Tržišno natjecanje namjesto natječaja

Kako danas, krajem veljače 2014., funkcionira domaće nakladništvo i kakva je njegova perspektiva – pojma nemamo. Čini se da to u ovom trenutku ne zna ni nadležno Ministarstvo kulture jer, prosto rečeno, ono u ovom slučaju više nije nadležno. Ulaskom u EU, Ministarstvo kulture izgubilo je privilegij odluke o dinamici i obimu knjižne i časopisne proizvodnje kao kulturnog dobra koje se financira iz državnog budžeta. Konačnu odluku o tome, kako je i običaj u Uniji (što kao neupućeni papci i balkanski naivci nismo znali), donosi Europska komisija. Njezini službenici nešto drugačije gledaju na pojam tržišnog natjecanja od Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, koja je dosad imala formalni pravorijek.

Primjerice, gospođa Sophie De Vinck, savjetnica u Europskoj komisiji zadužena za rješavanje slučaja o kojemu je riječ, vjerojatno se ne bi složila s formulacijom da je “Ministarstvo kulture izgubilo privilegij odluke o dinamici i obimu knjižne i časopisne proizvodnje kao kulturnog dobra koje se financira iz državnog budžeta”, nego bi insistirala na standardizaciji pravila procedure državnih potpora za nakladničke djelatnosti u EU-u. Mi bismo onda insistirali na postulatu autonomije kao ključnog motora kulturne proizvodnje unutar državnih granica i pravu da budžetska sredstva ulažemo u vlastitu kulturu po vlastitom nahođenju. Uzalud, jer je Europska komisija očekivano “neizostavno nadležna”. Mislim, možete vi očajavati i nizati prispodobe, ali bez prve pričesti kod Europske komisije domaće nakladništvo ne može nastaviti život kao punopravan subjekt u (disfunkcionalnoj) zajednici EU-nakladnika. Ostaje nam da lovimo razmake u magli birokratiziranog leksika, nižemo kronologiju i bavimo se hodogramima procedure, ali ne iz retoričkih razloga; prošla je baba s kolačima.

Situacija s knjižnim natječajem, koji se svake godine raspisuje u okviru Poziva za predlaganje javnih potreba u kulturi, postala je ozbiljna već u listopadu 2013., kad je uočeno kašnjenje njegove objave. Otad je prošlo katastrofalno praznih pet mjeseci, a Ministarstvo kulture do danas nije raspisalo Natječaj za dodjelu državne potpore programima izdavanja knjiga, časopisa i elektroničkih publikacija, književnih manifestacija i organizacija nacionalnih nastupa na inozemnim sajmovima knjiga i književnim programima u knjižarama.

Podsjetimo, riječ je o najvažnijem natječaju, koji doslovno u život stavlja domaće knjižno i časopisno nakladništvo i njihove popratne manifestacije, i to tako što podupire nekomercijalnu domaću i prevedenu literaturu, kao i njezin otkup za javne knjižnice. I ponovimo notorno iz autoterapeutskih razloga: domaće nakladništvo ne može opstati bez (barem jedne, ove ključne) državne potpore, jer u Hrvatskoj ne postoji tržište takozvanih kulturnih industrija. Pogotovo ne postoji nešto tako bizarno poput “nakladničkog tržišta”.

Kad nema ekonomskih pretpostavki za sistem autoregulacije kulturnih subjekata, država simulira tržište putem natječaja na koji nakladnici prijavljuju vrijedne ili manje vrijedne naslove, časopise i manifestacije. Država izabire, a nakladnici rastu i/ili padaju kao uspješni ili manje uspješni poslovni subjekti. Tako se u dvadeset godina domaće produkcije dogodilo da postoji svega nekoliko nakladnika koji su upornim radom na nekomercijalnim naslovima od tzv. malih nakladnika narasli do srednjih ili velikih – eto nakladničkog tržišta na hrvatski način. Može li se posljedično reći da neki nakladnici, koji su uz pomoć državnih potpora (i drugih načina financiranja, poput EU-fondova) desetljećima rasli i dosegli status uspješnih nakladnika, sad narušavaju tržišnu utakmicu drugim, manje uspješnim nakladnicima koji su također napredovali uz pomoć državnih potpora i ostalih raspoloživih načina financiranja? Treba li instantno kazniti nekoliko “uspješnih” koji su “karijeru” stekli na državnom budžetu, u korist mnogih manjih koji su svoju “osrednju karijeru” također stekli na državnom budžetu, da bismo postigli balans jednakih državnih porcija na prostoru krajnje pauperiziranoga, fatamorganskog domaćeg “tržišta”, i to isključivo zato što tako traži objedinjujuća regulativa EU-a?

