Tri modela potpore

Brojne medijske politike već su prepoznale da tržišna usmjerenost medija podrazumijeva niz nedostataka i problema, pa stoga traži i odgovarajuće intervencije. Francusko Ministarstvo kulture i komunikacija nedavno je tako objavilo popis novina i informativnih internetskih stranica koje godišnje primaju izravne državne potpore u visini od 400 milijuna eura. Italija, recimo, izdvaja 161 milijun eura godišnje za potpore novinama koje izdaju zadruge novinara, a čak i SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo za izravne i neizravne potpore tisku godišnje ulažu između 750 i 800 milijuna eura. Ni u jednoj od tih zemalja novine se ne može smatrati kućnim ljubimcem vlade. Kod nas, neizravne potpore tiskanim medijima, u vidu snižene i posebno snižene stope poreza na dodanu vrijednost, do sada se u tom pogledu nisu pokazale dostatnim ni efikasnim rješenjem. Novinari i novinarke čiji se broj radnih mjesta konstantno smanjuje, a radni uvjeti pogoršavaju, s pravom se pitaju kamo odlazi onih 131,5 milijuna kuna godišnje kolika je vrijednost neizravne državne potpore dnevnim novinama u Hrvatskoj, osigurane smanjenjem stope PDV-a.

Sustavno unapređenje javnih potpora ne samo da je hitno potrebno, nego je moguće i u hrvatskim uvjetima. To se posebno odnosi na potpore novinarstvu u pisanoj formi. Javna potpora novinarskom radu podrazumijeva, osim financijskih sredstava, primjenu prikladnog modela njihove distribucije, koji štiti autonomiju medija od bilo kakve interferencije vlasti.

Subvencija polovice novinarske plaće

Jedno od mogućih rješenja nudi smanjenje poreznih obaveza na plaće koje mediji isplaćuju novinarima za pedeset posto: riječ je o potpori koja, prema preliminarnim kalkulacijama, ne bi prelazila iznos od 70 milijuna kuna godišnje.

Takav model porezne olakšice – u SAD-u ga je predložio C. Edwin Baker – nema nikakvog transfera političkog utjecaja na medije, stimulira vlasnike da zaustave otpuštanje i pokrenu zapošljavanje novinarki i novinara, djeluje kao snažan poticaj smanjenju nestalnih oblika zaposlenja. Povećanje sigurnosti novinarskog zaposlenja podiglo bi profesijske standarde – poput provjere informacija, stručnog usavršavanja i specijalizacija za praćenje pojedinih tema – i povećalo novinarsku autonomiju. Ustrajne i teško dokazive malverzacije s isplatom dijela plaće “na crno” značajno bi se obeshrabrile.

Međutim, kako osigurati model od zloupotreba poput, recimo, zaposlenja menadžera na radnom mjestu novinara? Postavlja se i pitanje zašto subvencionirati rad onih novinara koji evidentno propagiraju neprijateljstvo na spolnoj, etničkoj ili rasnoj osnovi, potičući mržnju, pa i nasilje. Ma koliko takve pojave mogle biti marginalne, javna potpora ne samo da može intenzivirati njihove pogubne učinke, nego i pružiti im legitimitet. Zašto poticati tabloidno novinarstvo i vrste koje s javnim informiranjem imaju malo očigledne veze? Napokon, mnogi će se upitati zašto porezno subvencionirati komercijalne medije onih vlasnika koji često dokazuju da ih njihovi profiti zanimaju kudikamo više od vjerodostojnosti i kvalitete novinarstva.

Mogućnost zloupotreba, nažalost, postoji uvijek, kao i kod baš svih propisa, što ni u kojem slučaju ne diskvalificira njihovu primjenu. Rijetki su propisi i sistemske intervencije s “čarobnom” moći da se provode sami od sebe, ali deformacije u primjeni mogu se efikasno sprečavati inspekcijskim nadzorom i prikladnom kaznom.

