Ovo je njihova država

Što se danas događa s industrijskim kapitalizmom, ne samo u nas, već diljem svijeta? Suvremeni kapitalisti svoju ulogu odavno više ne vide u tome da svoj kapital ulažu u proizvodnu namjenu, u nadi da će ostvariti dobitak u proizvodnji, koju će svojim kapitalom omogućiti. Njih zanima dobit za koju vjeruju da na nju imaju pravo samom činjenicom što su vlasnici kapitala. Do profita oni dakle ne dolaze nužno pomoću ekonomske aktivnosti, već pukim pravnim odnosom vlasništva kapitala. Ponašaju se – pisali smo o tome u prošlom nastavku ovih komentara – poput rentijera, koji hoće dohodak od vlasništva kapitala, a ne od njegove produktivnosti. Usput, u klasičnom tekstu “Bogatstvo naroda” politički ekonomist Adam Smith vidio je rentijere kao ono zlo u društvu koje živi i bez rada i bez odgovornosti za proizvodnju, samo po logici svoje osobne parazitske koristi. No ako se ne želimo zaustaviti na ovom moralizatorskom zaključku, trebali bismo ispitati što je dovelo do ovakve promjene u dobrom dijelu “prirode” kapitalizma. Toga se poduhvatio slovenski sociolog Rastko Močnik i došao do zaključka da su na djelu dva različita, paralelna procesa, koji vode istom zaključku – da se približavamo kraju kapitalizma. Nejasno je samo je li to dobra ili loša vijest, tj. kakva je priroda društva koje će ga zamijeniti. No to nije puko teorijsko pitanje i odgovor na njega ovisit će od našeg djelovanja.

Prvi proces, o kojem ćemo danas govoriti, događa se u unutrašnjim odnosima među ljudima u pojedinačnim poduzećima. Tu se mijenjaju dosadašnji odnosi između radnika, menadžera i vlasnika poduzeća, a za te promjene i mi smo kupili zadnje karte koje su se nudile na “tržištu”, kroz poznate procese pretvorbe i privatizacije. Dok nije metastaziralo korporativno okrupnjavanje vlasništva u privredama kapitalistički razvijenih zemalja, većinu vlasništva nad sredstvima za proizvodnju posjedovali su “mali dioničari”. Interes dioničara, velikih i malih jednako, jest ostvarenje profita, dok je interes radnika da rade, a to znači da se u poduzeću ne gasi proizvodnja. Radnici, ali i menadžeri, taj srednji sloj, nisu mogli tako lako napustiti svoje poduzeće i otići u drugo, kao što su to mogli dioničari, pukom prodajom tih svojih dionica. Dok se dakle kapitalizam više vrtio oko materijalne proizvodnje, interes radnika i menadžera bio je barem sličan, ako već ne i isti. Zajednički interes im je bio da sačuvaju i razviju proizvodnju u svome poduzeću. Ako za dioničare upotrijebimo engleski naziv shareholders, onda su radnici i menadžeri, nasuprot njih, bili stakeholders, što možemo prevesti kao zainteresirana strana za opstanak poduzeća. No onda su se dioničari dosjetili kako privući menadžere na svoju stranu, tako što su im ponudili da sudjeluju u dioničkoj dobiti. Tako su radnici ostali sami, te nasuprot sebe sada imaju i vlasnike i menadžment poduzeća. Time su ojačali pritisci na rentabilnost poduzeća, a nekadašnji poduzetnički rizik pao je u potpunosti na leđa radnika. Vlasnici i menadžeri sada mogu u svakom trenutku zadaviti jedno svoje poduzeće, osjete li samo da će bolje zarađivati investirajući u drugo, svoje ili (za sada) tuđe. Kapital je dobio dodatne puteve iskorištavanja, pa može realno ucjenjivati radništvo da će zatvoriti neku proizvodnju ako mu ne donosi vrlo velike koristi. A dobit je postala samo ono što premašuje opću profitnu stopu.

