Lana Pukanić: Muf ne zanima neoliberalni feminizam

Muf.com.hr je novi sajt koji se, za razliku od nekoliko domaćih portala posvećenih feminističkoj kritici i pop-kulturi, isključivo i posvećeno bavi ženskom pop-kulturom kroz optiku feminističke kritike i feminističkih kulturalnih studija, s ambicijom čistog zadovoljstva u analizi. Zašto ste ga pokrenuli i koji su vam bili žanrovski (ili antižanrovski) uzori?

Sajt koji bi se bavio feminističkim čitanjem popularne kulture i ženskom popularnom kulturom bio je ideja Maše Grdešić i posljedica njezina višegodišnjeg bavljenja ženskim žanrovima i feminističkim kulturalnim studijima. Trebalo je neko vrijeme da se Muf oformi, no konačni sastav uredništva – Maša Grdešić, Asja Bakić, Barbara Pleić Tomić i ja – dijeli stav da je o popularnoj kulturi nužno govoriti jer se provlači kroz naše svakodnevice i na različite, često podmukle načine oblikuje našu stvarnost. Svaka od nas ima vlastite specifične interese unutar popularne kulture, a i feminizma, no glavna je misija Mufa sustavni, analitički rad na rasklapanju tekstova i ukazivanju na njihovu mizoginiju, seksizam i druge probleme, uz reevaluaciju većinom podcijenjenih tekstova ženske pop-kulture. Moj je uzor svakako sajt The Toast (također dvosmislenog imena!), koji uređuju Mallory Ortberg i Nicole Cliffe, a koji pokriva ogroman raspon (feminističkih) tema, žanrova i stilova, što je inspirativno. Voljele bismo da naša kritička praksa bude jednako široka: od stroge vivisekcije do podmetanja noge, od “bojkota osmijeha” Shulamith Firestone do čudovišnoga ženskog smijeha.

Beskonačan izbor tema

Uz vizualnu aromu koja se kreće od holandske mrtve prirode 17. stoljeća do (hiper)realizma mode 21. stoljeća i tamnoroza okvir, sve izgleda sanjivo i pomalo generički, ali aktualno i živo: što za vas jest, a što nije zavodljiva tema ženske pop-kulture?

Osobno, zavodljiva mi je svaka tema koja nudi prostor za bilo kakvu igru. Privlači me sukobljavati neočekivana značenja ili spajati raznorodne označitelje. Dakle, izbor tema je beskonačan. No postoji jedna kojom bih se željela baviti u nizu tekstova, a to je zaista tipična “ženska tema” – romantična ljubav. Mislim da smo dovoljno upoznati s kodovima i diskursom romantične ljubavi od primjerice trubadura do (post)modernih romantičnih komedija, no na Mufu bih voljela pisati o feminističkoj dekonstrukciji ljubavi i pratiti njenu povijest od 16-stoljetnog protofeminizma Querelle des femmes do suvremenih ideja, poput teorije o love power Islanđanke Anne Jonasdottir.

Sajt feminističke kritike ženske pop-kulture ima golem emancipacijski potencijal, jer je ženska pop-kultura medijski (i akademski) bagatelizirana s neočekivanih razina: kako vidite tu činjenicu? I kakva je u moru feminizama mufovska verzija?

Bagateliziranje ženske pop-kulture u mejnstrim medijima i akademskom svijetu posljedica je seksizma tih prostora, koji njeguju uvijek isti tip vidljivosti. Naravno, seksizam je tek jedan od mnogo problema. Patroniziranje različitih oblika tekstova koje su stvorile žene nešto je na što smo, kao čitateljice i spisateljice, vrlo navikle. Muf ne planira “braniti” te tekstove ili dokazivati njihovu vrijednost, nego se misli baviti njima ozbiljno, dati im tretman kakav u akademskom svijetu gotovo nikad ne dobivaju, no i dalje kritički locirati uvjete njihove proizvodnje. Bile smo oduševljene sajtom Rookie i načinom na koji je gotovo preko noći stvorio zajednicu kreativnih i inspirativnih, a mahom adolescentskih kritičarki popularne kulture, no nedavno su nas ipak razočarale svojim slavljeničkim pristupom Beyonce, u kojem se kapitalizam jedva spomenuo. Muf definitivno ne zanima neoliberalni feminizam.

Twitter kao blagoslov

Između emancipacije i konzumerizma, feminizma solidarnosti i liberalnog feminizma, feministički kulturalni studiji uvijek su opterećeni problemima ambivalencije u kapitalizmu. Je li ambivalencija analitički izazov ili prokletstvo koje treba poslati natrag, kvragu? Zašto bi bilo važno insistirati na mijenama tih granica?

Ambivalenciju ili čak kognitivnu disonancu teško je izbjeći ako se trudite baviti feminizmom ili, jednostavno, živjeti u kapitalizmu. Koliko god ta ambivalencija ili kognitivna disonanca povremeno predstavljala čistu frustraciju, u najboljem nas slučaju tjera da bolje razmišljamo, ogolimo vlastito neznanje i postanemo svjesni pogrešaka koje činimo. Za mene u tom smislu blagoslov svakako predstavlja Twitter: za razliku od tekstova koje pročitamo pa onda možda i zaboravimo, društvene mreže pružaju jednu vrstu svakodnevne izloženosti idejama. Potrudila sam se na Twitteru “slijediti” mnoge feministkinje čije su mi ideje nove ili nedovoljno poznate (istaknula bih posebno Flaviju Dzodan). Njihova različitost od feminizama koje sam dotad poznavala nekad mi je bila i pomalo nelagodna, ali mislim da je takav način učenja iznimno vrijedan. Zbog toga mi je važno razmišljati i o tome što znači prisutnost naših glasova i kakvu ćemo odgovornost imati ako sajt jače zaživi. Znamo koliko sreće imamo što zasad možemo pisati na Mufu iako smo većinom nezaposlene, kolika je to privilegija. Preostaje nam raditi ono što radimo najbolje što možemo.

Za vaš diplomski rad “Cur(k)e II – pregovaranje s kulturom”, nastao prije nekoliko godina na studiju komparatistike zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, dobili ste i nagradu Ženskih studija za najbolji studentski rad. Potom ste se bavili zanemarenim statusom adolescentica u svakodnevnom i analitičkom kontekstu. U nekim kulturama primjećuje se hipertrofija interesa za kulturu adolescenata, kod nas definitivni deficit: zašto je tome tako?

Kultura adolescenata u Americi definitivno doživljava boom, medijski je interes za adolescente golem, kako za zvijezde poput Lorde, tako i za sam konstrukt suvremene adolescencije. Ključnim vidim to da primat preuzima artikulacija djevojaštva koja dolazi od djevojaka, a ne bijelih muškaraca (ili žena). Zahvaljujući internetskom prostoru i vidljivosti, glasu muškarca koji mansplaina djevojački selfie odmah će odgovoriti podrugljivi glas adolescentice koja se pita zašto on govori o nečemu o čemu ne zna ništa. U Hrvatskoj smo još daleko od toga i adolescencija se u medijima pojavljuje ili kroz diskurs devijacije/moralne panike ili u periodičkom pobrojavanju najsjajnijih maturanata i studenata. Dakle, ili problem Hrvatske ili ponos i budućnost Hrvatske, rijetko nešto individualnije i kompleksnije od toga.