Buđavi MiG
RTL Danas
Nakon pada MiG-a 21 u blizini Zagreba, Ana Brdarić pita vojnog analitičara Igora Tabaka zašto avion nije “otišao u mirovinu”. Zgodna personifikacija ili antropomorfizacija jedne leteće kante – staru, dobru letjelicu trebalo je poslati u pemziju prije no što je pala i slomila kuk. Nataša Božić iz Knina se, pak, pita zašto je avion kojemu je “do isteka roka upotrebe” bilo još samo desetak dana, bio u zraku. I to je zgodno, tretirati MiG 21 kao neku namirnicu koja je, eto, pobuđavila. Nadajmo se da taj pad vlasti neće tretirati kao argument za nabavu nove eskadrile. Samo dan nakon rušenja aviona, mediji koji dobro poznaju kako diše Srce tame, objavili su da Sjevernoatlantski savez traži da Hrvatska poveća vojni budžet. Kakvog to smisla ima? JNA je imala preko 700 aviona pa je poražena. Vojska Srbije i Crne Gore imala je više od 100 aviona pa ju je NATO porazio. Deset letjelica koje bi Hrvatska kupila moglo bi spasiti samo pokojeg trgovca oružjem dok bi milijardu eura troška samo za letjelice za ovu zemlju bio fatalan izdatak. To bi bilo najgluplje rješenje – što znači da je, ujedno, i najvjerojatnije.
Takvim sjajem može sjati, HTV 1
To što je serija “Takvim sjajem može sjati” rađena s – pretpostavljamo – malo novca, nipošto ne znači da je jeftina. Naprotiv. Čini se da je autor Zvonko Varošanec napipao formulu koja bi Hrvatskoj televiziji u skorijoj budućnosti, bude li raspoloženih autora, mogla osigurati sate i sate kvalitetnog programa. Formula glasi: prebogata arhiva s kulturno vrijednim sadržajima, autor koji poznaje materiju, solidan broj aktera, živih sudionika i – bingo! Peri, deri. Raskošna glazbena kulisa Hrvatske šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina, brojne briljantne, besmrtne kompozicije i mjerodavni subesjednici, dali su Varošancu repromaterijal iz kojega je nastala odlična nanizanka. Ovo joj je prva ili druga repriza, ali bit će ih sigurno još. Iznad svega uzdiže se lik i djelo Arsena Dedića koji se u seriji pomalja kao Aristotel u Danteovim stihovima – “Kad malo digoh vjeđe vrh množine, ugledah meštra onih koji znaju, gdje sjedi usred mudre družbe njine, svi mu se dive, svi mu časti daju…” Treba tu još dodati fantastične glasove Vice Vukova, Radojke Šverko, Gabi Novak, Tereze, odlične stihove i glazbu Zvonka Špišića, Dobriše Cesarića, Pere Gotovca, Drage Britvića, Hrvoja Hegedušića, Maje Perfiljeve, Alfija Kabilja i mnogih drugih, pa shvatiti da je riječ o blagoslovljenoj generaciji.
A je li glazba u kojoj uživamo doista superiorna današnjoj, ili je to tek žal za mladosti, nostalgija, komprimirani izraz nečega što tek zbog gustoće djeluje bogatije no što je bilo u razvučenoj, dugoj, monotonoj stvarnosti socijalizma? Teško je reći, mada naslov serije sugerira odgovor – “Takvim sjajem može sjati, ono što je prošlost sad, što ne može da se vrati, što je bilo tko zna kad…”.
