Andrija Matić: Istorija propadanja jednog grada

Nama koji smo odrastali u bivšoj državi Kragujevac je, osim naravno „Zastave“, bio poznat pre svega po „Velikom školskom času“. Svake godine, u oktobru, u spomen-parku Šumarice, održava se pomen hiljadama ubijenih Kragujevčana i onih iz okolnih mesta, uključujući đake i profesore Prve kragujevačke gimnazije. Danas se ta odmazda nacista često gleda kroz revizionističku lupu, a zašto je to tako, kako je jedan grad u okviru od 70 godina od grada mučenika postao grad mučitelj, pre svega marginalaca, razgovarali smo sa Andrijom Matićem, autorom knjige „Pomračenje u pet slika“ (Levo krilo, 2013.). Tačno tih 70 godina je period koji je Matić obuhvatio u knjizi u kojoj se često isprepliću i porodične i prijateljske veze pa je samim tim tragedija možda još više potencirana. Uglavnom, svima je zajednička jedna stvar – mrak.

Koliko je trajala priprema za pisanje romana i na koji način ste istraživali tih pet perioda, odnosno pet slika pomračenja?

Pripremao sam se oko pola godine, od čega sam barem tri meseca skupljao materijal za prvi deo romana. Čitao sam literaturu o streljanju u Šumaricama, ali i novine iz predratnih godina, pošto sam želeo da nagovestim život u Kragujevcu pre nemačke okupacije. Deo građe za periode posle Drugog svetskog rata takođe sam pronašao u novinama, naročito u Svetlosti, kragujevačkom nedeljniku koji je prestao da izlazi pre nekoliko godina.

Homoseksualnost i srpski nacizam

Koji su bili motivi da napišete ovaj, možemo ga nazvati slobodno, istorijski roman? Koliko je ovo ujedno i deo vaše istorije, ne samo kao  nekoga iz Kragujevca, nego nekoga ko je imao dedu ili pradedu koji je stradao na streljanju, kao nekog čiji su se roditelji suočavali sa  rigidnošću sistema, kao nekog ko je devedesetih bio tek malo mlađi od likova iz priče, kao nekog ko se i danas suočava sa mržnjom…?

Želeo sam da napišem kombinaciju istorijskog i porodičnog romana, ali da pri tom unesem neke novine, pre svega u izboru tema. U srpskoj književnosti nećete naći mnogo istorijskih romana koji se bave temama kao što su homoseksualnost ili srpski nacizam. Takođe nema mnogo porodičnih romana u kojima deca ne znaju ništa o svojim očevima. No, nisam pisao o istoriji svoje porodice. Četvrti deo je delimično autobiografski, dok je radnja ostalih delova izmišljena.

Te dve teme, homoseksualnost i srpski nacizam, i danas su jednako prećutkivane kao i u posleratnoj Jugoslaviji. Ona prva se jednako osuđuje, osim što više nije zakonski kažnjivo biti homoseksualac. A srpski nacizam izvire svuda, počev od Akademije, preko udžbenika, knjižara…?

Srpsko društvo je oduvek bilo surovo prema svojim manjinama (političkim, verskim, seksualnim…) i u tom kontekstu treba posmatrati njegov odnos prema homoseksualcima. Oni su danas ubedljivo najugroženija grupa u Srbiji. Ne postoji, naravno, zakon koji nekome zabranjuje da voli osobu istog pola, ali je činjenica da su za većinu Srba homoseksualci „neprirodni“ ili „bolesni“. To samo pokazuje koliko je naše društvo palanačko i zaostalo. Što se tiče druge teme, mnogi su zaboravili da je za vreme Drugog svetskog rata Srbija imala svoje naciste. Dakle, osim antifašističke, Srbija ima i fašističku tradiciju, oličenu, pre svega, u Zboru Dimitrija Ljotića. Danas u Srbiji takođe postoje ljudi koji propagiraju nacističke ideje, mada u mnogo manjoj meri nego devedesetih godina, kada su stavovi dobrog dela političke i kulturne elite bili slični nacističkim.

Više mi se čini da pravdaju njihovo postojanje? Šta je u tom smislu gore, pravdanje ili zaboravljanje?

Ima i onih koji pravdaju ljotićevce, ali je većina zaboravila na njih. Oni su ostali u senci rasprave o partizanima i četnicima. Mlađe generacije u Srbiji verovatno ni ne znaju ko su bili ljotićevci. A loše je i jedno i drugo. Ako pravdate njihove zločine, vi zapravo podržavate ideju da je legitimno ubiti onoga ko se ne slaže sa vama oko „višeg cilja“, što će kad-tad dovesti do ponavljanja takvih zločina. Ako zaboravite, to jest, ako ne želite da analizirate uzroke i posledice tih zločina, vi takođe, indirektno, omogućavate da se oni ponove u budućnosti. Ali, kao što sam rekao, danas je srpski nacizam na političkoj margini. U parlamentu više nema stranaka koje otvoreno pozivaju na mržnju prema drugim nacijama i to je veliki napredak za srpsko društvo.

