Više od reformizma, manje od revolucije

Prekinuli smo začarani krug antikomunizma u postjugoslavenskom kontekstu – uzbuđeno su napisali drugovi iz Inicijative za demokratski socijalizam (IDS) u uvodu svog prvog obraćanja javnosti netom po završenim slovenskim parlamentarnim izborima. Naime, IDS je zajedno s još dvije stranke – Demokratskom strankom dela (DSD) i Strankom za trajnostni (održivi) razvoj Slovenije (TRS) – formirao koaliciju pod nazivom Ujedinjena ljevica (Združena levica, ZL), koja je osvojila nešto manje od šest posto glasova, što im je dovoljno za šest mandata u slovenskom parlamentu.

Gal Kirn, potpisnik postizbornog saopćenja IDS-a, u njemu konstatira i ovo: “Zahtjevi s kojima smo krenuli u kampanju, ne samo u glavnim centrima, u Ljubljani i Mariboru – gdje smo dobili najviše glasova na nedavno završenim izborima za Evropski parlament – nego i u svim ostalim mjestima Slovenije, jesu sljedeći: otpis dugova, formiranje drukčijih oblika rada poput kooperativa, uvođenje radničkog upravljanja, demokratska kontrola banaka i velikih poduzeća, te kao novitet – trenutačni prekid s privatizacijom.”

Inače, pobjednik slovenskih parlamentarnih izbora je Miro Cerar, pravnik i sin velikog olimpijca i gimnastičara Miroslava Cerara. Cerarova stranka, osnovana tek koji mjesec prije izbora, tipični je predstavnik centrističkog “ninizma” – ni lijevo ni desno. Pa tako Cerar malo negoduje zbog privatizacije, a onda podilazi desnici tražeći da se suze prava LGBT zajednici.

Slovenska Združena levica kao nova politička snaga u Evropi po svojim idejama, strukturi i formiranju dijeli nemale sličnosti s drugim organizacijama istog predznaka. Naime, ZL je formiran kao koalicija više stranaka, što ga čini sličnim grčkoj Syrizi, još jednoj pobjedničkoj lijevoj koaliciji. Naime, ovog je proljeća Syriza Aleksisa Ciprasa na lokalnim izborima pobijedila na Atici i u Ateni, te na još nekim područjima koja su dotad tradicionalno pripadala konzervativnoj Novoj demokraciji (ND) premijera Antonisa Samarasa. Kad tome dodamo i njihovu pobjedu na evropskim izborima (dobili su šest mjesta, a ND pet), slika je kompletna.

Slovenski ZL dijeli još jednu sličnost sa sestrinskim evropskim organizacijama. Naime, IDS je, kao i ostale članice koalicije, nastao nakon slovenskog ustanka otprije dvije godine u Mariboru, Ljubljani i drugim gradovima. Dakle široki narodnofrontovski otpor, prije svega politici štednje, bila je ona platforma s koje se krenulo u stranačko organiziranje. Slično je i u Španjolskoj u slučaju Podemosa (što na španjolskom znači “Mi možemo”). Naime, riječ je o novooformljenoj političkoj organizaciji nastaloj na plodnom tlu pokreta Indignados. Iñigo Errejón, 30-godišnji šef kampanje Podemosa za izbore za Evropski parlament, kaže da su je vodili praktički bez novčanih sredstava. Nešto se slično dogodilo i IDS-u, koji je preko službenih web-stranica tražio donacije za kampanju do visine od dvije hiljade eura. Pristup političkoj kampanji i politici općenito vrši se odozdo, odnosno grassroots principom, što karakterizira obje nove političke snage. Šef izborne kampanje dodaje da “Podemos nije i ne želi biti samo obični dio političke strukture. Španjolskoj ne nedostaje stranaka, ali ono što joj nedostaje jest građanski angažman u politici, i mi smo ovdje zato da budemo njihovo oruđe”.

Očigledno je da je politički centar prepunjen, posebno otkako se bliže središtu počela gurati i klasična socijaldemokracija. Stoga su politički bokovi, posebno onaj lijevi, otvoreniji za nove igrače. Jedan takav novi igrač je i nizozemska Socijalistička partija, koja lijevu stranu dijeli s klasičnom socijaldemokratskom Nizozemskom radničkom partijom. Nizozemsku navodimo kao primjer da se nove lijeve, radikalnije stranke teže uspijevaju nametnuti ukoliko se odluče isključivo za klasičnu izbornu trku. Naime, Socijalistička partija prije zadnjih je parlamentarnih izbora otprije dvije godine imala velike šanse, govorilo se i o 20 posto glasova, a i ankete su im išle u prilog, da bi na izborima podbacili. Uz ogromnu kontrapropagandu buržoaskih medija koja je pratila kampanju nizozemskih socijalista, velik je problem bio i nepostojanje masovne podrške. Naime, današnji manje ili više radikalno lijevi politički spektar obavezno, ukoliko želi uspjeh, u svom političkom radu mora imati jaku podršku mreže civilnog društva. Osim toga, lijeve stranke više se ne mogu popunjavati članovima iz redova radništva, niti s te strane mogu očekivati sigurne glasove. I inače, klasično partijsko članstvo od 1980. godine naovamo dramatično se osipa.

