Šverc u okolnostima rata
Sedam godina nakon početka kaznenog postupka zbog šverca cigareta, Specijalni sud za borbu protiv organiziranog kriminala donio je oslobađajuću presudu za Stanka Subotića Caneta i još 14 optuženih, među kojima je i Mihalj Kertes, šef carine u vrijeme vlasti Slobodana Miloševića. Razlozi: za djela navodno izvršena 1995. godine nastupila je relativna zastarjelost, a za djela iz godine koja slijedi, najjednostavnije rečeno, nije bilo dovoljno dokaza. Naime, taj je sud u međuvremenu – nakon što je Apelacioni sud ukinuo prvu nepravomoćnu presudu kojom je Subotić bio osuđen na šest godina – pribavio i neke druge dokaze, koje prvo vijeće nije imalo, kao što je i isključilo neke dokaze koji su bili sporni, protiv nezakonito uzetog policijskog iskaza jednog svjedoka, te sporne fotokopije, umjesto originalnih dokumenata, krivotvorenih, kako su to tvrdili obrana i sam Subotić.
Ključni dokazi za oslobađajuću presudu bili su originalni dokumenti koje je sudu podnio Jordan Ristovski, nekadašnji stečajni upravnik kompanije Makedonija tabak od koje su kupovane cigarete, koji dokazuju da je firma Success, za koju je tužiteljstvo tvrdilo da je u vlasništvu Stanka Subotića, zapravo bila pod kontrolom sigurnosnih službi Vojske Jugoslavije.
– Svedok je dostavio sudu dokumentaciju koja dokazuje da je bilo paralelne evidencije prodatih cigareta preduzeću Success, koje je bilo pod kontrolom Vojske Jugoslavije. Svi znamo kakvo je to vreme bilo i kakve su bile okolnosti rata i sankcija. Ovaj sud tražio je tim povodom odgovor i od zvaničnih organa Makedonije, ali ga nismo dobili. Tražili smo i od Vojske Srbije, kao pravnog naslednika Vojske Jugoslavije, i dobili smo odgovor da to ne može ni da se potvrdi ni da se porekne – naveo je predsjednik sudskog vijeća Dragan Milošević u usmenom obrazloženju presude.
Jasno, Specijalno tužiteljstvo je najavilo žalbu na presudu: specijalni tužitelj Miljko Radisavljević objasnio je da je, po tužiteljskom pogledu na stvar, “sve ostalo nedorečeno i neobjašnjeno” o razlozima oslobađajuće presude u obrazloženju suca Miloševića. Vidjet ćemo što će ovoga puta odlučiti Apelacioni sud, ali valja reći da su neki suci i tužitelji koji su pratili tijek suđenja u privatnim razgovorima predmnijevali upravo ovakvu odluku suda. Jer posve su krive godine, 1995. i 1996., u koje se smješta šverc cigareta: on naime počinje odmah 1991., odmah je to državni posao, odmah su u to upetljane i sigurnosne službe (ne samo vojna). Tu je bezbroj likova: od već spomenutog Kertesa (za kojeg je u obrazloženju i sam sudac Milošević rekao da ne sumnja da su i on i još neki bili upetljani u to), do Jovice Stanišića, Milorada Vučelića (nekadašnjeg direktora RTS-a), pa sve do obitelji Milošević i mladca im Marka, a neki su i glavom platili, poput Vlade Kovačevića Trefa (drugog značajnog trgovca cigaretama) i Radovana Badže Stojičića, nekadašnjeg načelnika Resora javne sigurnosti.
– Bitno je da shvatite da je to radila grupa pojedinaca, zaštićena plaštem institucija, ali u privatnoj režiji i za vlastiti račun. Na čelu grupe bio je šef SDB-a Jovica Stanišić sa svojom privatnom “vojskom”. Uz pomoć novih političkih saveznika i dugogodišnjih agenata u medijima, politici, pravosuđu i ostalim sferama svih bivših jugoslavenskih republika nastavili su reketarenje i nakon Miloševićeva pada – govorio je Subotić u intervjuu “Nacionalu”, upravo listu koji ga je proglasio kriminalcem, u proljeće 2012. godine, dodajući da u to vrijeme nitko nije mogao prodati cigarete “a da svi u lancu prodaje nisu o tome znali sve – od proizvođača cigareta, njihovih država i njihovih sigurnosnih službi, do državnih struktura u Srbiji i Crnoj Gori”. Što je s “Nacionalom” kasnije bilo, poznato je, ugašen je nakon što ga je navodno kupio upravo Subotić.
Srpsko tužiteljstvo je, usprkos tome što je javna stvar da je upravo država vodila sve poslove oko šverca cigareta, inzistiralo na te dvije godine i Subotiću i Kertesu te još nekolicini likova iz sigurnosnih struktura i s estrade. Subotić je – Kertesa, na primjer, kao da nitko nije ni primjećivao – bio najviše na meti i slobodno se može reći da je svih ovih godina vlast o njemu govorila kao o već osuđenoj osobi, pogotovo bivša ministrica pravosuđa Snežana Malović, koja je čak iskoristila svoj boravak u Švicarskoj, u kojoj Subotić živi, i u svom javnom istupu vrlo ga jasno optužila i osudila. Prilično dugo je protiv njega na snazi bila i Interpolova tjeralica (pa je tako jedared bio kratkotrajno uhapšen u Moskvi), da bi – nepoznat je primjer sličan tome – sam Interpol povukao tjeralicu. Nakon toga mu je sud – ovo drugo sudsko vijeće – prihvatilo jamstvo i dozvolilo obranu sa slobode.
U svakom slučaju, u cijeloj aferi oko Stanka Subotića lomilo se podosta toga: od zagrebačkog “Nacionala” koji ga je i ispalio u javnu orbitu, do tvrdnji da je on zapravo poslužio da bi se kriminaliziralo premijera Zorana Đinđića; te su tvrdnje djelomično i potvrđene. Naime, Subotić se u Srbiju vratio nakon petooktobarske revolucije 2000. godine, a zna se da je bio blizak s Đinđićem i da je pomagao njegovu Demokratsku stranku. Kasnijih godina je tvrdio da su ga mnogi pokušali reketariti i da je mnogima i davao novac, a sukobio se i sa srpskim tajkunima Miloradom Miškovićem i Milanom Bekom, tvrdeći da je Beku posudio novac da za račun WAZ-a kupe većinski paket dionica “Večernjih novosti”, ali da mu on nikada nije vratio dug (WAZ je u međuvremenu izašao iz tog lista, kao i iz “Politike”).
Ako Apelacioni sud potvrdi oslobađajuću presudu, Subotić će napokon biti slobodan od domovinskog sudskog progona, jednako kao i Kertes i drugi koji su (eventualno) bili u poslu šverca cigareta. No nije u Subotiću problem, već u tome što su ormaru do današnjih dana ostale baš sve kosti režima Slobodana Miloševića, pa i ova švercerska koja je, između ostalog, financirala prljave ratove u kojima “Srbija nije učestvovala”, kako je to Milošević tvrdio.