, / i s kojima bi progovorio/ (a tako bih progovorio!). Opterećuje to neusaglasivo mnoštvo, ta kakofonija nesvodivih razlika koje navodno upućuju na isto, navodeći nas da u očajanju posegnemo za pop-kulturnim esperantom kao slepac za belim štapom. A lingua franca, taj naslovni simbol, (Ja, izgleda, nisam pobjegao od zemlje / nego zajedno s njom), veli zajedno sa “Dedalusovim dvojnikom”, tek je beleg na čelu glinenog kipa koji je alhemijski oživeo, jezik i njegov nosilac, koji ga se ne može osloboditi sve i da to hoće, izdanak su zemlje. Zemlje – ne patrije, zemlje – ne (krvavog) tla, zemlje, možda nalik na neku od planeta na koje sleće kosmo-pilot, Mali princ, zemlje kao (praroditeljskog) praha i blata koje si poneo “na škornjami” ili “vu sardcu”.

Otuda identitet nije čak ni stvar jezika, Česlava Miloša pupčana vrsta, laboratorija duha ili lanac, čvršći i silniji od catena mundi i Zevsovih veriga. Otuda ja nije identitet, elegija nije nostalgija, egzilant nije Odisej, prošlost nije mapa, poezija nije lelek sebra ni Ungaretijeva iluminacija beskrajem, Keruakov kroše, Sidranov balzam, kameni totem šumskih božanstava. Poezija nije – jezik jeste, a može i vice versa.