Vođa do grla

U proteklih nedelju dana nezapamćena elementarna nepogoda pogodila je Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i istočne delove Hrvatske. Ciklon “Tamara” je u rekordnom roku povećao vodostaj, naročito manjih reka, što je bilo kobno po gradove i sela na njihovim obalama. Ispostavilo se da je u toku nekoliko dana pala višemesečna količina vode, koju zapuštena infrastruktura nije mogla da podnese. Pod naletima bujica rušene su brane, pucali su betonski mostovi, odnošeni su ljudski životi, a novonastala klizišta prevrtala su čitave kuće.

Istovremeno, napukla je pred našim očima i politika koja se u Srbiji vodila proteklih decenija, a čiji se aktuelni eksponent, premijer Aleksandar Vučić, našao pred problemom, koji je i ovog puta pokušao da reši povišenom retorikom i self marketingom, što je u prvih 48 sati vodene i medijske stihije napravilo ogromnu štetu, zakočivši neophodne akcije koje su štabovi za vanredne situacije morali da urade kako bi predupredili katastrofalne posledice do kojih je, nažalost, došlo. Premijer je na vest o prvim udarima bujice odlučio da još jednom iskoristi veliku medijsku pažnju, pa je seo u helikopter i krenuo put ugroženih opština – Koceljevi i Ubu, kako bi ugroženim žiteljima lično dostavio vodu i hranu.

Ipak, ciklon “Tamara” nije nimalo ličio na snežnu mećavu kod Feketića, gde se premijer prošle zime proslavio spasavajući albanskog dečaka iz zavejanog autobusa. Voda je sada rasla enormnom brzinom, tako da se u samom startu izgubilo mnogo u vremenu koje je bilo više nego dragoceno. Mediji, kao i svi hijerarhijski podređeni premijeru Vučiću, bili su usmereni samo ka njemu, čekajući komandu šta da se radi. A njegova komanda bila je nalik patetičnoj žalopojki, oličenoj u diskursu o “hiljadugodišnjim vodama” i “biblijskom potopu”, kao i paničnom licitiranju razmerama katastrofe, što je bilo najupečatljivije na zasedanju Vlade. Tom prilikom je premijer u isprekidanom, emfatičnom govoru, kao u nekoj negativnoj ontologiji, govorio o izbegnutim žrtvama, ističući zasluge policije, vojske i žandarmerije u akcijama spasavanja. Međutim, Obrenovac je već bio pao, rečeno govorom srpske Vlade u ovim danima, voda je u gradu narastala, a žitelji te opštine bili su prepušteni samima sebi.

Tada su krenule nekontrolisane akcije premijera, pozivanje dobrovoljaca i njihovo nekontrolisano kretanje u više pravaca. Odaziv dobrovoljaca za odbranu Šapca svakako je zapanjio i Republički štab, koji nije znao šta će s tim ljudima. Jedan deo je ušao u autobuse i upućen je put Šapca. Naravno, ova akcija je iskorišćena za kampanju SNS-a, čije su se nalepnice odmah pojavile na šoferšajbama. Ispostavilo se da je čitava ova dobrovoljačka akcija predstavljala medijsku atrakciju podrške uspaničenom lideru naprednjaka. Ubrzo, ovaj pogrešan potez, usled vodene stihije, izazvao je pravo zagušenje na ulicama i prilazima ugroženim područjima. Dotle se premijer Vučić pozivao na bratsku rusku pomoć bez koje bi sve bitke bile izgubljene.

Kada se izmakne ovaj medijski deo reprezentacije Vučićeve Kolubarske bitke, dolazi se do sledećeg nivoa, a to je potpuna nesposobnost njegovih ministara i čitave partijsko-funkcionerske hijerarhije, zavisne pre svega o centralizovanoj komandi koja je zakazala pre svih. Ministar policije Nebojša Stefanović (dojučerašnji predsednik Skupštine Srbije) pokazao se potpuno nespremnim da upravlja odbrambenim resursima u kriznoj situaciji. Takođe, kapacitet procene rizika i sistem uzbunjivanja potpuno su zakazali. Možda je najsimptomatičniji trenutak bio kada je novi gradonačelnik Beograda Siniša Mali, noć uoči strašnog vodenog udara u Obrenovcu, izjavio da je ova opština bezbedna od poplave. Sirene su takođe kasno podigle uzbunu, a ispostavilo se da je čitav lanac komunikacije bio u kolapsu, baš kao što je ljudstvo na terenu bilo sluđeno oprečnim komandama s vrha. O ministru bez portfelja Velimiru Iliću, zaduženom za vanredne situacije, ne treba ni govoriti, jer se oglasio tek nakon nedelju dana. Na kraju, ispostavilo se da bi i policija i vojska, kao i dobrovoljci bili potpuno neupotrebljivi da nije bilo običnih ljudi sa lokala, koji su prepoznali kritične tačke, preuzeli odgovornost u građenju odbrambenih pojaseva oko Save, što je urodilo plodom u odbrani Šapca i drugih mesta.

Da je odbrana od poplava pretvorena u polje političke borbe pokazao je potopljeni partijski sukob između republičkog (SNS) i pokrajinskog (DS) rukovodstva. Goran Ješić (DS), komandant Pokrajinskog štaba za vanredne situacije, pokazao se kao veoma operativan u odbrani Sremske Mitrovice. Naravno, daleko od medijske histerije koja je ostala prilepljena za Vučića i naprednjačku bitku stoleća. S druge strane, naprednjaci su pokušali da miniraju Pokrajinski štab, podbunjujući sela oko Šida da se suprotstave odlukama pokrajinskog rukovodstva o evakuaciji, navodno čekajući glas iz republike, odnosno od samog Vučića.

Dana 20. maja održana je polutransparentna sednica Vlade posvećena bilansu poplava u Srbiji. Na tom sastanku je zvanično saopšten broj od 20 žrtava. Od toga 14 u Obrenovcu, koji je do danas ostao blokiran. Evakuisani ljudi su razmešteni po beogradskim halama. Međutim, sluti se da je broj žrtava veći. Premijer ističe da je pola od tih ljudi “preminulo prirodnom smrću”, dok se “druga polovina utopila”, kao da smrt polovine stradalih nema veze sa katastrofom koja se dogodila i koja još uvek traje. No ovo je samo vrh ledenog brega. Veliki glečer ove politike, kao i još uvek nepronađena tela nesrećnih ljudi, leži ispod površine, a proizvod je višedecenijskog lošeg upravljanja Srbijom, koja je izdvajala enormna sredstva za ratove, kao i za održavanje nerealnog stanja u svim sferama. Možda je kosovska kriza najeklatantniji primer. Ljudski život, kao i obnavljanje i izgradnja nove infrastrukture ostali su u senci megalomanskih nacionalnih planova (sada je na sceni Vučićev projekat “Beograd na vodi”), koji su doneli samo stagnaciju i velika razaranja.

Srbija danas podseća na scenografiju iz spota (“Esi mi dobar”) hip-hop benda Bad Copy, snimljenog u jednoj faveli, među udžericama, u blatu i vodi, sa iscrtanim grafitima na zidovima, među kojima se ističe i crtež trojice svetitelja: kada se kamera približi, u oreolima se naziru likovi Miloševića, Tadića i Vučića. Učinak njihovih politika danas je najvidljiviji u vodenim bespućima, koja su potisnula život i po ko zna koji put ustupila mesto vanrednoj situaciji.