Pakao, to smo mi

Dušan Čater: Džehenem (Zavet, Beograd, 2013), prevod: Ana Ristović

Ako je Aleš Čar u knjizi priča “Made in Slovenia” bio “hroničar” bizarne slovenačke svakodnevice, a Goran Vojnović u romanu “Čefuri raus” “biograf” ranih i potonjih jada potomaka ex-yu doseljenika, Dušan Čater (1967., Celje) u knjizi priča “Džehenem” (izvorno objavljenoj 2010.) “beležnik” je imigrantskih sudbina, čefurskih koliko i internacionalnih, od moldavske prostitutke, preko usvojenog kambodžanskog dečaka, do finske lezbijke nastanjene u Berlinu koja boravi nakratko u Ljubljani. Drugi kohezioni faktor ovih priča, koji ih i čini proznim ciklusom a ne zbirkom, jeste ne tako nepoznat postupak da se sasvim sporedni likovi u jednoj priči učine nosećim u drugoj, čime se potencira efekat romaneskne celine, ali i skučenost slovenačkog eksterijernog mizanscena.

Dušan Čater je neonaturalista, bez sumnje, ili autor stvarnosne proze, na momente crnotalasno brutalne i beznadežne, u nekim pričama tranziciono ogorčene ili bernhardovski cinične prema primerima idiotizma vlastite sredine. Čater je takođe autor sižea i situacija, ne suptilnog psihološkog nijansiranja ni besprizivnog tragizma, iako i naslov knjige i brojni obrti emituju jednoznačan pesimizam. Ili, drugim rečima, Čater u “Džehenemu” nije isto što i Mirko Kovač u “Gubilištu” ili Damir Karakaš u knjizi priča “Kino Lika”. Kao da tragički ishod determiniše mesto gde su priče smeštene, a priče su socio-kulturalno rasute: od seoskih i palanačkih sredina do Ljubljane i Berlina. Tek na selu, u priči “Geografija je zajebana stvar”, dolaze do punog izražaja isključivost predrasuda i animalni nagoni, tj. netrpeljivost prema bivšoj moldavskoj prostitutki, pokušaj silovanja i samoubistvo da bi se zaštitila porodična čast i voljena žena.

U drugim pričama, oseća se egzistencijalna zaglavljenost i beznađe likova sa društvene margine: taksiste poreklom iz Bosne, nezaposlenog iz Hrvatske, konduktera na lokalnim linijama železnice poreklom iz srpske provincije. Njihova besperspektivnost je svakako uzrokovana načinom života koji vode, ali nema naznaka da je taj način mogao da bude drugačiji ili da bi ikako mogao da se promeni nabolje. Skoro kao kontrapunkt deluje priča “Drakula iz Ljubljane”, gde se velegradski i subkulturni život Berlina i Ljubljane odvija u ritmu bez seksualnih inhibicija i profesionalnih stega. No i ta oslobođenost je prividna, odnosi i veze su površni, emocije neuzvraćene, a potisnute traume ipak deluju. Besciljnost i unutrašnju prazninu likova ne mogu da ispune veštački rajevi ni pojačana dinamika komunikacije, putovanja i slobodno oblikovanje vlastitog identiteta.

Najsloženija je priča “Holliday in Cambodia” koja ukršta tri narativna plana: građanski rat u Kambodži 70-ih, Ljubljanu 80-ih i savremenu slovenačku provinciju. Njih povezuje jedan sarkastičan obrt – usvojeni tamnoputi i kosooki dečak, predmet opšteg omalovažavanja i malicioznog tretmana, postaće uvaženi član zajednice tek kad postane župnik (što možemo videti i kao vrstu civilizovanog slovenačkog happy enda).

Dušan Čater u knjizi “Džehenem” ne demonstrira pripovednu samosvest niti teži za poetskom rezonancom rečenice, ispitivanjem žanrova ili da pričama priskrbi dodatnu simboliku. U priči “Preživesmo mi i gore stvari” rasplet je neočekivan i nategnut, deluje kao naturalistički deus ex machina, dok naslov knjige napadno i jeftino sugeriše njen smisao, koji zapravo nije ni toliko jednostavan ni homogen. Čater je nepretenciozan (post)apokaliptičar i efektan pripovedač autsajderskih sudbina. U stvari, primereniji naslov ovoj knjizi bio bi čistilište, ono cirkularno, u kome je svaki dan isti i za koje se nikako ne može znati gde nas vodi, gore ili dole, ni da li takav put van uopšte postoji.