Perspektive se u ovom stožernom pitanju, pogađate, razilaze. Doduše, ne onako rezolutno kako bi nalagao zdrav razum i nagon siromašnih entiteta za samoodržanjem (na tržištu?), nego, očekivano, mlohavo administrativno. Kronologija medijske reprezentacije devastirajućeg kašnjenja Natječaja koji je unazadio ili će uskoro posve onemogućiti (ponajprije časopisnu) produkciju svodi se na svega jedno (!) objašnjenje Ministarstva kulture, koje je 9. listopada 2013. objavljeno na portalu Moderna vremena. Kaže se da je Ministarstvo kulture prije objave Natječaja po običaju “početkom godine zatražilo odobrenje od Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja RH, ali ga se nije moglo dobiti za sljedeću godinu i razdoblje koje slijedi budući da se od 1. srpnja pristupanjem Europskoj uniji situacija bitno promijenila. Tek nakon 1. srpnja zahtjev za odobrenje mogao je biti pripremljen u skladu s novim propisima, a uz pribavljanje mišljenja Ministarstva financija i naše Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, koja ga upućuje Europskoj komisiji”.

Eh, kad smo tako uzeli stvar, nemamo više pitanja. Ili da podlegnemo birokratskom fahidiotizmu, pa apsurdnost slučaja tjeramo dalje? Kažete, Europska komisija (EK) odlučuje o svemu? A što je sad sporno, zašto Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja (AZTN), institucija čija primarna svrha u ovom predmetu nepostojećeg nakladničkog tržišta na području Hrvatske ionako gubi smisao i auru, ne može jamčiti pred EK-om kao ovlašteno državno tijelo RH da je Ministarstvo kulture (MK) strpalo proračunska sredstva za nakladništvo po O.K. rubrikama i da je budžet kojim raspolaže, što se Ministarstva financija (MF) tiče, također O.K.?

Ne znamo je li slično pitanje u listopadu 2013. postavljeno s portala Moderna vremena, ali bi dio ondje objavljene izjave MK-a odgovarao poanti tržišnosti. Dakle, stoji: “Budući da se u okviru ove potpore nakladničkoj djelatnosti pojedinim korisnicima odobravaju sredstva koja u tri godine prelaze iznos od milijun i pol kuna, Ministarstvo kulture dužno je zatražiti posebno odobrenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja. Dosad je to odobrenje bilo traženo i odobravano svake tri godine od navedene Agencije u Hrvatskoj, a pristupanjem Europskoj uniji takvo odobrenje potrebno je preko Ministarstva financija i Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja zatražiti od Europske komisije.”

I sad bi trebalo biti posve jasno. EK (European Commission, DG Competition) ima propisan limit (do milijun i pol kuna u tri godine za jednog korisnika) državnih potpora u okviru kojih je pristojno, u državnim granicama neke članice EU-a, održavati tržišnu utakmicu. Prijeđe li se limit, narušava se tržišno natjecanje i nema razgovora o modalitetima tržišta i njegovoj eventualno krhkoj konstrukciji. Gospođa Sophie De Vinck, povjerenica

EK-a zadužena za rješavanje ovog disputa, očito nema razumijevanja za suptilnosti konteksta. Nema ni legislativnog uporišta za njezinu izrazito dobru volju, kao što stoji u zaglavlju dokumenta koji za domaći AZTN potpisuje predsjednica njezinog Vijeća Olgica Spevec: “Ovo mišljenje Agencije ne prejudicira odluku Europske komisije, jer meritornu odluku u ovom predmetu donosi isključivo Europska komisija.”

I tako, sve više razumijemo idiotizam problema, osim deprimacije nenadležno nadležnih (MK), koji se ogleda u mûku bespogovornog zastoja proizvodnje. Uz to, a ponukani neobičnim izostankom medijskih reakcija (istup pisca Milka Valenta na nedavnoj promociji vlastitog romana “Umjetne suze” gdje je, prema navođenju “Novog lista”, javno pitao “što je s natječajem za izdavače, zašto nam ne date taj sitniš o kojem ovisi čitava ova jebena kultura?”, jedini je trag te vrste), upitali smo MK sljedeće: u kakvom je statusu sad odluka Europske komisije? Može li se zaključiti da načelo autonomije u kulturi (kao kulturnoj proizvodnji) poništava objedinjujući kriterij tržišnog natjecanja u EU-u? Je li Ministarstvo promijenilo propozicije Natječaja u odnosu na prošlogodišnji? U kojim se stavkama povećao iznos potpora? Kad se i u kojem obliku očekuje raspisivanje Natječaja?