Problem potencijalnog subvencioniranja profita putem subvencioniranja cijene rada u medijima možda je i najozbiljniji prigovor predloženom modelu. Kao i u svakoj strateškoj industriji – a vjerujemo da to medijska, zbog svoje društvene funkcije, doista jest – koje unatoč ekonomskoj krizi bilježe izravne državne potpore, vlasnici bi trebali platiti poreze, a profite uložiti u povećanje proizvodnje, odnosno dugo očekivano povećanje broja radnih mjesta. Novine bi trebale zaposliti nove novinare, obnoviti ukinute rubrike, postati pouzdanije, informativnije, pa i zabavnije. Koliko je realno vjerovati u to? Odnosno, nije li bolje odmah uložiti sredstva potpore u neprofitne medije koji su, prema definiciji, obavezni sav višak prihoda u odnosu na rashode uložiti upravo u zapošljavanje novinarki i novinara? Takvom se rješenju, preuzimajući predloženi model, priklanjaju teoretičar Robert McChesney i novinar John Nichols, koautori knjige “Život i smrt američkog novinarstva”, zagovarajući da se porezni odbitak u visini polovice novinarskih plaća usmjeri “subvencioniranju nove grane postkorporativnih novina (…) zadruga ili neprofitnih organizacija”. Neprofitna alternativa pritom ne bi mogla objavljivati oglase, pa s te strane ne bi bilo negativnih efekata oglašivačkog “filtriranja” sadržaja, dok bi prihodi s tržišta oglašavanja ostali komercijalnim novinama i internetskim stranicama. Imajući sve to na umu, rasprava o modelu vjerojatno će ipak uzeti u obzir da je hrvatski “treći medijski sektor”, onaj neprofitnih medija, još uvijek, unatoč znatnim potencijalima, praktički u nastanku.

Selektivna dodjela poreznih olakšica

Tijekom rasprave koja se u hrvatskoj javnosti vodila povodom uvođenja posebno snižene stope poreza na dodanu vrijednost na dnevne novine 2013. godine pojavio se prijedlog da pravo na takvu vrstu porezne olakšice nemaju sve novine, nego da određeno tijelo – koje bi moralo biti neovisno i o političkoj vlasti i o novinskoj industriji – porezne olakšice usmjerava samo onima koji zadovolje određene kriterije. Tako bi se, smatraju zagovornici ovog modela, izbjegla većina prigovora iznesenih ranije, ne samo modelu subvencioniranja novinarskih plaća, nego i postojećem modelu poticaja putem snižene (13 posto za sav tisak koji ne služi pretežno oglašavanju) i posebno snižene stope PDV-a (pet posto za takav dnevni tisak). Za primjenu definicije javnog interesa u svakom konkretnom slučaju odluku bi na određeni rok – recimo, za sljedeću godinu – donosila komisija, i ona bi vrijedila određeno vrijeme, do ponovne evaluacije.

Slabe su točke ovog modela u mogućim poteškoćama njegovog usklađivanja s doktrinom tržišnog natjecanja u Europskoj uniji i usmjerenju uglavnom na tiskane medije, odnosno one koji ostvaruju prihode od prodaje novinarskog proizvoda. Prihodi internetskih medija, kao što je poznato, zasad se nisu pokazali pouzdanim osloncem financiranja novinarskog rada, tako da ni porezne olakšice na te prihode ne bi riješile problem, posebno ukoliko dođe do značajnijeg preseljenja novinarstva u pisanoj formi na internet. Možda i najveći problem sastoji se u očekivanim pritiscima kojima bi regulacijsko tijelo bilo izloženo. Zbog svega toga je potrebno razmotriti model koji bi – umjesto selektivne, direktne dodjele, odnosno ukidanja indirektne potpore “nepoželjnim” sadržajima – sredstva direktne potpore usmjerio, sasvim direktno, u određene poželjne, deficitarne medijske sadržaje i novinarski rad na njima.

Fond za tiskane i internetske informativne medije 

Treći model predviđa da mediji mogu aplicirati na periodično raspisivani – ili, još bolje, permanentno otvoreni – javni natječaj svojim projektnim prijedlozima. Kao što na postojeći Fond za pluralizam elektroničkih medija lokalna radijska postaja predlaže, recimo, dnevne vijesti iz kulture ili tjednu emisiju posvećenu nacionalnim manjinama na svom području, tako bi i dnevne novine ili informativna internetska stranica mogle predložiti, na primjer, da će ponovno otvoriti rubriku kulture ili vanjske politike. Pristigle projekte bi, prema unaprijed utvrđenim kriterijima, ocjenjivala komisija.

Javna sredstva bi se tako usmjeravala izravno u proizvod i rad onih koji ga stvaraju. Određivanjem prihvatljivog raspona cijene rada, radnog vremena i opterećenja, bilo bi moguće utjecati na politiku plaća i time poboljšati materijalni položaj novinarki i novinara kao i, posredno, njihovu autonomiju.

