Ustanak u crvenoj Tuzli

Bosanskohercegovački ustanak počeo je u Tuzli. Tamo su već neko vrijeme trajali redovni protesti radnika i radnica u pet tvornica. Svaki tjedan pred zgradom kantonalnog suda i tužilaštva te pred zgradom kantonalne vlade. Petog februara državljani i državljanke poduprli su radničke proteste. Na žešći način.

Parkiramo u blizini zgrade kantonalne vlade. Na zapaljenoj zgradi opažam grafit “Smrt nacionalizmu”. Na obližnjem parkiralištu zapaljen i na krov okrenut terenski auto. Oko stotinu ogorčenih Tuzlaka i Tuzlakinja uskoro odlazi prema zgradi Skupštine Tuzlanskog kantona. Dvije zastave s ljiljanom na grbu i velika crvena, s parolom “Proleteri svih zemalja, ujedinite se”. Odjednom, svi pokazuju srednji prst. Skandirajući “lopovi”, okreću se prema zgradi kantonalnog suda. Razbijena vrata i prozori govore da je proteklih dana narodni gnjev bio okrenut i protiv građevine koja pravdu dijeli selektivno. Na čelu kolone obespravljenih je Beli, navijač Fukara, muzičar, legenda proleterske Tuzle. Kasnije mi objašnjavaju kako je u trenutku izgreda policija pogriješila. Uhapsili su Beloga i zatvorili ga u gajbu. Njegovi su ga drugovi oslobodili, nakon čega je za njim nekoliko dana bila raspisana potjernica. Sada policija protiv sebe ima navijače Slobode, što je značajno preokrenulo odnos snaga u korist demonstranata i demonstrantica. “Policija ne može ništa.” Pred zgradom Skupštine Tuzlanskog kantona, iz mnoštva se sastavila delegacija, pojačana pravnicima, koji su se uključili pro bono. Delegacija ima mandat plenuma, da u pet minuta postigne ispunjenje zahtjeva. Oni su ukidanje tzv. bijelog hljeba, što znači dodatnih dvanaest plaća za predsjednika vlade i ministra, kada im prestane mandat. Zatim je tu još cijeli spisak privilegija koje su si udijelili članovi i članice političke kaste. I naravno, amnestija. Kao što je zaprijetio Beli: “Ne damo da hapsite našu djecu!”

Kada je delegacija plenuma i protesta u zgradi Skupštine, atmosfera je napeta. Nakon što prođe pet minuta a delegacije još nema, atmosferu paraju zvižduci i uzvici. Ljudi su krajnje nepovjerljivi. Kroz desetljeća uzurpacije vlasti i moći, izoštrili su osjećaj za pokušaje političkog profiterstva. Osjećaj sličan onome koji se pokazao na plenumu u Sarajevu, kada su reakcije sudionika jasno pokazale da neće tolerirati pokušaje manipulacije i uzurpacije. Tehničko osoblje, koje se brine za neometan tok plenuma, također je u svojim postupcima često korigirano glasnim neodobravanjem i zvižducima. Zbog te antikoruptivne budnosti, u nekoliko dana nakon izbijanja protesta nastao je plenum, kao anonimno, horizontalno i neposredno demokratsko kolektivno tijelo.

Sve glasnije negodovanje mnoštva pred zgradom kantonalne Skupštine umiruje povratak delegacije. Dogovor je da u zgradi ostane pravnik, koji je predstavnik plenuma. Tamo će pričekati na već bivšeg predsjednika vlade i ministre kantonalne vlade, da potpišu izjavu kojom se odriču “bijelog hljeba”. Da ne bi slučajno, kroz godinu dana, na sudu isposlovali među ljudima omrznuti privilegij. Što se tiče amnestije, pravnik, koji se u ustanak uključio pro bono, podučava nas da je to političko pitanje. Da su na vezi s ministarstvom pravosuđa, ali da zahtjev mora ići odgovarajućim kanalima. Beloga to ne zadovoljava. Zato, uz veliko oduševljenje mnoštva, definira zahtjev da svi policajci već sljedeći dan povuku licemjerne i nepravedne izjave protiv demonstranata koji su proteklih dana bili arestirani. Ako to ne učine, imat će posla s bijesom ljudi. Zahtjev potkrepljuje konstatacijom da su okupljeni plenum i da mogu na licu mjesta prihvatiti taj zahtjev. Navečer će biti utakmica, na kojoj igra nogometni klub Sloboda. Prilika je to za mobilizaciju i stupnjevanje pritiska. Nakon toga, mnoštvo se razišlo. Do sljedećeg megaplenuma, koji će biti za dva dana.

