Husnija Kamberović: Sarajevski atentat i danas služi za raspirivanje razmirica

Foto: Jovica Drobnjak

Obilježavanje ove obljetnice prvorazredno je političko pitanje u Srbiji: je li vaša konferencija, kako tvrde, skup poraženih?

Ne želimo skup pobijeđenih ili poraženih, podjelu istoričara na one iz pobjedničkih i one iz poraženih zemalja; irelevantno je je li neko iz Njemačke, Hrvatske ili Srbije, važno je da je dobar istoričar. Uz to, nije tačno da će u Sarajevo doći samo istoričari iz poraženih zemalja, tu su dezinformaciju plasirali oni koji žele omalovažiti ili onemogućiti konferenciju, na kojoj će sudjelovati više od 130 naučnika iz 28 zemalja. Skup organizira osam instituta iz osam zemalja, od kojih su neke sljednice zemalja poraženih u Prvom svjetskom ratu.

Dolazak mimo instituta

 Tri instituta iz Srbije odbila su sudjelovanje?

Institucionalno su odbili sudjelovati, što je veliko razočaranje: vjerovao sam da je konferencija dobra prilika da mi koji smo imali zajedničku istoriju pokažemo da možemo i zajednički raspravljati o nekim pitanjima koja su i sada, pokazalo se, prilično kontroverzna. Možda je ta tema prevelik izazov, isuviše teška za zajedničku konferenciju, ali meni se u početku nije tako činilo. Ipak, na njoj će sudjelovati istoričari iz Srbije, ali ne iz instituta koji su trebali biti naši partneri.

Kako su se manifestirali pritisci na kolege iz Srbije?

Tu su dva aspekta. Prvo sam razgovarao s istoričarima i direktorima instituta, od kojih je jedan kasnije to demantirao, iako se znamo 20 godina i stalno smo u kontaktu, a o konferenciji smo razgovarali u njegovom kabinetu. Zvanične pozive nismo nikome upućivali, osim onima s kojima nismo mogli kontaktirati. Drugi je aspekt da su oni institucionalno odbili sudjelovati. Neki od istoričara koji su se prijavili imali su određenih problema: jedan od onih koji je kasnije odustao u povjerenju mi je rekao da se više nije mogao nositi s pritiskom kojem je bio izložen. Na kraju, dolazi četvero ili petero istoričara iz Srbije; najpoznatiji je Nikola Samardžić, šef Odsjeka za istoriju na beogradskom Filozofskom fakultetu. “Politika” je u nekoliko navrata pisala protiv njega, s tezom da se neki srpski istoričari upuštaju u nešto što nije dobro jer se, parafraziram, u Sarajevu priprema atentat na Gavrila Principa i skup na kojem će Srbiju osuditi za početak sukoba. Pitanje je i zašto je konstruirana lažna priča da na konferenciji namjeravamo optužiti Srbiju, Rusiju i Francusku za pokretanje rata…

Ipak, na konferenciji će povjesničari iz regije i Europe različito tumačiti uzroke Prvoga svjetskog rata: očekujete li uplitanje politike?

Ne vjerujem da će istoričari zastupati interese svojih zemalja. Možda neki našu konferenciju predstavljaju revizionističkom i iz konkretnih, materijalnih interesa, jer je bilo za očekivati da će takav skup u Sarajevu podržati i Europska unija te ga sufinancirati iz europskih fondova. Tu su Francuzi odigrali najtežu i najgoru ulogu, obećali su novac i preko jedne bosanskohercegovačke fondacije koja je od EU-a dobila oko milijun eura za manifestacije obilježavanja Prvoga svjetskog rata, kao i jednom francuskom istoričaru koji je trebao napraviti konferenciju. Kada se tu nismo našli s Francuzima, insistiranje na našoj konferenciji kao revizionističkoj pokušaj je da se opravda zašto ona nije podržana u institucijama u Briselu.

Kusturičin amaterski pristup

Može li se kontraskup u režiji Emira Kusturice, u njegovu Andrićgradu, mjeriti sa sarajevskom konferencijom?

Bit će jako puno skupova o početku Prvoga svjetskog rata: neki će biti dobro organizirani, neki loše. Vjerujem da će ono što Kusturica radi, a on je amater i nema blage veze o tome, biti skup pun spektakla, dobro režirana predstava.

Kusturica je već predstavio “senzacionalni dokument”, pismo Oskara Potjoreka iz 1913. o mogućnosti izbijanja velikog ratnog sukoba i pripremama za njega, što je po njemu dokaz da je “sarajevski atentat povijesno zloupotrebljen i iskorišten za progon srpskog naroda i početak rata”? 

Najavili su “otkriće” dokumenta poznatoga u istorijskim knjigama, kao nešto što po njima dokazuje da je Habsburška Monarhija godinu i više prije atentata u Sarajevu pripremala obračun sa Srbijom; na temelju toga grade tezu da Srbija, naravno, nije željela rat. Taj skup ima unaprijed određene stavove koje ondje samo treba dokazati. To nije posao istoričara, to je amaterski pristup.

Stojite li i dalje iza teze da su podjele u posljednjih sto godina identične današnjima? 

Postoje izuzeci, ali današnje podjele vezane uz Prvi svjetski rat gotovo su identične onima koje su postojale 1914. Nakon atentata, u Sarajevu i drugim bosanskim gradovima bile su velike demonstracije, u kojima su uglavnom Srbi bili žrtve nasilja; tada stvoreni stavovi o tome što se desilo dobrim se dijelom, iako ne u cijelosti, manifestiraju i danas. Srbi uglavnom smatraju da Gavrilo Princip nije ništa loše napravio, da je likvidirao političara koji je ugrožavao njihovu naciju i nije dopuštao stvaranje jugoslavenske države, a kod hrvatskog i muslimanskog stanovništva prevladava osjećaj da je Princip sve uvukao u rat.

Ima li jednoznačnog odgovora na pitanje je li Princip bio terorist ili borac za slobodu? 

To nije pitanje za istoričara, to je pitanje našeg odnosa prema tom događaju. Istoričari samo mogu objasniti kontekst, uzroke i posljedice: nemate instrumente i kriterije po kojima možete reći da je sarajevski atentat teroristički čin ili borba za slobodu. Teze da je Princip terorista ili borac za slobodu isprazne su priče koje ne pridonose ničemu osim zloj krvi. Ključni cilj njihova potenciranja je pravljenje razdora među nacionalnim zajednicama, kako bi se realizirali neki drugi strateški ciljevi. Ozbiljna naučna diskusija o atentatu i početku Prvoga svjetskog rata zasigurno neće pridonijeti raspirivanju novih ili starih razmirica. Uvjeren sam da se naš skup neće moći iskoristiti u političke svrhe ni sa koje strane.