Odlazak čovjeka poetskog teatra

Kazališni redatelj i dramaturg Mladen Škiljan preminuo je prije desetak dana u Zagrebu, u 93. godini. Rođen je 1921. u Zagrebu, a relativno šture informacije koje su se pojavile u medijima povodom umjetnikove smrti potrudili smo se upotpuniti razgovorima s njegovim bližnjima i dodatnim izvorima o Škiljanovu radu.

Škiljan se rano okreće teatru i već se na fakultetu, 1940. godine, pridružuje Družini mladih Vladimira Habuneka i Radovana Ivšića. “Bili su dvadesetogodišnjaci, umjetnički znatiželjni, glumili su na francuskom po doma, ali i u Hrvatskom glazbenom zavodu. Legendarne su bile njihove izvedbe Moliereovih Scapinovih spletki“, kaže nam redateljica Snježana Banović.

Zanimljivo je da Družina igra uglavnom francuski repertoar (Racine, Marivaux, Villon, Verlaine i Rimbaud). Kasnije su igrali i na hrvatskom. Iako se grupi pripisuje nepolitičnost, ipak su se u jednom trenutku odlučili na odlazak u partizane. Međutim, u zadnji se čas sve izjalovilo i Mladen Škiljan umjesto u šumi završava kao mobilizirani domobran. “Međutim, deda je obolio”, govori nam njegov unuk Filip Škiljan, “i nisu ga poslali ni na obuku u Austriju u Stockerau, ni na ratište. Dana 28. veljače 1944. vjenčao se s mojom bakom u Zagrebu, a da roditelji to nisu znali. Tek su im naknadno rekli. Navodno su se zaljubili na prvi pogled upravo u Družini mladih. Baka je govorila da je, čim ga je vidjela, znala da je on čovjek za nju. Onda su otišli kod njezinog ujaka u Jesenice na Dolenjskem i tamo ga je ona njegovala. Da nije bilo američkih lijekova, sigurno ne bi preživio, jer je svakog tjedna sve više mršavio i svi su mislili da će umrijeti. Međutim, izvukao se i 1949. rodio im se sin.”

Nakon kraćih epizoda u Jadran filmu i na radiju, 1951. godine Škiljan dolazi u HNK i postaje asistent Branka Gavelle. U tom se periodu događa jedna važna stvar vezana uz bunt dijela ansambla i redatelja u HNK-u. Snježana Banović o tome piše sljedeće: “Nekoliko mladih članova Drame HNK u ožujku 1953. sastavljaju opširnu Predstavku u kojoj razočarani teatarskim svijetom koji je definitivno prestao biti njihov predlažu osnivanje novoga teatra u Zagrebu. Potpisnici se Predstavke neuobičajeno oštrim riječima, poput necjelovitosti, nečistoće i rutinerstva, obrušavaju na stanje u HNK-u. Predstavku je sastavio redatelj Mladen Škiljan.” Rezultat toga je bilo novo kazalište, najprije pod imenom Zagrebačko dramsko kazalište (ZDK), a kasnije, od 1970., nosi ime svog osnivača – Gavella.

Škiljan pripada generaciji velikih domaćih režisera poput Koste Spaića, Georgija Para, Dina Radojevića, Božidara Violića i, dakako, Vlade Habuneka. Svi su oni manje-više izašli ispod šinjela Branka Gavelle, ali su kasnije svoje poetike gradili, između ostaloga, i kroz antagoniziranje s Gavellinom poetikom. Konkretno, Škiljanova poetika odnosila se na novi i drukčiji pogled na teatar u cjelini. Ovako to opisuje sam Mladen Škiljan: “Takav teatar je poetski čin koji uranja u konkretnu društvenu sredinu zato da bi je obuhvatio, uključio u postojanje, u velike opće tokove, i kad se takav čin ostvari, on ostaje doduše utkan u svoj društveni medij, ali ujedno daleko prelazi njegove granice, on živi već i u njegovoj budućnosti i istražuje tu budućnost. Nikad zaokruženo, zaustavljeno vrednovanje, već uvijek novo provjeravanje, novo ispitivanje.”

Škiljan traži mobilni teatar, onaj koji će odlaziti ljudima u radne kolektive i škole, u pokrajine (ZDK tako i počinje svoj rad turnejom po Srbiji, sa Suboticom kao prvom točkom, a sve to da se ne gubi vrijeme dok se čeka da se renovira zgrada u Frankopanskoj). Također traži aktivnog gledaoca, onoga koji sukreira, sudjeluje i debatira i kao takav nikada se ne smije pretvoriti u pukog potrošača. Koristi se koncepcijama “poetskog teatra” i “teatra publike”. Pojam kojim se često služi je “teatrofilnost”, a sam teatar kao takav vidi u centru društvenih zbivanja. Želi teatar po uzoru na njemački Theatervereine ili pariški Teatar National Populaire, dakle onaj koji je u potpunosti okrenut generalnoj publici.

Uz to, Škiljanu je uvijek bilo stalo i do jezične dimenzije teksta, što se najbolje vidjelo u njegovoj realizaciji “Dunda Maroja” iz pedesetih, kad se prvi put na scenu postavlja predstava u svojoj jezičnoj izvornosti i renesansnom bogatstvu. Dotad je bio običaj da se Držićev tekst igra u jezično pojednostavljenoj preradi Marka Foteza.

Kasnije se Škiljan preselio u HNK – bio je prvi referendumom izabrani intendant centralne kazališne kuće. Uz njegovo ime štampan je bio i njegov program, pa su glasači mogli vidjeti i što je planirao raditi. U osamdesetim godinama prošlog stoljeća poduzima se svojih posljednjih režija. “Zadnja predstava mu je bila Ibsenova Divlja patka“, prisjeća se Filip Škiljan. “Sjećam se jedne predstave na koju sam išao nekoliko puta kao četverogodišnjak ili petogodišnjak. Bio je to Otelo i u njemu je Dezdemonu glumila Ena Begović. Bila je jako mlada i ja sam poludio za njom kao strašno zgodnom tetom. Deda me onako maloga odveo do nje i upoznao me s njom, što je meni i danas pred očima, taj dolazak u njezinu garderobu i to upoznavanje”, sjeća se Filip Škiljan.

U novom se dobu Mladen Škiljan nije oglašavao. Moji sugovornici kažu da je samo prevodio sa starogrčkog na hrvatski, a posebno se posvetio prevođenju i komentiranju Aristofanovih djela. Filip Škiljan zaključuje: “On je zaslužan za to što sam otišao studirati povijest i arheologiju. Naime, s bakom i dedom sam u petnaestak godina obišao više od 500 srednjovjekovnih burgova i dvoraca, ponajviše u Hrvatskoj, Bosni i Sloveniji i siguran sam da mi je upravo on dao poticaj za studij i kasniji interes. Ako mi možete vjerovati, ispravljao mi je tekstove sve do tri tjedna prije smrti.”