Dobro je da je ustanak započeo u crvenoj Tuzli. Već sama ta činjenica otežava pokušaje političkih elita da socijalni revolt okrenu protiv ljudi, ponovnim nametanjem etnonacionalne matrice. Pritom se sjećam aktivista Nevidljivih radnika svijeta (Invisible workers of the world – IWW) iz okolice Tuzle, koji je na sastanku radnika i aktivističkih istraživača i istraživačica u Socijalnom centru Rog u Ljubljani izjavio: “Šta je radnička klasa izgradila, može i srušiti!” Kada je kasnije nastupio na jednoj slovenskoj televiziji i progovorio o očajnim životnim i radnim uvjetima migrantskih radnika u Sloveniji, izbacili su ga s posla. Otpušten je u trenutku kada je među radnicima Vegrada počela kolati sindikalna okružnica da se treba ograditi od akcija pojedinih radnika koji žele naškoditi ugledu poduzeća.

Crvena i multietnička Tuzla bila je u posljednja dva desetljeća posebno na udaru. Broj radnih mjesta je prepolovljen, dok je broj stanovnika i stanovnica narastao. Nekoć industrijski centar, devastirala je kompradorska buržoazija, kako bi rekao Rastko Močnik. Kao što su mi kasnije rekli u organizaciji protesta i plenuma vrlo angažirani drugovi, privatizacija je vršena tako da su privatnici, novi kapitalisti, profitirali od totalne destrukcije. Doslovno su razrezali strojeve i prodali ih u dijelovima. Nakon toga profite nisu investirali u novu proizvodnju, već u svoj luksuz i izdržavanje klijentelističkih mreža. Tako je nastala klasa političkih rentijera, koja je tijesno povezana sa svjetskim nosiocima ekonomske i političke moći. Lokalni kapitalisti su protežei globalnih centara kapitalističke moći. I zbog toga se ovih dana vodi značajna borba za interpretaciju događaja u BiH u međunarodnoj zajednici. Ključno je da ona prizna legitimnost protesta i plenuma. Bez toga postoji velika opasnost od protuudara lokalne političke kaste. Što lako može završiti ili s teškom represijom – moji sugovornici često su izražavali zabrinutost da će na kraju biti uhapšeni – ili s rasplamsavanjem međunacionalnog konflikta. Korumpirane političke elite su ranjene i prestrašene. Bošnjačke su se na proteste odazvale tako da su multitudu siromaha označile čak kao četnike i kao pokušaj srpskog entiteta da destabilizira Federaciju. Kada je u Banjaluci bio protest solidarnosti s Tuzlom, lokalni srpski političari nazvali su preko medija demonstrante i demonstrantice zelenim beretkama i mudžahedinima. Ustanici i ustanice u BiH zato trebaju međunarodnu solidarnost. I u Sloveniji. Između ostalog i zato jer je naša kompradorska buržoazija proteže istih centara svjetske ekonomske i političke moći. Ako će u BiH izboriti više života i demokracije, bit će oslabljena i politička kasta u Sloveniji. A time će se i za nas otvoriti mogućnosti za više života i slobode.

U intervjuima koje sam napravio nakon protesta sve mi se više iscrtavaju sličnosti između Tuzle i Maribora. Ne samo radi industrijskog, a time i crvenog naslijeđa, već i zbog zapostavljenosti i marginalizacije koja je rezultat sistematskih pokušaja političke kaste da razmontira crveno naslijeđe, razmontira moć radničke klase. Jedan od ustanika, koji je bio pritvoren nakon trećeg mariborskog ustanka i protiv kojega je tužilaštvo na božićne praznike podiglo optužnicu zbog napada na službenu osobu, u Kidričevom mi je jednom rekao da su u Ljubljani kao u balonu, pa ne vide kako se živi u Štajerskoj.

