Četnička salata

Izložba “U ime naroda! Politička represija u Srbiji 1944-1953” svakako se ubraja među najviđenije i najoglašenije događaje posljednjih dana u Beogradu. Novinar ovog tjednika posjetio je mjesto njezina uprizorenja, Istorijski muzej Srbije, u društvu Marka Miletića iz aktivističkog udruženja Kontekst kolektiv, a što je obojici dobro došlo da se već s ulaza stanu zgledati u čudu. Jer teško bi pojedincu bilo da u samoći podnese udarni, nehotični paradoks dotičnog izložbenog koncepta. Prvenstvena funkcija ove manifestacije, naime, eksplicitno je prokazivanje ondašnjeg komunističkog režima u njegovu zločinstvu; na to ukazuju njezin ironijski naslov i nedvosmislen podnaslov.

Ali ono čime se tu dočekuje publika – svojevrsni bombardman nedvojbeno pozitivnim osobinama socijalističke revolucije, u vidu autentičnih poslijeratnih oglasa i proglasa – djeluje upravo zbunjujuće. Miletić se od takvog dekora u krajnje čudnovatoj namjeni pokušao obraniti nizanjem retoričkih pitalica. Ispred plakata za analfabetski tečaj: dobro, jesu li možda trebali preskočiti opismenjavanje naroda? Pred fotografijom omladinke na prvom zadružnom traktoru: da nisu pogriješili što su mehanizirali poljoprivredu i što su ženu pustili za volan? Oči u oči s upozorenjem o zadanom otkupu žita: je li ipak trebalo pustiti ljude da umiru od gladi?

Zaista, interesantna je današnja situacija u agraru širom Europe i bilo bi dobro usporediti sve relacije u ta dva slučaja. Idemo dalje, međutim, dok Marko Miletić konstatira da je ovdje posrijedi školski primjer za moguće alternativno vođenje po izložbi, dakle za demonstraciju svega onoga što se njome nije htjelo reći, ali se nije moglo ni zaobići. Je li Partija zgriješila oduzimajući imovinu kapitalistima? Svi će na izložbi uzdisati oko toga, a da ih se pita recimo za Miroslava Miškovića, nitko mu od njih ne bi ostavio ništa! Ili su komunisti možda bili pretjerano oštri prema, recimo, četnicima? E, to bi mnogi bili spremni uzeti u obzir!

Naravno, ova izložba u prvom redu rehabilitira pripadnike Jugoslovenske vojske u otadžbini iliti ravnogorskog pokreta – riječju, četnike – a tu intervenciju uklapa među standardna ideološka uporišta kapitalizma. I sve u skladu s novovjekim kontekstualiziranjem fašizma i antifašizma, osobito u tzv. (post)tranzicijskim sredinama. Pritom se autor, ugledni povjesničar Srđan Cvetković, poslužio svim dostupnim sastojcima, organiziravši koncepciju nalik šopskoj salati. Uđuture progon četnika i kulaka, folksdojčera i tvorničara, golootočana i liberala. Brojevi stradalih frcaju naočigled proizvoljno, kao i razna popratna tumačenja.

Nimalo slučajno, izložba se oslanja na slična novovjeka zalaganja ostalih južnoslavenskih revizionista. Cvetković je inače sekretar Državne komisije za tajne grobnice ubijenih posle 12. septembra 1944., osnovane prije pet godina, u obzir uzimajući datum koji su svojim ukazima zadali i Josip Broz i Petar II. Karađorđević, kao posljednji rok za stavljanje pripadnika JVuO-a pod komandu partizanskog vodstva. Srpski povjesničar Milan Radanović napisao je iscrpan osvrt na djelovanje tog državnog tijela, koji je proteklih dana objavljen u dva nastavka na portalu E-novine. Radanović upućuje na “metodološku konfuziju” i drastičnu tendencioznost komisije u izradi Registra žrtava – dostupnog na internetu – te nalazi da je riječ o tipičnom primjeru “političkog posezanja za mrtvima”, pri čemu se država Srbija ugledala na slična tijela s kraja 20. stoljeća u Hrvatskoj i Sloveniji. Zapanjujuće uvjerljivo nižu se desetine Radanovićevih konkretnih primjedbi na pojedinačne falsifikate u registru, tako prokazanom u svoj mu ideološkoj kvarnosti – gdje krvnici uskrsavaju s aurom žrtve i još se naknadno razmnožavaju, brže negoli se vidi golim okom.

Povrh svih diletantskih manjkavosti i površnosti izložbe, baš kao i šlampavosti Državne komisije, sama provedba manifestacije u Istorijskom muzeju Srbije jest, estetički, živo ruglo. Ali dobro služi kao podsjetnik da nadobudni desničar, umjesto u žuđenom liku idealiziranog Übermenscha, najčešće završi kao banalni Kitschmensch. Pa zatim na njegovim izložbama o zatajenim masovnim grobnicama hodamo po suhom lišću i saplićemo se o polomljeno granje, dok se vrata od muzejskog lifta koriste za kulisu u vidu ulaza u izvjesnu simboličku kafanu, a nedostatak starinskih klupa u rekonstrukciji jugokomunističke sudnice kompenzira se kancelarijskim stolicama iz 21. stoljeća.

Konačno, više ima vrijednosti, svake vrste, u izloženim amatersko-umjetničkim djelima likovnjačke naive golootočana, nego u konceptu koji ih ovom prilikom okuplja. Ali na strani Srđana Cvetkovića i suradnika mu čitav je sistem i čitava tzv. općepolitička atmosfera, o kojoj svjedoči popis institucionalnih i privatnih sponzora i podržavatelja izložbe, od pojedinih ministarstava iz Slovenije ili Mađarske i Poljske, preko Kazneno-popravnog zavoda Sremska Mitrovica i Centralnog zatvora Beograd, do NJ. K. V. Aleksandra II. i princeze Jelisavete Karađorđević.

Tu je još nekoliko desetaka drugih poznatih javnih ličnosti, pa nam je u oko upao proslavljeni redatelj Goran Marković, koji se pojavio i na svečanom otvorenju izložbe. Valjda je vidio i katalog, gdje se u poglavlju “Izbor najbolje igrane produkcije o represiji komunističkog režima u Srbiji i Jugoslaviji 1944-1953” navodi i njegov film “Tito i ja”. Koji se definitivno odnosi na kasnije razdoblje (1992.), kao i filmovi “Balkanski špijun”, “U ime naroda”, “Tri karte za Holivud”, “Sveti pesak” i “Plastični Isus”. Jasno, ne spominje se čija je sve to bila produkcija.