Da li vam je temelj za razmišljanje, a zatim i pisanje ovog romana bio ili je mogao biti Markesov „Sto godina samoće“?

Kada sam pisao ovaj roman, nisam razmišljao o „Sto godina samoće“, iako sam svestan da postoje neke paralele. Za mene je mnogo značajnija knjiga bila Podzemlje Dona DeLila.

Igra stvarnih i izmišljenih likova

Da li su svi likovi izmišljeni ili ste koristili i neke koji su zaista  postojali? Ako jesu, ko su oni?

Osim Svetislava M. Maksimovića, Nade Naumović i Marisava Petrovića, svi likovi su izmišljeni. Svetislav M. Maksimović je bio kragujevački pesnik koji je preživeo užas u topovskim šupama i ostavio jedan od najpotresnijih rukopisa o vremenu pre, tokom i posle streljanja. Atmosfera iz barake u prvom delu romana umnogome je zasnovana na njegovom rukopisu, posthumno objavljenom pod naslovom Oni su nas ubijali. Nada Naumović je bila studentkinja koju su tokom racije ljotićevci uhapsili na ulici i koju su Nemci streljali sledećeg dana. U prvom delu romana pojavljuje se kao stvarna ličnost, a u ostalim delovima živi kroz spomenik koji joj je posvećen. Zapovednik ljotićevaca Marisav Petrović je simbol srpskog nacizma u okupiranom Kragujevcu, ali se njegov duh javlja i u kasnijim epohama, naročito tokom devedesetih.

Ko danas predstavlja duh Marisava Petrovića, koje institucije je zaposeo i ima li šanse da ga se konačno otarasimo?

Ljudi poput Marisava Petrovića – sirovi, primitivni, neobrazovani, ljudi koji vide svoje neistomišljenike kao neprijatelje koje treba uništiti pod svaku cenu – postojali su u Srbiji u svim epohama, pa tako postoje i danas. Njih ćete naći svuda: od siledžija u seoskoj kafani do ministara u Vladi. Oni su najvidljiviji u kriznim situacijama, kada društvo iz bilo kog razloga ne funkcioniše. To je njihovo vreme. Tada se oni osećaju moćnim, posebnim. Ali to nije samo naš fenomen. Pogledajte Putinovu Rusiju, gde takvi ljudi gotovo svakog dana maltretiraju umetnike i levičarske aktiviste. Pa čak i u Grčkoj, kolevci demokratije, kako se to često kaže, imate Zlatnu zoru, neonacističku organizaciju koja je, po broju glasača, treća politička snaga u zemlji. Siguran sam da bi kod njih Marisav Petrović bio rado viđen gost.

Vi ste svoj stav o pojedinim istorijskim ličnostima, baš poput Marisava Petrovića, a samim tim i prema čitavom dobrovoljačkom, odnosno kolaboracionističkom pokretu, izneli. Prikazujete i lik mladog, buntovnog Stefana Vujovića, koji je stekao moje simpatije u prvoj priči, ali se već u sledećoj pojavljuje kao beskrupulozni vođa gradske UDB-e, a zatim i kao još beskrupulozniji šef grada. Gde je on izgubio tu ljudsku crtu?

U prvom delu, Stefan Vujović je inteligentan, darovit, hrabar, ali i fanatičan mladić, ponekad veoma surov prema svojim drugovima, pa čak i prema svojoj majci. U nekom drugom kontekstu, mladić sa takvim osobinama verovatno bi postao nešto drugo, ali pošto je prošao kroz užas koji do tada nije mogao ni da zamisli i pošto je video kako obični ljudi lako postaju krvoločne zveri, prerano je počeo da mrzi, i ta mržnja je obeležila njegov kasniji život. Osim toga, za razliku od učenika iz njegovog razreda i profesora, koji su stradali u Šumaricama, Vujović je pušten sa streljanja, zbog čega će do kraja života osećati grižu savesti.

Da li je morao toliko da zastrani? Koliko je njegov lik zasnovan na nekoj od stvarnih ličnosti? Konkretno, ja vidim popriličnu sličnost sa pokojnim Jovom Kapičićem.

Njegov lik nije zasnovan ni na jednoj stvarnoj ličnosti. Međutim, bilo je mnogo takvih ljudi u tadašnjoj Jugoslaviji. Za njih rat nije završen 1945. Oni su nastavili da „otkrivaju“ neprijatelje i posle rata, naročito posle Rezolucije Informbiroa. Mnogi od njih su verovali da je ispravno činiti zločine ako je krajnji cilj dobar. Mnogi su, recimo, mislili da je Goli otok nužan da bi se Jugoslavija odbranila od Sovjetskog Saveza. Moramo takođe biti svesni da tih godina niži funkcioneri Komunističke partije, naročito na lokalnom nivou, nisu imali pojma šta se dešava na Golom otoku. Znali su da tamo negde, na moru, postoji zatvor gde se „prevaspitavaju“ politički zatvorenici, ali nisu znali za torturu koja se tamo sprovodila, jer je osuđenicima, pošto bi odslužili kaznu, bilo strogo zabranjeno da pričaju šta su doživeli.