U svakom slučaju, glavni mobilizacijski moment za lijeve snage, otkako se sredinom prošlog stoljeća na ovaj ili onaj način odustalo od klasične revolucionarne borbe, jesu masovni pokreti popunjeni, prije svega, pripadnicima najnezadovoljnijeg dijela društva, srednjeg sloja. Francuski maj 1968. svakako je označio prekretnicu u pojavi novog kolektivnog aktera. Tu se na trenutak možemo referirati na nizozemske Provose, kontrakulturni pokret iz 1966. sastavljen od heterogene kombinacije boema, umjetnika, intelektualaca, studenata i zgubidana svake fele, koji su duhovito nagovijestili nadolazeće vrijeme rekavši da će “proletarijat biti zamijenjen provotarijatom”.

Međutim, i u razvoju novog kolektivnog subjekta postoji cezura. Dok su se negdje do kraja devedesetih, a svakako završno s antiglobalističkim pokretom, kolektivne antisistemske akcije najčešće bavile problematikom iz domene ekologije, afirmacijom svakovrsnih subalternih grupa ili su često bile antimilitaristički usmjerene i općenito su promovirale kulturu antiestablišmenta, unazad desetak godina na dnevni se red opet stavljaju pitanja iz područja zapošljavanja, ekonomije i odnosa države prema radu i kapitalu. Samo što su sada nosioci akcija ponešto promijenjeni, pa umjesto klasičnog fordističkog radnika dominira populacija čiji su glavni interesi, istina, i dalje usko vezani uz tržište rada, ali oni sami drukčijeg su, točnije lošijeg radnog statusa (nezaposleni, podzaposleni, prekarni, studenti, osiromašeni itd.).

U svakom slučaju, novi lijevi politički pokreti puno više očekuju od sve pauperiziranijih i sve razočaranijih pripadnika srednjeg sloja ma koliko oni bili neorganizirani, negoli od sve malobrojnijeg klasičnog proletarijata. Dodajmo da je ta povezanost srednje klase s masama a protiv oligarhije bila vrlo jasno izražena i u sjevernoafričkim ustancima prije tri godine. Sociolog Göran Therborn zaključuje da se “arapsko proljeće” vrlo brzo susrelo s problemom poznatim iz “18. brumairea Louisa Bonapartea” (u kojem Marx opisuje kako je pariški proletarijat na kraju ostao sam u revoluciji 1848. godine), odnosno s nepremostivim razlikama između relativno malobrojnih radikalnih snaga koncentriranih u gradovima i širokih konzervativnih masa iz ruralnih područja.

U kontekstu novih lijevih političkih snaga vrijedno je spomenuti francusku koaliciju Front de gauche – Lijeva fronta, s Jean-Lucom Melenchonom na čelu, koja upravo inzistira na novom jedinstvu građana, sindikata i klasičnih političkih organizacija. Zadnji su parlamentarni izbori u Francuskoj pokazali da je spomenuta “kemija” uspješna, jer je nova lijeva koalicija četvrta politička snaga u zemlji. Međutim, oni su zanimljivi ne samo zbog izbornih uspjeha i to ne bilo gdje, nego u zemlji u kojoj je hegemonija klasične socijaldemokracije i nadalje vrlo jaka, već i zbog inovativnog pristupa politici. I u njihovom, baš kao i u prethodnim navedenim primjerima, vidljivo je da su današnje lijeve političke organizacije manje političke stranke ili izborne koalicije, a puno više, kako piše i u jednom programatskom tekstu Lijeve fronte, “politička snaga koja želi biti sredstvo političke dinamike masa. To zahtijeva stalne organizacione forme, istovremeno otvorene i gipke, ali podjednako efikasne i sposobne da odgovore zahtjevima koji dolaze odozdo”.

