Tržište kao mehanizam gospodstva

Koliko puta ste već čuli kako je tržište najbolji mehanizam koordinacije međuljudskih djelatnosti? I to na svim područjima ljudskog života. Dovoljno puta da ovako ponavljana tvrdnja postane i za vas istinom? Iako je „širenje tržišta“ na područja koja prije nisu potpadala pod njegovu ingerenciju, kao što je npr. školstvo, očit primjer upravnog izmišljanja poslovne strane obrazovanja, svi se prave da se i tu sada u radu vode ekonomskim mehanizmima. Ali čime se tu trguje? Prestižima, institucijskom moći, novim oblicima „društvenosti“, kojima se, u do jučer samoupravni srednjovjekovni ceh, nasilno uvode poduzetnički načini upravljanja i djelovanja. Tržište je ovdje dakle samo tehnika gospodstva.

Ali, tako je i na samom ekonomskom području. Od kada su u nekada jedinsten fordistički proizvodni proces uveli postfordističke tržišne odnose, promijenila se struktura poduzeća i tvornica. Proizvodni troškovi smanjuju se tako što sada od kooperanata možete zahtijevati točno određene količine proizvoda, u točno određenim rokovima. Tako otpadaju troškovi skladištenja, više nema škarta, povećava se kvaliteta proizvoda, smanjuju troškovi prijevoza. Ukratko, proizvodnja se brže prilagođava odnosima na tržištu.

Da, povećava se, na različite načine, i stupanj iskorištavanja. Mala i srednja poduzeća, formalno kooperanti velikih firmi, u stvarnosti su o njima u potpunosti ovisna. A to znači da veliki mogu diktirati uvijete suradnje, uključivo s cijenama proizvoda koje kupuju. Velika poduzeća su monopolisti spram svojih kooperanata, koji ne trebaju paziti na mjeru iskorištavanja i poštivanje radničkih prava u svojih suradnika. Dapače, oni ih i traže u zemljama gdje su nadnice i radnička prava mali, a odgovornost spram zaštite okoliša gotovo nikakva. Ili surađuju sa obiteljskim i etničkim poduzećima, u kojima se pitanje radnih prava niti ne postavlja. Uvođenje tržišnih odnosa, sa i bez navodnika, u lanac proizvodnje, područje koje je nekada striktno reguliralo radno zakonodavstvo, omogućava jačanje hijerarhijskih odnosa podređenosti i nadređenosti, čime se omogućava pojačana eksploatacija.

Kako to izgleda u slučaju neke konkretne firme, čitamo na primjeru i u nas prisutne švedske korporacije za proizvodnju i prodaju odjeće „H&M“. Iako spadaju među pet najvećih poduzeća u Švedskoj, a 124. su po veličini na svijetu, oni uopće nemaju vlastite tvornice! Za proizvodnju brine 21 kooperant, raspoređen po cijelom svijetu. Firma pak brine samo o trgovanju, istraživanju tržišta i biranju primjerenih lokacija. Tako se 60 posto proizvodnje ostvaruje u Aziji, a skoro 40 posto u Evropi. Afrika je tek na početku. Korporacija surađuje s oko 750 dobavljača i dobro zna od koga što od sirovina kupuje… Sada već svi znaju kako je krajnji oblik uvođenja tržišnih odnosa u proizvodne odnose prekarizacija rada. Prekarni radni odnosi obuhvaćaju zaposlenja na određeno, bez mnogih radničkih prava, poput godišnjeg odmora, zakonski ograničenog radnog vremena, često bez uplate davanja za zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Radnice i radnici zaposleni u prekarnim odnosima, u boljem slučaju redovno dobivaju plaću, ali istovremeno ostaju na tržištu radne snage. Negativni trendovi u privredi njih direktno pogađaju – kriza se tako „socijalizira“. Ali ih eventualni pozitivni rezultati poslovanja mimoilaze – ide li poduzeću izuzetno dobro, to se na njihov položaj ne odražava. Profiti se privatiziraju. Tržište dakle stalno visi nad njima, kao Damoklov mač, kao općenita prijetnja, koja ih disciplinira u pokornost.

