Poziv na likvidaciju

Po hitnom postupku, bez prethodne rasprave sa zainteresovanim stranama, Skupština Srbije je početkom avgusta usvojila set medijskih zakona. Gotovo da nije bilo vlade od pada Miloševića koja sebi nije zadala cilj da dovrši proces privatizacije medija u javnom vlasništvu, pomerani su rokovi, a trenutno privatizaciju čeka 81 medijska kuća, što je oko sedam odsto od ukupno 1320 registrovanih medija. Kao krajnji rok za privatizaciju zadat je 1. juli 2015. godine. Ukoliko ne pronađu novog vlasnika, njihov kapital će biti predat zaposlenima bez naknade.

Snježana Milivojević sa Fakulteta političkih nauka ističe da je najavljena privatizacija zakasnela i da se od nje ne može očekivati mnogo: „Privatizacija je bila prvi cilj tranzicije i prema iskustvu iz drugih postkomunističkih zemlja imala je većeg uspeha tamo gde je obavljena brže i ranije. Kod nas se, 25 godina nakon pada Berlinskog zida, tek najavljuje. Drugo, ciljevi privatizacije medija bili su na početku tranzicije definisani u sasvim drugačijim okolnostima. Danas već ima puno iskustava u tome šta bi se moralo uraditi drugačije kako bi se zaštitio javni interes u ovoj oblasti. U Srbiji se danas govori o tome hoće li i koji će mediji preživeti privatizaciju, a ni jedan od strukturnih ciljeva se ne pominje, a izgleda da u trenutnoj vlasti niko ni ne zna da ih formuliše. Konačno, isto ovako osmišljena privatizacija je već bila predviđena 10 godina ranije, pa ovo sada zvuči kao da je reč o reprizi reprize. Mislim da je veoma obeshrabrujuće menjati zakone da bi se njima propisalo nešto što već ni po postojećim propisima  nije urađeno.“

Udruženja su imala brojne zamerke, ali i predlog koji nije usvojen kad je reč o lokalnim medijima za koji mnogi smatraju da će biti ugašeni nakon zadatog roka jer nisu komercijalno isplativi. I naša sagovornica je poprilično skeptična po ovom pitanju. „Lokalni mediji će platiti cenu privatizacije iz nekoliko razloga. Nema mnogo zainteresovanih kupaca za njih. Oni sigurno nisu komercijalno atraktivni, a to znači da se niko neće iz poslovnih razloga upustiti u ovu vrstu medijskog biznisa. Iz onoga što je za sada poznato nema predloženih mehanizama kroz koje će država pomoći njihov opstanak na, inače, nepostojećem medijskom tržištu. Iz iskustava drugih zemalja u tranziciji, lokalnim medijima je najteže u komercijalnom modelu zato što je u ovim zemljama reč o malim medijskim tržištima, zato što mehanizmi državne pomoći nisu razvijeni i zato što mediji često ostaju indirektno politički kontrolisani čak i kada pređu u privatno vlasništvo. Slučaj WAZ (privatizacija „Politike“, op. aut.)  je pokazao da je to slučaj čak i kada je reč o velikim medijskim kućama. Konačno, javna pažnja će verovatno biti okrenuta velikim medijima oko kojih se lome veliki interesi, ali ne verujem da će pravo javnosti i da ima kvalitetne medije u lokalnoj sredini izazvati istu pažnju“, kaže Milivojević.

Jedan od najzanimljivijih medija koji se opet privatizuje je „Pančevac“, list koji puni 145 godina. Kažemo opet jer je taj medij privatizovan već 2008. godine, a to iskustvo bi moglo bi neprocenjivo kako se ne bi ponovile slične greške. Moglo bi, ali da li će? O tome svedoči Nenad Živković, tadašnji glavni urednik “Pančevca” koji je kupljen za neverovatna 2,2 miliona evra. „Jedan od konzorcijuma je bio konzorcijum dela zaposlenih u redakciji lista. Uz pomoć američkog fonda koji podržava nezavisne novine (Media Development Loan Fund) pokušali smo sami da otkupimo novine. Ali Dobrosav Marković nas je nadjačao nerazumnim finansijskim ponudama“, priča nam Živković koji je zajedno sa još 30-ak zaposlenih napustio novine nakon šest meseci. „Na žalost, ta priča nije mogla da završi nego debaklom. Mislio je da može da se prema novinarima odnosi kao prema šahovskim figurama. Na konto dobrog ekonomskog stanja ‘Pančevca’, uzimao je komercijalne kredite kod banaka založivši imovinu novina“, objašnjava Živković i dodaje da to nije sve, jer ona 2,2 miliona evra nikad nisu isplaćena. Isplaćena je samo prva od pet predviđenih rata u iznosu od 300.000 evra. „Agencija za privatizaciju mu je gledala kroz prste dve godine. Mimo svih propisa čekali su da uplati drugu ratu godinu dana, a kad se to nije desilo onda su raskinuli ugovor o privatizaciji i akcije vratili u vlasništvo države.“

Živkovića i danas zbunjuje ovakva sudbina „Pančevca“. „Marković nije bio među zainteresovanima za aukciju koja je trebala da bude održana 7.12. 2007. Ona je odložena za dva meseca, jer Agencija nije sačinila spisak malih akcionara. Šta se desilo u tih mesec i po dana nismo uspeli da saznamo. Nemam nikakav podatak, ali imam osnovanu sumnju da je sve izvedeno da bi se onemogućila stvarna privatizacija ‘Pančevca’, kao što se to desilo sa drugim štampanim vojvođanskim medijima koje su kupili ljudi bliski Demokratskoj stranci Srbije. Mislim da je Demokratska stranka imala interes da sačuva ‘Pančevac’ od privatizacije i da ovako fingiranom pričom vrate sve na početak. Takvo stanje traje već četiri i po godine. Lokalna gradska skupština nema nikakvog uticaja formalno, ali o odnosima i vezama između gradske uprave i novinara bi se dalo pričati dugo“, kaže on.

„Pančevac“ jeste vraćen u državne skute, ali po Živkoviću postignut je cilj, a to je transformacija novina od aktivnog učesnika u političkom i društvenom životu Pančeva, a i šire, od novina koje su propitivale i kritikovale, do novina koje su danas pasivni posmatrač čak i jednog od najvećih problema Pančeva, a to je zagađenje. Uz par izuzetaka, slika „Pančevca“ danas je slika lokalnih medija danas. Moglo bi se reći da se ne petljaju u svoj posao. Po Živkoviću, privatizacija neće doneti nikakve pozitivne pomake. „Mislim da će se privatizacije obaviti po istom principu, da će vladajući gledati da medije prodaju sebi bliskim ljudima, da će podesiti takvu atmosferu. Ključni pojam su interesi i u zavisnosti od toga kako interesi budu raspoređeni, zavisiće i sudbina lokalnih medija. Lokalni mediji su postali reprodukcija saopštenja i akademskih rasprava vladajuće kaste u lokalu. Ne postoji spremnost ni na kakvu komunikaciju gde novinari skreću pažnju na ono što ne valja i na manipulisanje javnim parama. Posao neke sledeće generacije novinara biće da ponovo uspostavi kritički pristup i sagledavanje stvarnosti.“