Od nemila do Predraga

Svašta je moguće u zemlji Bosni, pa eto i to da ni nakon šezdeset dana od iznuđene ostavke Vlade sarajevskog kantona, niti jedna od šest-sedam velikih stranaka, onih što su, inače, u vlasti na različitim nivoima i u nevjerovatnim koalicijama, nije predložila svog kandidata za mandatara nove Vlade. Pri tome, je li, ne treba zaboraviti dvije stvari: prva je da je Kanton Sarajevo najbogatiji u Federaciji – jedno vrijeme je imao veći proračun od cijele Republike Srpske; a druga da je tako temeljito u njemu uništeno što je za uništiti bilo, pa nije sigurno bi li David Coperfield uspio stvoriti iluziju da je moguće još nešto osim daljeg poniranja. Bježe, dakle, od vlasti u dijelu Federacije oni što se ponašaju kao da ih bog i nije dao za nešto drugo, osim da budu ta vlast, ograđuju se od mogućnosti da nešto, nekim čudom, makar i krivo, rade; oštro demantiraju navode da bi, ipak, reda radi, mogli ponuditi mandatara i, općenito, čekaju jesenje izbore pred koje se i vladajuće i one druge partije ponašaju jednako: kao opozicija koja, normalno, nije kriva za činjenicu da se u BiH dno vidi kada se podigne glava.

Politika je u Bosni i Hercegovini zabava za neodgovorne, koju više pokušavaju nego što uspijevaju pokvariti rijetki idealisti, ubijeđeni da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, osim konstitutivnih: jedino oni imaju goru i od sebe. E, među takve, rijetke, spada i Predrag Peđa Kojović, član Predsjedništva Naše stranke, male, lijevo orijentirane, građanske, prosvijećene partije, koja na izborima redovno jedva ostaje živa. Njega, Kojovića, poslanika u Skupštini Kantona Sarajevo, Naša stranka je predložila za mandatara Vlade Kantona Sarajevo, a on kazao baš sve zbog čega su mu ionako male šanse još manje: da će predložiti formiranje takozvane koncentracione vlade, jer „smatra kako sve velike stranke moraju učestvovati u rješavanju krize i zaustavljanju propasti prema kojoj Kanton ide već duže vrijeme“.

Naša stranka se u bosanskoj politici pozicionirala kao organizacija za prijedloge iz oblasti zdrave pameti. Kada je ono trajalo natezanje oko izbora gradonačelnika Sarajeva, predložili su Jakoba Fincija, predsjednika Jevrejske zajednice u BiH, stručnjaka za međunarodno pravo i bivšeg ambasadora u Švicarskoj. Bio je to, naravno neuspješni, pokušaj da se izborom nositelja jedne, praktički protokolarne funkcije, razbije sveto bošnjačko-srpsko-hrvatsko trojstvo, a u praksi pokaže na što se misli kada se govori o građanskom društvu i demonstrira vjera da borba za prava nacionalnih manjina nije tek formalna i iznuđena presudom Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Na kraju, ne samo da je Finci jednoglasno odbijen, već su u danima u kojima se o njemu razgovaralo, pojedinim, prominentnim članovima Naše stranke stizali SMS-ovi sa sadržajem kao prepisanim iz „Mein Kampfa“. Pored svega o čemu se može govoriti kada se govori o Finciju i gradonačelničkom mjestu, pričalo se, pisalo, o onome o čemu pristojan svijet i ne razmišlja: o činjenici da bi, eto, nekim čudom, nekako, gradonačelnik grada sa bošnjačkom većinom mogao postati – Jevrej.

Nekada davno, na prijelazu iz kamenog u doba weba 2.0, mogli smo vjerovati kako se na internetu oglašavaju, naravno skriveni u blaženoj anonimnosti, manijaci koji ni stavom ni brojem nisu relevantni za donošenje suda o nekom društvu; da je tek riječ o grupici dokonih internetskih mudraca koji, možda, mogu napuniti dva-tri autobusa, ali ne predstavljaju većinu ni brojem ni sudom. Tako je, da ponovimo, bilo, a samo naivni, neizlječivi optimisti vjeruju da je ostalo isto. Uglavnom, internetski ljudi i građani su odmah po objavljivanju Kojovićeve kandidature počeli sa iznošenjem razloga – ne u množini – zbog kojeg on nikako, ni u snu, ne može biti premijer. Predrag Peđa Kojović je, naime, Srbin, a Sarajevo je ono što je prije nekoliko godina – kada je Neven Anđelić napisao tekst pod naslovom „Bošnjaci priznajte: Sarajevo je muslimanski grad“ – tvrdilo da nije. To što je, više nego Srbin, Kojović novinar sa višegodišnjom, respektabilnom karijerom od Sarajeva do Washingtona, pa pjesnik, dramski pisac i diplomirani pravnik kojem i politički protivnici – poput Dine Konakovića iz Stranke demokratske akcije – priznaju i moralnost i principijelnost, nije, kao i obično, nimalo važno u sudaru nacionalističke stvarnosti sa deklariranom multietničnošću, prihvatljivom sve dok ne treba prijeći sa riječi na izbore.

Naravno, legitimno je propitivati Kojovićev kapacitet za premijersku funkciju – ali je, obzirom na to ko je sve bio premijer ili ministar i ko to tek planira biti, komično – no o tome se glasno šuti, dok se na glas izriče mjera Bosne i Hercegovine u sarajevskoj kotlini. A tu, između brda, rado se priča o društvu jednakih građana, ali se svaka prilika iskoristi za demonstriranje jednakosti građana – Bošnjaka.

Osim, dakle, što se „pogrešno“ zove i preziva, Peđa Kojović ima još osobina koje ga, u insajderskom svijetu bosanske politike, čine nepoželjnim partnerom, a kamoli premijerom. Pošten je, principijelnost ga ne drži do prvog interesa, a još je i ponudio „koncentracionu vladu“, odnosno kazao kako je obaveza svih stranaka koje su stvorile krizu, da u njenom rješavanju i sudjeluju. U prijevodu, zatražio je priznavanje grešaka i angažman na ispravljanju štete. I zato su, uz ostalo, iz najutjecajnije stranke u kantonalnom parlamentu, SDA, poručili kako ga nemaju namjeru podržati! Nisu oni, kao ni drugi, u vlast ulazili da bi nešto napravili za opće dobro, pa im, očekivano, ne pada na pamet da to sada priznaju i još rade nešto što izlazi izvan uskostranačkih i(li) ličnih interesa. Samo što to ne moraju reći: pokorni građani su, naime, našli efikasniji način borbe protiv mogućnosti da jedan kanton ima odgovornog premijera – etničku pripadnost su mu istakli kao manu. U javnom životu prijestolnice, Peđa Kojović je jedan od onih ljudi što podsjećaju na to šta je Sarajevo bilo. Odnos prema njemu, međutim, često govori šta je od tog bivšeg, važnog, velikog Sarajeva ostalo: Kojović je prije nekoliko godina fizički napadnut na prvom i jedinom Queer festivalu, da bi danas bio nepodoban kandidat jer se zove Predrag i preziva Kojović.  A pored toga, izgleda, ništa više nije važno.