Klopka socijalne države

Gledano unatrag, iz današnje situacije njenog razmontiranja, socijalna država mnogima izgleda kao jednom već realizirana i time dokazana utopija, kojoj danas valja ponovo težiti. No, je li to jednom suvremenom lijevom pokretu potrebno, pa onda i nužno? Ili se radi o jednokratnom slogu povijesnih okolnosti, koje ne samo da se danas – u vrijeme postfordističkog kapitalizma i prekarijata – više ne mogu ponoviti, nego su i u svoje vrijeme proizvele niz štetnih „popratnih okolnosti“?

Podsjetimo se kako je bila politički organizirana radna snaga u fordističkom razdoblju, u koje spadaju povijesti kapitalizma i socijalizma 20. st. Tada je radništvu uspjelo da se u većem dijelu svijeta oblikuje u radničku klasu, što je bio prvi akt njegovog političkog djelovanja. Svojom klasnom borbom prolatarijat se tako odupro postojećoj klasnoj borbi buržoazije, koja ga upravo i pravi radnom snagom za poseban način postojanja kapitala (varijabilni kapital – onaj koji proizvodi novu vrijednost). Radna snaga morala si je tada ponovo prisvojiti one intelektualne kapacitete koje joj je u pogonima tvornica oduzela buržoazija. To je mogla učiniti samo tako što se organizirala u intelektualnu snagu, kolektivnog intelektualca, političku partiju. Politička partija radničke klase nikada nije bila samo jedna među strankama građanskog društva. Ona je morala, za razliku od buržoaskih stranaka, organizirati teorijsko razumijevanje kapitalističkog načina proizvodnje. A to znači da niti ta stranka, kao ni sam kapitalizam, nisu mogli ostati neupitnima! I to je ono po čemu možemo suditi je li neka stranka bila i je li danas radnička: da li je za nju kapitalizam „prirodno“ društveno okruženje? Ako je odgovor potvrdan, možemo biti sigurni da ta stranka nije radnička.

Povijesno se radnička klasa organizirala u socijaldemokratske i komunističke stranke, kao dva puta – reformski i revolucionarni – do istoga cilja. Do uspostave socijalizma. Možemo reći da oba ova načina svoj cilj (još uvijek) nisu dostigla. Socijalna demokracija je, u različita vremena u različitim državama, reformistički put u socijalizam zamijenila reformističkim održavanjem kapitalizma. Komunističke partije Istočnog bloka su pomoću svog državno-partijskog monopola priječile klasnu borbu proletarijata, bilo direktnom represijom nad njime, ili (češće) odlučivanjem u njegovo ime. Jugoslavenski samoupravni socijalizam bio je u svojoj singularnosti značajna iznimka u svijetu vladavine lijevih partija, i na Istoku i na Zapadu. On je svjesno pokušao probiti jalovu alternativu između dva partijska puta. Onoga koji popravlja kapitalizam, s jedne strane. I onoga koji državno-partijski reproducira „tranziciju“, s druge. Zato je, kao polovično uspjela, ali realna alternativa, vjerojatno i uništen, a radničke klase Jugoslavije krenule su na njenom dekadentnom kraju većinom za državno-partijskim republičkim nomenklaturama, ne obranivši povijesne dosege samoupravnog socijalizma.

Vratimo li se na glavni put svjetskih procesa vidimo da je klasna borba vladajućih zastupnika kapitala – pa i kada su oni bili socijaldemokrati i komunisti – zadobila dvostruki oblik korisništva, a onda i potrošaštva. Stanovništvo države postalo je, s jedne strane, korisnikom socijalne države, a s druge konzumentom proizvoda, što je omogućavalo kapitalističku akumulaciju. Sada je mase posvuda trebalo uvjeriti da trebaju baš ono što im nudi država i tržište. Pa onda i njih same! Usprkos kritici konzumerizma, na vrhuncu oko godine 1968., njegove čari za većinu nikada nisu prestale. Danas, kada je pametnijima jasno da većina više neće moći sudjelovati u tim čarima, one su ideološki postale turbo vladajuće. Uz malu izmjenu: većina je u jednom trenutku, oko g. 1989., povjerovala da je jedino pravo i uzbudljivo potrošaštvo ono posedovano tržištem. Tako su „mali glupi potrošači“ nekada socijaldemokratske i komunističke države mirno promatrali svoje razvlaštenje u sferi proizvodnje, sve dok nije nastao problem mogućnosti zadovoljenja u potrošnji roba. A tada je bilo kasno.