Odnosi među radnicima na tržištu radne snage su odnosi takmičenja i međusobne konkurencije, sušta suprotnost mogućoj solidarnosti među radnicama i radnicima. Tržište razbija radnu klasu u konglomerat pojedinaca i pojedinki, koji su međusobno neprijateljski raspoloženi. Ono dakle nije nikakav neutralni medij razmjene, već je, svojim fetišizmom jednake razmjene, kupoprodajnih ugovora među pravno jednakim osobama, oblik podređivanja radne snage kapitalu. Jednakopravnost i sloboda na tržištu, u razmjeni i cirkulaciji, samo su zrcalni, obrnuti odraz podređenosti i iskorištavanja u proizvodnji. Ali su ujedno i sve više uvjet za specifično kapitalistički način iskorištavanja u proizvodnji. Tržište danas onaj većinski dio stanovništva koji je odvojen od sredstava za proizvodnju podređuje kapitalu i prije no što dođe do stvarne podređenosti i iskorištavanja u proizvodnom procesu. Ono je danas postalo glavni mehanizam gospodstva, koji pravno slobodne i jednakopravne osobe potiskuje kao radnu snagu u proizvodnju viška vrijednosti, a to znači u proces iskorištavanja. Tržište danas sili posjednike intelektualnih sposobnosti, tzv. kognitivne radnike, da se nude kapitalizmu i tako omogućavaju nastavljanje iskorištavanja. O tome slovenski sociolog Rastko Močnik kaže: „Liberalna ideologija, po kojoj bi tržište uopće bilo najbolji način za koordinaciju aktivnosti u društvu, ima dakle pravo, ali s jednim dodatkom: tržište je uopće najbolji način koordinacije aktivnosti za kapital, jer djeluje kao mehanizam gospodstva, koji omogućava specifično kapitalistički način iskorištavanja.“

Još je Marx u prvom tomu Kapitala pisao o tome da su sloboda i jednakost u cirkulaciji obrnuti oblik podređenosti i iskorištavanja u proizvodnji. Ali sada vidimo da država svojim pravnim presizanjem uvodi tržište na područja koja su do jučer djelovala po drugim logikama (često baš onima društvene solidarnosti). Školstvo, zdravstvo, intelektualno vlasništvo područja su uvučena u kapitalistički način proizvodnje pomoću izvanekonomske prisile. No, ta prisila ne djeluje na način uspostavljanja osobnih ovisnosti, već kao osobna nezavisnost na tržištu. Prisiljavaju nas da svoje sposobnosti nudimo na tržištu radne snage i tako nas, pomoću pravnog nasilja, odvajaju od sredstava za proizvodnju i od društvenih uvjeta proizvodnje. To nas odvajanje, u režiji državno-pravnih aparata, prisilno gura na „slobodno tržište“. Tek tamo naše sposobnosti postaju radnom snagom, a mi sami „vlasnicima radne snage“. Pravnim činom prodaje vlastite radne snage, iz slobodnih pravnih osoba, neopazice se pretvaramo u radnice i radnike, koji su u proizvodnom procesu podređeni kapitalu i koje on iskorištava.

Tržište radne snage, i pravni propisi koji ga omogućavaju, tako razbijaju društvene veze među nama i nadomještaju ih odnosima međusobne konkurencije. Tržište je tako i glavni mehanizam gospodstva koji spriječava političku konstituciju radne snage u radničku klasu. Neoliberalna ofanziva koja „strukturnim reformama“ želi uvesti tržišne odnose u što više sfera društvenog života, neposredni je oblik klasne borbe kapitalističke klase. To je njen pokušaj da definitivno zagospodari i podredi većinu stanovništva svom iskorištavanju.