Godine prije slave

Hunter S. Thompson: „Strah i požuda u New Yorku“ (s engleskoga preveo Damir Biličić; Šareni Dućan, Koprivnica, 2014.)

Mit o ikoni američke kontrakulture, ludom ocu gonzo reportaže i piscu koji – konstantno razvaljen maštovitim kombinacijama halucinogena, trave i alkohola – istodobno širi granice svijesti i novinarskih žanrova, čvrsto je usidren u domeni kultnoga statusa i fanovskog obožavanja. Ondje se smješta i nova, neobična knjižica u kojoj je Šareni dućan, agilni koprivnički promotor lika i nedjela Huntera S. Thompsona, po prvi put na istom mjestu prikupio pet njegovih donedavno zagubljenih ili (polu)zaboravljenih priča. Zbirka nam već naslovom i podnaslovom („Priče o smrti američkog sna“) šalje nedvosmislene intertekstualne signale prema „putovanju u srce američkog sna“ iz eponimnog „Straha i prijezira u Las Vegasu“. Recepcijski joj horizont, dakle, obuhvaća čitatelje koji su već navučeni na Thompsonov narativni trip, narkonautički asocijativni karusel bizarnih epizoda, marginalnih likova i izravne kritike američkog konzumerizma i konzervatizma iz (post)šezdesetosmaške ere.

Takvim bi se čitateljima uvodna priča „Mescalito“ baš zato i mogla svidjeti: u formi nekoliko rastrzanih dnevničkih bilješki pripovijeda tehnikom struje (i kratkih spojeva) svijesti o iskustvu pucanja spidom i meskalinom u sobi nekoga losanđeleskog hotela, dok urnebesno bauljanje iskrivljenim tokovima misli i susret s izobličenom zbiljom, perforirani otrovnim političkim aluzijama, nepogrešivo podsjećaju na bolje stranice „Straha i prijezira“. Druga i treća priča podjednako su opskurne minijature: dok se „Smrt pjesnikova“ zgodno poigrava s čitateljskim očekivanjima, pripovijedajući o propalom pjesniku, teškom alkoholičaru i nasilniku, disocijativna skokovitost „Screwjacka“ ipak ne djeluje kao naročito uspio eksperiment. Neočekivan zaokret u kontekstu ove mini-kolekcije donose dva završna naslova. Riječ je o pričama napisanima krajem pedesetih godina, narativno konvencionalnijima i „urednijima“ od autorove kasnije i popularnije gonzo proze, ispripovijedanima u trećem licu i znatno opsežnijima. U „Princu meduza“ frustrirani, siromašni novinar uzaludno pokušava naći bolji posao i bilo kakvu djevojku, da bi, nakon izglobljenih i ponešto razvučenih ekskursa o stanju američkih medija, utonuo u rasplinute, uglavnom nezanimljive reminiscencije na dane sretnije mladosti. Nešto je interesantniji „Plamen u preponama“, u kojem glavni lik – ponovno dekintirani alkoholičar nedorečenih spisateljskih ambicija – sadističkim seksualnim seansama uzaludno pokušava izići na kraj s vlastitom impotencijom.

Nastali otprilike u doba kada je pisao roman „Dnevnik ruma“, objavljen tek početkom devedesetih, ovi nam „rani(ji) radovi“ donose još jedan zakašnjeli pogled na godine prije Thompsonove svjetske slave. Retrospektivno, ipak je lako uočiti linije kontinuiteta između različitih faza opusa. Prvenstveno u opsesivnom interesu za intimni život društvenih otpadnika i marginalaca; skoro podjednako, u neprestanom tematiziranju pisanja, jer svi su Thompsonovi likovi po zanimanju, ambiciji ili frustraciji profesionalni novinari, prolupale poete, nerealizirani romanopisci… Unutar pomalo razbarušene i koncepcijski zbrčkane zbirke taj je uvid, čini se, ujedno i glavni recepcijski dobitak. I posve je pritom jasno da nije osobito velik, da neće poremetiti ustaljene interpretacijske matrice niti otvoriti prostor za neka nova čitanja. Pa opet, tvrda fanovska baza, kojoj je knjiga prvenstveno namijenjena, ne bi trebala biti razočarana: čak i ako čitanje ovih rubnih zapisa – da pripalimo prigodnu metaforu za kraj – ima efekt dopola popušenog džointa slučajno pronađenog u pretrpanoj pepeljari dugo nakon što je tulum završio, dim ili dva provjerenog stafa uvijek dobro dođe.