Iako u svijetu ne postoji mnogo drugačijih rješenja za dodjelu izravnih potpora od odluka nekog kvalificiranog tijela, njihova legitimacija i rad uvijek mogu biti sporni. Donositelje odluka u takozvanim nezavisnim tijelima pretjerano je zahtjevno birati na općim izborima, a ni to ih samo po sebi ne bi osiguravalo od političke majorizacije, kolorature stranačkih boja ili odgovarajućih korporativnih “pigmenata”. Podjednako, prepuštanje njihova izbora užoj ili široj eliti organizacija civilnog društva, iako nominalno isključuje stranačku afilijaciju, nipošto ne podrazumijeva ni političku, ni ekonomsku neutralnost. Legitimacija vijeća često se također pokušava osigurati saturacijom određene asocirane struke. Mnoge se nade polažu i u natječajne mehanizme selekcije, kao i pripadajuće kriterije, no profesionalna služba eksperata za javni interes u svakom se slučaju, kao i u većini demokracija, legitimira izborom u političkom predstavničkom tijelu ili imenovanjem prema odluci osobe, poput ministra ili ravnatelja, koja mu polaže račun. To, naravno, uvijek nailazi na – često opravdane – sumnje civilnog društva i političkih snaga koje u tom predstavničkom tijelu nemaju većinu. Iako smatramo da bi mehanizmi izbora dvotrećinskom, odnosnom većinom kvalificiranijom od potrebne za prevagu u predstavničkom tijelu, kao i kvalifikacijskim postupkom usmjerenim utvrđivanju ekspertize, gdje je neophodna, odnosno transparentnosti stavova, tamo gdje nije, mogli unaprijediti legitimitet donositelja odluka o potporama medijima, određeni – ili, ako hoćete, nemali – strukturni, “nedjeljivi ostatak” pojedinačnog suda o javnom interesu, karakterističan za predstavničku demokraciju, uvijek će ostati. Koliko je on sporan, može pokazati samo praksa, a iskazi autokolonijalnog kulturalnog samoprezira spram “nedostatka hrvatske političke kulture” tu mogu biti od male pomoći.

Druga dimenzija mogućih “popravaka” ovog modela odlučivanja o potporama sastoji se u sofisticiranju kriterija. Ideja se, u osnovi, svodi na iluziju da je putem preciznih kriterija – sukladnih ciljevima određenih natječaja – moguće “objektivirati” subjektivnu preferenciju, izbjegavši ekonomske i političke utjecaje. Pritom se, naravno, s nevjerojatnom lakoćom zanemaruje u kolikoj mjeri ti isti politički i ekonomski utjecaji određuju nejednake startne pozicije natjecatelja, koliko su ponekad kvantitativna mjerila zapravo teško mjerljiva i da su gotovo uvijek nepouzdana.

Od činjenice da kvalificirana tijela pokazuju tendenciju ekipiranja starijim muškarcima, dok se žene i mladi – manjinske skupine da ne spominjemo – u njih teško “probijaju”, još teže je rješiv drugi strukturni problem njihovih odluka: naime implikacija da publike same za takve odluke nisu ni sposobne. Upravo ta dimenzija legitimacije distributivnih odluka u medijskom polju putem “struke” daje toliko raširenu privlačnost tržišnom kriteriju i njegovoj, ma koliko pogrešnoj, krilatici da “daje publici ono što želi”.

Zbog toga je potrebno razmotriti model raspodjele direktnih potpora putem “građanskih novinskih vaučera”. Razmatran u SAD-u, model citizenship news voucher veoma je jednostavan: svaki odrasla osoba dobila bi “vaučer” u određenoj novčanoj vrijednosti koji može donirati bilo kojoj redakciji prema svom izboru. Odabir bi tehnički bilo moguće riješiti na različite načine; jednostavno rješenje bi podrazumijevalo ispunjavanje odgovarajuće rubrike u godišnjoj poreznoj prijavi, dok bi se za građane koji je ne predaju mogao pripremiti odgovarajući obrazac. Svatko bi mogao podijeliti ukupan iznos na više medija, malverzacije bi efikasno spriječila donja granica za realizaciju prikupljenih vaučera, a sredstva dodijeljena medijima ispod te granice, kao i vrijednost neiskorištenih vaučera, usmjeravala bi se, prema odlukama određenog kvalificiranog tijela, u potporu i pokretanje novih medija, obrazovanje novinara, potpore istraživačkom novinarstvu…

Mogućnosti prilagodbe i usavršavanja ovog modela su veoma jednostavne i neograničene, kao i njegov izvorno demokratski potencijal.

(U idućem broju: Presjek stanja nacionalnih javnih medija i smjerovi njihova razvoja)