Vlasnici kapitala tako su se “odvezali” od svojih poduzeća i leteći svijetom ulažu tamo gdje u nekom trenutku mogu najviše zaraditi. Razvoj financijskih tržišta, fenomen financijalizacije, omogućio je da sada cirkulira i onaj kapital koji su klasici zvali “fiksnim” (“nepokretni” kapital uložen u strojeve, zgrade i sl.). Vlasnik kapitala više dakle ne brine bazično za odvijanje proizvodnje – ta je briga prešla na radništvo – već samo pazi da mu vlasništvo donosi čim veću dobit. Profit više nije “poduzetnički dobitak”, naknada za preuzimanje rizika, pronalazaštvo i organiziranje proizvodnje, već je dohodak koji donosi vlasništvo nad rijetkom i poželjnom robom – kapitalom. Dobitak je postao kapitalska renta.

Ove sada općeprihvaćene inovacije uveli su na “tržišta” američki mirovinski fondovi, namećući pravila corporate governance poduzećima u koja investiraju. Moderni kapitalizam postao je nešto poput velikog dioničkog društva koje radi za starije srednjoklasne stanovnike bogatih zemalja, koji bilo da su u penziji ili se u nju spremaju sada kapitaliziraju svoju ušteđevinu. Taj kapital povjeren je masi eksperata, koji njime manipuliraju tako što pritišću voditelje tisuća poduzeća koja kotiraju na burzama da igraju po njihovim pravilima. Ta načela corporate governance polako postaju općeobavezujuća, pa direktori koji još mogu odlučivati o tome kada će se boriti, a kada integrirati s konkurencijom, razviti ili uništiti neku proizvodnju, delokalizirati istraživačke centre i sl., u odlukama više ne mogu misliti na dugoročniju korist poduzeća, već samo na kratkoročno ostvarenje dobitaka za dioničare.

Kada su vlasnici kapitala postali rentijerima, kojima dobitak donosi puko posjedovanje kapitala a ne njegova proizvodna upotreba, svi mi postali smo zarobljenicima raznih fondova i njihovih dioničara. Ali renta je arhaičan, “predkapitalistički” način prisvajanja viška vrijednosti. Ona je učinak pravnog odnosa i izvanekonomske prisile. Ako vlasnici kapitala više aktivno ne sudjeluju ni u odlučivanju o proizvodnji, ni o cirkulaciji roba (već samo dolaze kada se dijeli dobit), onda oni ustvari više nisu ni potrebni da bi se proizvodnja odvijala. Kapitalistička klasa već danas je “višak”, zaključuje Močnik, bez kojeg bi većina ljudi u društvu bolje živjela. Pa ipak, ona ne nestaje. Zašto? Zato što ona u svom privatnom vlasništvu posjeduje sredstva za proizvodnju! Drugim riječima, ona ima svoje pravno uređenje i njemu pridodato državno nasilje, pomoću kojeg održava postojeće stanje svoga monopola nad sredstvima za proizvodnju. Da je tome tako dokaz su “najuređenije” kapitalističke zemlje, u kojima će radnici koji pokušaju okupirati gazdinu firmu biti najpromptnije pohapšeni. Monopol kapitalističke klase – privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju – odvaja radništvo od proizvodnih sredstava. Time se proizvođače sprečava da sami pokrenu proces proizvodnje. Umjesto toga, oni su prisiljeni ići na tržište, ali ne bilo koje, već ono radne snage, na kojem će im se objasniti uvjeti pod kojima mogu potpisati ugovor o najmu svoje radne snage. Tako smo se svi mi, koji nemamo dionica i drugih izvora prihoda bez rada, sami “slobodno” izručili kapitalističkoj klasi, da nas izrabljuje. Taj proces ne bi se mogao mirno odvijati bez svijesti svih uključenih da iza njega stoji državna prisila, koja će nas silom odvojiti od sredstava za proizvodnju, ako to ne shvatimo milom. Jedini “razlog” daljnjeg postojanja kapitalističke klase, zaključuje Močnik, danas je postojanje države kapitalističke klase. A to znači postojanje organiziranog i “legitimnog” klasnog nasilja, koje proizvodne klase odvaja od sredstava za proizvodnju i od procesa proizvodnje samog. Da to nasilje neometano traje pomažu ideološki aparati države, između ostalog i sprega političara i medija, koji njezino nasilje legitimiraju, opravdavaju i normaliziraju.

No radnici pružaju otpor tom podređivanju. Borba između rada i kapitala nit je vodilja presudnih društvenih borbi 20. stoljeća, pa će biti i ovoga.