Dramaturška faličnost

Usvajanje odobreno Junga Henina i Laurenta Boileaua

Autobiografski žanr kroz povijest filma bio je slabo zastupljen i uglavnom smješten u eksperimentalnu domenu. Zadnjih desetak godina doživljava međutim pravi bum, ponajprije dakako u rodu dokumentarnog filma. Dokumentarac je naime ontički temelj filmske autobiografije, odakle se ona, na implicitno ili eksplicitno hibridan način, širi i na polja eksperimentalnog i animiranog filma. Animirana autobiografija snažno je na globalnu scenu ušla 2007. i 2008. radovima Marjane Satrapi i Vincenta Parronauda „Persepolis“, te Arija Folmana „Valcer s Bashirom“. Prošle je godine svoj specifičan prilog dao i Rithy Panh ostvarenjem „Slika koja nedostaje“, eksplicitnim hibridnim radom nastalim povezivanjem dokumentarnih materijala i scena s glinenim figuricama koje je Panh tek povremeno i šturo animirao. Znakovito je pritom da su sva tri spomenuta filma baratala s tzv. velikim političkim događajima (islamistička revolucija u Iranu, pokolj Palestinaca u Sabri i Šatili, masovni zločini Crvenih Kmera u Kambodži) koji su kapitalno utjecali na njihove autobiografske protagoniste. Taj politički impact gurnuo ih je pod svjetla svjetskih reflektora, srećom ne nezasluženo, jer je u sva tri slučaja riječ o dojmljivim ostvarenjima.

S podrškom značajne političke teme, iako znatno manje bombastične, računali su i Jung Henin te Laurent Boileau kad su se poduhvatili projekta dokumentarno-animiranog filma „Usvajanje odobreno“. Riječ je o adaptaciji crtanog romana Junga Henina, danas 49-godišnjeg Korejca kojeg je 1971.,  kao šestogodišnjaka, usvojila mnogočlana belgijska obitelj. Značajna politička tema s kojom Jung računa, i koju s Boileauom u otvaranju filma obilato koristi, jest Korejski rat čija je, što izravna što neizravna posljedica bilo i usvajanje oko dvjesto tisuća korejske djece širom zapadnog svijeta. Naime, tokom i nakon završetka rata dvaju Koreja, koji se vodio od 1950. do 1953., u obje je zavladala velika oskudica, a mnoga su djeca bila napuštena te, zahvaljujući trendu pokrenutom u Americi, usvajana u prosperitetnim zapadnjačkim zemljama. Iako je Jung usvojen gotovo dvadeset  godina po svršetku rata, autori ga naglašeno guraju u (post)ratni politički  kontekst, mada će kasnije u filmu i sam ustvrditi da je mogući glavni razlog zašto ga je majka napustila taj što je vjerojatno bio izvanbračno dijete, a to je onda u (Južnoj) Koreji bila velika sramota.

Kako bi lokalnu praksu napuštanja djece od strane samohranih majki povezao s „velikom temom“, Jung iznosi pretpostavku da mu je otac bio američki vojnik, jer su još podosta godina nakon rata američki vojnici domaće djevojke ostavljali trudnima. No za tu pretpostavku ne nudi nikakve dokaze, niti se čini da ih snažnije pokušava pronaći za vrijeme svog boravka u današnjoj Južnoj Koreji, što je jedna od motivskih linija filma. Tih linija ima podosta – problematika usvajanja, odnosi u adoptivnoj obitelji, prilagodba novoj sredini, odrastanje, pubertetske turbulencije, problematika identiteta, itd. – i većina ih je tek polovično profilirana. Film je dramaturški dakle poprilično faličan, što kulminira u završnici kad se kao presudna točka postavlja odnos spram biološke i adoptivne majke (i patetično pečati „prosvjetljujućom“, lako predvidljivom spoznajom), iako je taj odnos tek jedan od brojnih motiva kojima autori barataju (doduše, možda najprovodniji). Srećom, oblikovni aspekt puno je uvjerljiviji (fin crtež i animacija,  dobro povezivanje dokumentarnih i animiranih scena), tako da „Usvajanje odobreno“ ipak dosiže do kvalitativne solidnosti. No u odnosu na spomenuta ranija i poznatija animirana autobiografska okušavanja, riječ je o kud i kamo manje zanimljivom ostvarenju.