Očekivano, dobili smo pristojan hodogramski odgovor iz kojeg izdvajamo: “(…) 17. siječnja 2014. EK putem AZTN dostavlja nova pitanja vezana za Program financiranja nakladništva za razdoblje 2014. – 2016. Ministarstvo kulture u komunikaciji s EK rješava dodatna pitanja i 12. veljače 2014. putem AZTN dostavlja EK integrirane odgovore. Iz komunikacije sa savjetnicom u EK zaduženom za rješavanje zahtjeva Ministarstva kulture Sophie De Vinck saznajemo da je takva praksa EK uobičajena kod izdavanja prvog odobrenja novoj članici, jer EK želi steći detaljan uvid u programe potpora. Nakon zaprimanja zahtjeva sa svim dodatnim informacijama EK mora izdati rješenje u roku od 60 dana. Po primitku rješenja, Ministarstvo kulture će raspisati Natječaj za potporu za izdavanje knjiga. Konačni iznos proračunske stavke za potpore znat će se nakon rebalansa proračuna.”

Možda smo pretjerali s citiranjem, ali nemamo izbora. Materija je materija. Štoviše, dopunit ćemo “podatke” MK-a o “slučaju Natječaj” projekcijama sredstava koja se namjerava utrošiti u nakladništvo. Na dokumentu AZTN-a od listopada 2013. vidi se da je u trogodišnjem razdoblju, od 2014. do 2016., za Natječaj predviđeno dvadeset milijuna i pet stotina tisuća kuna i to: po devet milijuna godišnje za izdavanje knjiga; šest i pol milijuna za izdavanje časopisa i elektroničkih publikacija; četiri i pol milijuna za književne manifestacije i sajmove (što je za milijun više u odnosu na prošlu godinu, op. B. L.); po pet stotina tisuća godišnje za održavanje književnih programa u knjižarama.

I kad znamo okvirne brojke, spokoj ne dolazi. Situaciju smo formalno razumjeli, kao i nakanu EK-a da bespogovorno implementira neoliberalnu agendu koja će se ubrzo sasvim razbistriti korisnicima proračuna. Kao što je najavljeno prije koju godinu, država će se (dakle i kulturni resor) posve povući iz direktnog proračunskog financiranja javnih potreba. Resorno raspolaganje budžetom preuzet će agencije, pa će se u slučaju nakladništva, po uzoru na filmski HAVC, osnovati nadležno agencijsko tijelo za nakladništvo, sve u skladu s EU-standardima. Nakladnici koji se bave prijevodnom beletristikom s europskih jezika i stranim prijevodima domaćih prozaika mogu, uostalom, pristojno živjeti na projektima poput Kreativne Europe 2014 – 2020, jer je dosadašnji program Kultura 2007 – 2013 pokazao da spretan nakladnik godišnje može dobiti i do šezdeset tisuća eura bespovratnih sredstava. Takav nakladnik može preživjeti proljeće i ljeto, ali kako će od proljeća izlaziti časopisi, tko će javiti rotaciji da je sve okej? Gospođa ministrica, gospođa De Vinck? Tko će namiriti književne programe, tko će napuniti knjižnice nepostojećom ovogodišnjom književnom produkcijom?

Nema mjesta nervozi, u roku od 60 dana bit će sve u redu. Jedino, što ako je šteta već učinjena? Ministarstvo kulture nema potrebu reagirati na mogućnost osporavanja prava na vlastitu kulturnu proizvodnju i raspolaganja vlastitim proračunskim sredstvima u tako specifičnom poslu kao što je produkcija literature i čitavog književnog života na domaćem jeziku: birokratsko pripetavanje s činovnicom EK-a ne ulazi u status javne reakcije. Što je uopće posao nadležnog ministarstva u nacionalnoj kulturi, ako ne briga o minimumu kulturne egzistencije, ne dovodeći u pitanje njezinu autonomiju? Naravno, imamo taj problem granice posljednje obrane: ako je prijeđete za centimetar, autokolonijalni impuls aktivira se poput zračnog jastuka. I da se razumijemo: ne radi se ovdje o problemu hrvatske lisnice u hrvatskom džepu (bračni ugovor ionako je potpisan), nego, da prostite, o novim knjigama na policama knjižara.