Veliko dostignuće radničkih borbi 20. st. – socijalna država – postalo je tako klopkom koja je pomogla u aktualnom gušenju emancipacijskih borbi čovječanstva. Etatistička blokada političkih procesa, karakteristična i za Istok i za Zapad u vrijeme Hladnog rata, sama je pripomogla urušavanju tzv. države blagostanja. Jer, kada ju je neoliberalna kontrarevolucija napala, na njen branik nije stao nitko. Za razliku od danas, kada gotovo svi u opoziciji ponovo tvrde da bi ju htjeli, ali kada dođu na vlast čine sve suprotno. Etatistička struktura socijalne države značila je prevlast pravnog uređenja nad političkim procesima. To znači da su državno-stranački aparati izvana vršili politički pritisak na upravne vlasti, što je sve vodilo depolitizaciji društvenih procesa. U takvoj situaciji neoliberalizmu nije bilo posebno teško – također izvana, pomoću državnih intervencija, ali sada u suprotnom smjeru – nadomjestiti etatizirane oblike društvene solidarnosti tzv. tržišnim mehanizmima. Jugoslavenski pokušaj da se na etatističku socijalnu državu utječe odozdo – samoupravnim interesnim zajednicama (SIZ-ovima) – polovično je uspio, budući da je institucionalizacija izvaninstitucijskih pritisaka na državu-partiju također pomagala i depolitizaciji. To je bila prilika koju je iskoristila kulturnjačka birokracija, koja je tada i tako, baš preko samoupravljanja, zadobila hegemoniju, prevevši komunistički utjecaj na društvo u identitetske politike, od kojih još uvijek trpimo (uz pomoć pr(ij)etvorbi sada i kao razvlašteni samoupravljači u „svojim“ zemljama, kojima, kao najamnicima, upravlja menadžment, često već i regionalan, u službi privatnih vlasnika).

Pravni fetišizam, a o tome nas EU ima što „podučiti“, najznačajnija je građanska metoda društvenog gospodstva. U ekonomskoj sferi buržoasko pravo, upravo svojom navodnom „odvojenošću“ od proizvodne sfere, osigurava uvijete za specifični, kapitalistički način iskorištavanja. U političkoj sferi je buržoasko pravo također ključno, budući ju ono svojim zakonima i propisima konstituira. Uspostava posebne društvene sfere u kojoj su svi slobodni i jednaki – političke sfere – doseg je buržoaskih revolucija. Građansko pravo onaj je medij homogenizacija pomoću kojega je moguće sva društvena proturječja i antagonizme predstaviti kao puka različita politička stajališta u okviru homogene diskusije. Za veće promjene u društvu potrebno je promijeniti pravni poredak. A nosioci sadašnjeg poretka tu političku ambiciju uvijek mogu prokazati kao kršenje postojećeg reda. Depolitizacija, karakteristična za liberalni kapitalizam, koji sada i mi imamo, u stvari je dakle razoružavanje radnih masa, koje ne depolitizira kapitalističku klasu. Ona je polomila konstituiranje radne snage u radničku klasu i tako je kao politički djelatna klasa na sceni ostala samo ona kapitalistička. I još gore: jedina klasna borba koja se trenutno masovno odvija je klasna borba kapitalističke klase. Dogodilo se da su se političko razoružanje radnih masa i ponovna ofenziva klasne borbe kapitalističkih klasa poklopili sa preobrazbom u samom načinu proizvodnje. Za sav taj po nas nepovoljni razvoj „zaslužni“ su i socijalna država i tehnološka revolucija.