Javno isticanje četništva u devedesetima, što se nastavilo i danas, dovelo je do toga da se na četnike gleda sa većim simpatijama nego na partizanski pokret. Čak se i pobuna protiv nacizma smatra greškom. Koliko je sve to uticalo na Kragujevčane, na postavke u Muzeju, a na kraju i same žrtve?

Tokom kragujevačke tragedije četnici su bili na suprotnoj strani od Nemaca i ljotićevaca. Utoliko je bizarnija njihova kasnija saradnja sa nacistima. Međutim, oni su u Srbiji – a samim tim i u Kragujevcu – bili veoma popularni u prvoj polovini devedesetih godina. Poznavao sam nekoliko ljudi čiji je nadimak bio Četnik. I to nisu bili opskurni likove duge, masne kose i brade, što su se na Vidovdan okupljali na Ravnoj Gori, niti su to bili pripadnici paravojnih formacija koji su se predstavljali kao četnici kada su ubijali i pljačkali po Hrvatskoj i Bosni. Ne, to su bili ljudi iz grada koji su sebe smatrali „najurbanijima“. U današnjoj Srbiji većina vidi četnike ne kao saradnike nacista, već kao neshvaćene rodoljube koji su se borili za interese Srba. Ako danas kažete prosečnom Srbinu da su četnici sarađivali sa Nemcima, on će vam najčešće reći da je to komunistička propaganda.

Rasizam u Srbiji

Koliko je ispravno postavljati pitanje da li je do napada na Nemce trebalo doći, što je kasnije dovelo do odmazde, odnosno streljanja? Koliko je to samo pokušaj revizionizma?

Mislim da je to pitanje besmisleno. Srbiju je tada okupirala nacistička vojska i sasvim je prirodno da je postojao organizovan otpor. Takođe, u to vreme, svega nekoliko meseci od početka okupacije, niko nije verovao da je moguća tako stravična odmazda. Zanimljivo je da su u tom napadu na nemačke vojnike, dakle u napadu koji je bio povod za streljanje u Šumaricama, učestvovali i četnici i partizani, što mnogi srpski „pacifisti“ ne znaju ili namerno prećutkuju.

Opisujete i kako su pojedini Srbi oslobađani, ali u nefer odnosu – jedan Srbin za dva Roma. Ta činjenica se danas uzima, ne samo kao olakšavajuća, već se koristi za veličanje lika Milana Nedića koji se u toj novoj istoriji predstavlja kao spasilac Srba.

To je još veća besmislica. Sećam se da sam pre nekoliko godina razgovarao sa jednim momkom koji mi se predstavio kao vođa ljotićevaca u Srbiji. Rekao mi je upravo to, da su ljotićevci spasili mnogo Srba tako što su ih menjali za Cigane, što nije ništa drugo do surovi, ogoljeni rasizam. Ali u tom navodnom „oslobađanju“ postoji još jedna zanimljiva činjenica. Tokom dvadesetog oktobra 1941., preko dana, dok su građani bili zatvoreni u barakama, njihove žene i majke su išle kod ljotićevaca da mole za njihov život. Ovi su im uzimali novac, nakit, neke čak i terali da im prepišu kuću, dakle prodavali su živote svojih sunarodnika, o čemu postoje brojna svedočanstva.

Njihova tragedija je omalovažavana ne samo u Kragujevcu, nego i u ostalim logorima na prostoru Jugoslavije, počev od Jasenovca do Starog sajmišta u Beogradu. Možemo li zaključiti da taj rasizam i dalje postoji?

Naravno da postoji. Pitajte prosečnog Srbina da li bi dozvolio da mu se ćerka uda za Roma ili Albanca i videćete šta će vam odgovoriti.

Kragujevac je paradigma jednog procesa propadanja. Kako se tako nešto moglo desiti gradu čija tragedija i danas odzvanja u ušima nas koji smo se školovali u onoj državi? Može li se, bez obzira na istoriju, grad sagledavati izvan državnog, društvenog okvira?

Grad se uvek mora posmatrati kao deo društva, čak i kada je ekonomski napredniji od ostatka zemlje, a pogotovo kada to nije. On je, naravno, uvek obeležen svojom istorijom, ali nisam siguran da su svi njegovi žitelji toga svesni. Većina ljudi razmišlja samo o sadašnjosti, bez želje da sazna nešto o svojoj prošlosti. T. S. Eliot je imao odličan termin za tu osobinu – vremenska provincijalnost. Upravo zbog te vremenske provincijalnosti neke tragedije iz prošlosti se zaboravljaju ili relativizuju, pa nije čudo što nam se istorija ponavlja.