Doktori za paranoju

Sunn O))) & Ulver: Terrestrials (Southern Lord, 2014)

Stephen O’Malley i Greg Anderson na ovom albumu surađuju s norveškim black metal sastavom Ulver; kada kažemo black metal, nije zgorega napomenuti kako Ulver trenutačno rade glazbu za kazališni komad “Demoner”, adaptaciju romana “Bjesovi” Fjodora Dostojevskoga – teško je zamisliti bolju zvučnu kulisu za taj mračni roman ideja od onoga što bi oko riječi izgovaranih na pozornici mogli složiti Kristoffer Rygg i njegova mračna šumska ekipa iz jednog od boljih black metal sastava sa sjevera Europe. Zanimljivima ih čini zvučni kolaž u kojem ne prezaju od elektronike i simfonijskih elemenata, što njihovom tamnom zvuku daje meditativni ugođaj. Meditacije su to s groblja, ali kontemplacija je kontemplacija, pogotovo u današnja žustra vremena.

Sunn O))) su daleko stigli: počeli su kao obožavatelji Dylana Carlsona (izumitelja droom metala i kupca puške kojom se ubio Kurt Cobain) i stigli do točke na kojoj su nadmašili svoja ishodišta. Album “Monoliths & Dimensions” njihov je vrhunac, kao i vjerojatni vrhunac žanra – sjajan album na kojem su do ekstrema razvili poetiku nedogađanja, zvučnih plahti koje traju kao kadrovi monotonih ravničarskih pejzaža. Svoje albume redovito urese kojekakvim gitarističkim iskakanjima iz melasastoga zvučnog tijeka, pa je za slušanja moguće svašta osjetiti: kao da je riječ o mikroskopski uvećanima komadima monotonije. U filmu slično radi Bela Tarr, ne libeći se realnog prikazivanja vremena, bez filmsko-čarolijskih elemenata ubrzavanja, i prizora u stvarnome trajanju.

Žanrovske ograde na “Monoliths & Dimensions” su se topile i na momente je bilo teško reći koju to vrstu glazbe sviraju Sunn O))), a slično je i ovdje, na “Terrestrials”, gdje zvuk trube budi asocijacije na kakofoničnu “Agarthu” Milesa Davisa, njegov posljednji album prije šestogodišnje pauze za koje je spavao s pištoljem pod jastukom, izjeden paranojom koju je na svojom trubom uspio glazbeno opisati na tom moćnom albumu. Prizvani duhovi su kod Davisa došli po svoje, ali on je na “Agarthi” i zvučao kao ludi šaman koji ne mari za posljedice, dok Sunn O))) i Ulver na “Terrestrialsu” zvuče kudikamo umjerenije i promišljenije: to je više ambijentala, ogoljeno zidovlje ludila, interijer u kojemu bi i zli duh doživio slom živaca i nemoćan klonuo na pod zvučno izolirane sobe, nego konfrontacija sa zlom – ili, točnije, nastojanje da se zlo transformira u dobro usisavanjem tamnih sila u pluća, kao u filmu “Zelena milja”, primjerice. Droom i black metalci svoje putovanje tamnom stranom izvode kao da su u bijelim doktorskim mantilima; distancirani, smireni, kao da imaju na raspolaganju sve vrijeme svijeta. Album otvara “Let There Be Light” i tu su te dejvisovske trube više uspomena na pothvate legendarnog trubača nego nekakav proboj na novo područje. Istraživači koji pričaju stare priče, nešto kao Claude Levi Strauss u Amazoni, ali u trenutku u kojem mu je sva ta njegova strukturalna antropologičnost počela ići na živce, pa je sjeo pored urođenika i započeo mirno slušati domorodačke priča o moćima starih vračeva. Album će zadovoljiti svakoga tko s ovim predumišljajem krene u preslušavanje mirnih izvješća s nekoć nemirnih područja koja su nastavale zle sjene ludila i paranoje. Sunn O))) i Ulver pritom ne zvuče kao rastračane domaćice, prije kao fanovi teme, zaljubljeni u svjetove što proždiru duše, pomalo i naivni u svom igranju s vatrom. A sve su uradili s pristojne distance, tako da ni nema razloga za strah.