Slična je percepcija Sarajeva u Tuzli. U glavnome gradu BiH imaju duplo više javnih sredstava po stanovniku negoli u Tuzli, tamo je većina međunarodnih organizacija, želiš li se baviti umjetnošću ili kulturom, moraš ići tamo. Zato se kulturni život u Tuzli održao u napola gerilskim uvjetima. Moja sugovornica je primijetila da u Tuzli nije došlo do projektizacije i enđioizacije. Uvjeti rada zato su teži, ali ujedno je manje kontrole i cenzure. Zato je u Tuzli došlo do organske solidarnosti između različitih segmenata multitude tj. mnoštva. Oni koji djeluju na dodirnim točkama između znanosti, umjetnosti i aktivizma zajedno su s radnicima, nezaposlenima i studentima. Naravno da postoji solidarnost i u Sarajevu, no ne mogu ne spomenuti opažanja sudionika i sudionica tamošnjih protesta i plenuma da se osjećaju usamljenima, da nema studenata i studentica, da nedostaje intelektualaca, da nevladin sektor krajnje oprezno i suzdržano ulazi u zajedničku borbu.

Iako riskiram da mi bude zamjereno, iznijet ću tezu kako je slična asimetrija u Sloveniji kumovala tome da si je Ljubljana dodijelila ulogu davanja političkog izraza socijalnom ustanku koji je počeo u Mariboru. Zbog projektizacije (kao što bi rekla tuzlanska sugovornica) ljubljanskog civilnog društva, zbog njegove ovisnosti o klijentelističkim mrežama, traženje političkog izraza ugušilo je ustanak. Već spomenuti ustanik iz Kidričeva, kojemu prijeti do pet godina zatvora, jednom drugom prilikom je rekao kako su oni smatrali da je Kangler (smijenjeni gradonačelnik Maribora, op. prev.) početak i da će se nastaviti u Ljubljani, zbacivanjem Jankovića i dalje po spisku. Do toga nije došlo. Janšu nisu srušili ustanci, već nova većina u parlamentu.

Želiš li izgraditi nešto novo, najprije moraš srušiti staro. Bolan, u BiH je u ustaničkom cunamiju palo pet kantonalnih vlada i ne znam koliko općinskih.

Na putu kući, sa suputnikom iz Cazina zaustavljam se u Banjaluci. Otvoren i kritički razgovor sa skupinom tamošnjih aktivista i aktivistkinja dotakao se blokada u horizontalnoj komunikaciji između društveno angažiranih realnosti u BiH. Ustroj države, koji se oslanja na pretpostavci nepomirljivih međunacionalnih konflikata, nameće vertikalu. Samo blagoslov i nadzor EU-a, SAD-a i međunarodne zajednice omogućava zajednička događanja. Kada smo prije nekog vremena, baveći se migracijama, studirali granične režime koji su u procesu stalne razgradnje i gradnje, zaključili smo da se integracija događa kroz dezintegraciju. Dezintegracija društava i država jača jake centralizacijske težnje, koje cementiraju globalne centre vlasti. Zato je izazov kako se izmaknuti tom nametanju vertikale i omogućiti horizontalnu komunikaciju. Mogu li Tuzla, Sarajevo, Banjaluka, Maribor, Ljubljana međusobno govoriti bez Brisela, Vašingtona, Berlina? Koliko ćemo zgrada vlasti još morati kamenovati i spaliti dok ponovno ne nađemo dostojanstvo? Mislim da bi to bio lijep izazov za Maribor. Da ponudi gostoprimstvo za takvu komunikaciju. Možda u obliku kakvog proljetnog logorovanja, koje bi zatim povezalo ustanike i ustanice iz postjugoslavenskog prostora. Povezanosti postoje. Mnogobrojni sugovornici na kratkoj ustaničkoj ekskurziji rekli su mi da se dobro sjećaju ustanka u Mariboru i Sloveniji. Nakon uzajamne inspiracije, bilo bi dobro razmišljati i o konspiraciji.

Pozdrav iz Maribora. Nakon tjedna u kojem smo pokopali velikog borca (umro je Aleksandar Aco Todorović, aktivist izbrisanih, op. prev.) i našli brojne nove. Nakon tjedna u kojem smo puno plakali i smijali se.

Izabrao i preveo sa slovenskog: Srećko Pulig