Interes za marksizam je interes za budućnost

Prije nego što je ministrica kulture uspjela u djelo provesti svoj naum da cijela humanistička periodika (bez iznimke, želi li i dalje biti novčano pomagana od države) migrira s papira u elektronička izdanja, uredništvo časopisa Čemu studenata filozofije sa zagrebačkoga Filozofskog fakulteta uspjelo je tiskati jednosveščani voluminozni dvobroj. Na približno 320 stranica je temat nazvan “Marksistička teorija subjekta”, a 270 stranica zauzima tema “Fizika i filozofija”.

Nas će u ovom kratkom pregledu zanimati časopisni interes za marksizam: koje je, dakle, mjesto subjekta u marksističkoj teoriji, odnosno tko je nosilac subjektiviteta u toj tradiciji? U uvodnom se tekstu “Koji će se subjekt boriti protiv asubjektivnosti – pozicija subjekta u marksizmu” Marka Losoncza prvo ukratko prolazi ta tradicija, pa se konstatira da je lik najamnog radnika bio primjer subjekta par excellence: “(…) Prometejske konotacije možemo da nađemo u bogatoj istoriji kulturne reprezentacije radnika”, kaže autor. Potom je tu radnička klasa, kao autentični nosilac subjektiviteta – bilo u viktimološkom smislu (gdje se predstavlja žrtvom “objektivno-fatalističkih ekonomskih zakona”), bilo u onom da se subjektivitet shvaća kao mnoštvo, kako je to razvio Antonio Negri, tražeći u tom pojmu društvenu grupu (društveni radnik, masovni radnik, prekarijat) koja bi bila nositeljica emancipacije. Dio zapadnog marksizma (Lukacs, Bloch) drži da iz pozicije potpune otuđenosti radnika, dakle njegove apsolutne desubjektiviranosti, proizlazi mogućnost nastanka “prvog bivstvujućeg za sebe ikada”, a autor se podsjeća i stihova Internacionale na tu temu (mi nismo ništa, postat ćemo sve).

Na taj se tekst dijelom naslanja i onaj Roberta Albrittona pod naslovom “Marxova teorija vrijednosti i subjektivnost”; kao i  Losoncz, Albritton kaže da je u kapitalističkom sistemu jedina subjektivnost razvijena do kraja – pravna subjektivnost. Za to je vrijeme svaka druga subjektivna normativnost (politička, moralna, racionalna i, pogotovu, klasna) potisnuta u drugi plan. Ako je subjektiviranje neki preduvjet konstitucije identiteta, onda Albritton razlikuje tri faze u razvoju kapitalističkoga pravnog subjekta. U ranoj fordističko-tejlorističkoj fazi kapitalizma na djelu je klasični pravni subjekt, dakle onaj koji, poput kapitalista, posjeduje sredstva za rad i njima slobodno manipulira ili, poput radnika, posjeduje svoje tijelo i slobodno ga prodaje na tržištu radne snage. Poslijeratni subjekt sve više poprima konzumeristički identitet. Što zbog pritiska na kapital (od strane sindikata i radništva), što zbog blokovskog nadmetanja oko vođenja države staranja, situacija se za ljude bitno popravlja te na red, nakon iscrpljujućeg rata, dolazi ispunjenje želja: kupac je na prvom mjestu, a, kaže  autor, “kapital želi da se pravni subjekti identificiraju što više kao potrošači, relativno pasivni i lakovjerni”. Stoga danas ne čudi da naš povjerenik u Evropskoj komisiji Neven Mimica otkad je na toj dužnosti, domaće građanstvo reducira isključivo na konzumeristički nivo, čija se potrošačka prava (dakle, prava da na tegli meda dobijemo ispravno napisanu deklaraciju), apsolutiziraju. Tek se danas, u aktualnoj fazi kapitalizma, naslućuju novi oblici otpora konzumerističkim identitetima, prije svega kroz razvoj alternativnih političkih i moralnih subjekata, a protiv reduciranja ljudi isključivo na nositelje pravnih funkcija u društvu (ugovorne strane, oni koji raspolažu svojom radnom snagom, svojim kapitalom i slično).

U časopisu je i klasični tekst s kraja 60-ih Lucija Magrija, jednog od osnivača talijanskog Il manifesta, u kojem taj novinar, teoretičar i aktivist ukratko prelazi kroz različita tumačenja mjesta partije u revolucionarnom procesu.

U tekstu “Kapital kao subjekt i postojanje rada” Werner Bonefeld se pokušava obračunati sa stavovima onih koji drže da su rad i radnik kao takav u stvarnom i analitičkom smislu potpuno i bez ostatka podvrgnuti kapitalu, dakle da se kapitalu pripisuju nadnaravne vrijednosti koje ga pozicioniraju kao jedini pravi subjekt, a radnika i radničku klasu desubjektiviraju i u praksi zapravo pacificiraju. Ta tradicija kritičkog realizma (Bob Jessop, John Lovering) drži da je sva “ljudska praksa smještena isključivo unutar subjektiviteta kapitala, pa se stoga sav rad po prirodi pojavljuje kao najamni rad”. Od takvoga strukturalističkog poimanja rada valja odustati, tvrdi autor, premda takvi uvidi, ako ništa, barem osvješćuju tešku situaciju u aktualnom svijetu kapitalizma. Dobro je to izrazio Max Horkheimer kad je kazao da “svojim vlastitim radom ljudi obnavljaju realnost koja ih porobljuje u sve većoj mjeri”. Hoće se reći da tako stoje stvari u ovako izokrenutom svijetu, pa da, ako tu stvar tako i prihvatimo i nekritički pounutrimo, zapadamo u neki oblik fetišističkog shvaćanja razvoja društva: “Ljudski odnosi preuzimaju oblik odnosa između stvari ili predmeta. Shvaćanje kapitala kao onog ‘nečeg’ izvana, kao stvari s mogućnošću samooplođivanja, samo je vid fetišiziranog shvaćanja ekonomije i kapitalističkih odnosa. Time se samo hrani buržoaska profitabilnost, racionalnost i ugled.”

Urednici u uvodu ovoga vrlo važnog zbornika tekstova naglašavaju da im je cilj “upoznati čitatelje sa statusom današnjih rasprava o vitalnim dijelovima Marxove kritike, kao što je, recimo, teorija vrijednosti, subjekt i subjektivnost, fetišizam i sl. Bitan je element svakako da se shvati da Marxova kritika političke ekonomije nije dovršena i da zbog toga treba stanovitu rekonstrukciju. Ako se makne dogma nedodirljivosti kritike političke ekonomije, onda to ostavlja prostor da i u samom Marxovom djelu primijenimo metodu identificiranja ezoteričnih i egzoteričnih dijelova, što u daljnjem radu može pomoći u rekonstrukciji kritike.”