Dnevnik 3, HTV 1
Amerikanci su odlučili intervenirati u Iraku. Od jedinstvene su države napravili labavu konfederaciju zaraćenih plemena, pa sad, kad im militanti, njihova djeca poput Frankensteina, preuzimaju inicijativu, stvar pokušavaju spasiti bombardiranjem položaja ISIS-a. Nakon što su, uz velikodušnu pomoć Gorbačovljeve Rusije, od dvije Njemačke napravili jednu, sad od jedne države rade nekoliko – Libija, Sirija, Irak i Ukrajina imale bi što reći o tome. Potom, kad zakuhaju kašu, idu natrag pa pokušavaju sastaviti ono što su rastavili. Ali to je jednako tako smislen trud kao i pokušaj da se iznova sastavi razbijena kineska vaza, ili da se skupi perje pušteno iz jastuka s desetog kata. Tatjana Munižaba povukla je odličan potez dovođenjem odmjerenog, upućenog, staloženog gosta – Iračanina Jasima Dahera, voditelja Hrvatske gospodarske kuće u Iraku. Ovaj ozbiljan čovjek na izvrsnom je hrvatskom rekao stvari koje vrijedi zapamtiti. Konstatirao je kako je Amerika napravila tri greške. “Oni su okupirali Irak. Okupacija je sama po sebi zločin. Drugo, oni su raspustili cijelu iračku državu. Irak je odjednom, bez pokrića, ostao bez ministarstva vojske, policije, bez sigurnosnih službi. Teritorij je ostao posve otvoren prema van. Treće, Amerikanci su napravili sustav vladavine u Iraku prema formuli – dio sunitima, dio šijitima, dio kršćanima, Kurdima… Vjerujte mi, prije deset godina u Iraku je bilo nepristojno reći da je netko šijit, ili sunit, ili kršćanin. Svi su bili Iračani, Arapi ili Kurdi…” Sada se, međutim, tu pojavljuju džihadisti koji nisu izveli jedino kanibalizam – sve drugo jesu. Daher možda malo idealizira sliku Iraka od prije deset godina, ali sve je bolje od ovoga što sad možemo vidjeti i u Iraku, i u Libiji, i u Siriji, i u Ukrajini.
“Umjesto da se ponaša kao hiperaktivni žongler, Amerika bi jednom trebala napraviti korak natrag, odnosno ozbiljno razmotriti ideju o tome da se cijela regija stavi niže na popis prioriteta”, kaže s druge strane, a prenosi Jutarnji list, Stephen Walt te dodaje da bi regiju trebalo pustiti da “jedno vrijeme sama rješava probleme”. Walt tvrdi da ISIS ne bi ni postojao da neokonzervativci nisu SAD slijepo uveli u Irak, a Iran bi imao manje razloga razmišljati o nuklearnom oružju da nije gledao SAD kako pokazuje svoju snagu po regiji i izravno prijeti. Još od 1945. glavni američki cilj u Perzijskom zaljevu ostao je isti: spriječiti bilo koju silu da dominira na tom naftonosnom području, tvrdi ovaj stručnjak, sugerirajući malo manje uredovanja po regiji. “Osim ako Amerikanci nemaju mazohističku ovisnost prema razočaranju, sada bi bio idealan trenutak za dubinsko promišljanje”, rekao je Walt. “Napuštanje Bliskog istoka u ovom trenutku ostavilo bi ga u vrlo velikom neredu, ali to će biti slučaj što god Washington odlučio učiniti”.
RTL Danas
Ilustrativan prilog o efektima jedne od rijetkih mjera ove vlade koja je od početka izgledala suvislo. Zamisao bivšeg ministra turizma Veljka Ostojića da država pomogne gradnju bazena malim hotelijerima ili vlasnicima apartmana, jedna je od onih sitnih inicijativa koju “veliki politički umovi” preziru, a koje, zapravo, jedine mogu izvući ovu zemlju iz gabule. Reporterka na primjerima pokazuje kako su svi turistički radnici koji su napravili bazene osjetno produžili sezonu, i drugo, povećali broj gostiju tokom nje. Stvar je jasna. Puno malih investicija, koje ne zahtijevaju velik novac i presudnu ulogu države, velik rizik i podmićivanje dužnosnika, put su spasa. Slavko Goldstein jednom je Zoranu Milanoviću predložio tako koncipiran plan malih koraka, koji je u javnosti osvanuo tri puta – prvi put, zadnji put i nikad više. A iz RTL-ova se priloga vidi da je upravo ta, kineska taktika – i put od tisuću milja počinje prvim korakom – učinkovita. Naški rečeno, efikasna.