Sličnih su profila i Crveno-zelena koalicija u Danskoj, Lijeva stranka Švedske i Die Linke u Njemačkoj. Potonja je vrlo zanimljiva jer je nastala, u glavnim crtama kazano, kao spoj lijevih frakcija iz Socijaldemokratske partije Njemačke i Stranke demokratskog socijalizma, koja je pak bila sljednica Njemačke partije socijalnog ujedinjenja iz DDR-a.

U većini medija za stranke ovog tipa vežu se atributi poput “radikalne”, “krajnje lijeve” i slično. Međutim, sami akteri i članovi stranke svoje djelovanje unutar tog konteksta vrlo često vide samo kao reformističko. Recimo, jedan od lidera stranke Die Linke, Bernd Riexinger, rekao je, što je preneseno i u ovim novinama, da se “u Die Linke premalo raspravlja o promjeni društvene realnosti, dijelom zbog uskog shvaćanja politike. Vrlo važan proces odvija se kad je ta politika korisna za pronalaženje pravog trenutka za društvene i političke borbe. Zbog toga moramo iznova osmisliti koncepciju političke stranke u kontekstu koji premašuje parlamentarizam”. U tom smislu, mnogi smatraju, posebno nakon nekoliko njihovih uzastopnih pobjeda (na parlamentarnim, lokalnim i evropskim izborima), da je i Syriza samo oživjela istinske socijaldemokratske vrijednosti i da u njoj, iako u imenu koalicije stoji pojam “radikalna”, ničeg revolucionarnog zapravo nema.

Taj problem “revolucionarnog reformizma” koji muči sve navedene stranke, a o kojem se često govorilo još od Marxa, Rose Luxemburg i Györgya Lukácsa naovamo, pokušao je pojasniti i britanski sociolog Ralph Miliband, kazavši da taj ambigvitetni pojam podrazumijeva “intervenciju u klasni sukob na svim točkama konflikta u društvu, posebno na radnom mjestu”. Istovremeno, taj koncept pretpostavlja i “ozbiljan angažman u izbornoj politici i jasnu namjeru dobivanja parlamentarnih mandata”. Ovakva se politika ipak bitno razlikuje od pukog tradicionalnog reformizma, mišljenja je Miliband, i to po tome jer permanentno “kritizira domete i ograničenja buržoaske demokracije, njezin uski formalizam i njezine autoritarne tendencije i prakse. Također, sve to ne pretpostavlja glatku tranziciju u socijalizam putem parlamentarne većine i izbora, nego se do socijalizma dolazi uz visok stupanj podrške narodnih masa i potpune predanosti ideji”.

Političkih mobilizacija na novim osnovama bilo je i u Hrvatskoj. Poklopile su se s novovjekim proljećem naroda 2011., a koincidirale su i s počecima interne krize. Postoji i jedan specifični unutarnji problem za koji bi se moglo reći da je doveo do višemjesečnih demonstracija u proljeće 2011. godine. Riječ je o domaćoj inačici subprime kredita, odnosno našoj verziji nekretninskog balona. Kao što se zna, u nas je od 2004. oko 75 hiljada ljudi uzelo stambene kredite u švicarskim francima, a još oko 50 hiljada njih kredite za automobil. Prema izračunu Udruge Franak, to znači da je na ovaj ili onaj način pod pritiskom “švicaraca” oko 300 hiljada ljudi. Kad su banke počele špekulirati s kamatama i tečajem, stigla je i prva kriza. Najizloženiji franačkom napadu bio je upravo spomenuti srednji sloj. Stoga ne čudi da je u hrvatskim “hodanjima” bilo najviše takvih. Razočarenje se zasad još nije pretopilo u organizirani politički rad, iako se društvena scena otada bitno promijenila jer smo, ako ništa, dobili novi kolektivni subjekt koji se sastoji od nešto borbenije civilne scene, nešto radikalnijih studenata i bitno siromašnijih pripadnika srednjeg sloja. Trenutačno se u nas javlja Radnička fronta, inicijativa koja namjerava, kako njezini članovi kažu, “promijeniti odnose moći u korist radnika i svih potlačenih, dovesti u pitanje postojeću vladavinu kapitala i njihovih političkih slugu, pokrenuti što šire mase u borbu za vlastita prava te započeti promjenu društva u interesu većine”.

Na kraju, završavamo s pobjednicima dana, slovenskom Ujedinjenom ljevicom, koja biračima poručuje: “Svi oni koji su glasali prvi put, kao i oni koji su do danas glasali po principu manjeg zla (protiv Janše), od sada pa nadalje dobivaju mogućnost da se opredijele za kritički glas koji u potpunosti odbacuje neoliberalno rješavanje krize.”