Bolaño u retrovizoru

Sve što znamo o Robertu Bolañu doznali smo u žanru romantizirane hagiografije: ondje se nižu siromašno djetinjstvo u Čileu i mladalački ljevičarski angažman, kratkotrajna robija u Pinochetovom zatvoru i period heroinske ovisnosti, nomadski avanturizam i slabo plaćeni poslovi, zakašnjela slava i prerana smrt… Ako je među živo(to)pisnim epizodama neka pritom bila presudna, mogli bismo je datirati u kasne osamdesete. Priča se, dakle, još uvijek odmotava: Bolaño je samo anonimni pjesnik koji se, pomalo nevoljko, odlučuje okušati u prozi. I to iz sasvim prozaičnih razloga: pjesmama, naime, ne može uzdržavati obitelj. Ostalo je, kao što znamo, (književna) povijest: slijedi decenija i pol grozničavog rada, dva se romana (“Divlji detektivi” i “2666”) instantno svrstavaju u najuži kanon suvremene književnosti, sačuvani rukopisi nastavljaju izlaziti nakon piščeve smrti… Prije četiri godine objavljen je tako i tekst njegovog prvog romana, napisanoga 1989., na samom početku onog presudnog proznog zaokreta; “Treći Reich” nedavno smo, napokon, dobili i u prijevodu na hrvatski.

Čitalačka očekivanja ovakvim su kontekstom raspoređena između entuzijazma iniciranih fanova i opreznijih strahova od bespotrebne eksploatacije autorskog opusa. Roman se, da odmah riješimo dilemu, neće nasukati ni na jednu od tih krajnosti. Iako ne razvija fascinantnu, zakučastu narativnu kompleksnost najpoznatijih naslova, retrospektivno otkriva dobar dio kasnijeg autorskog repertoara: halucinatorni realizam, enigmatične likove, sinkopirani narativni kauzalitet, idiomatski crni humor, pa čak i sklonost konstrukciji specifičnih “scena”, svojevrsnih fikcionalnih burdjeovskih polja na kojima se sukobljavaju različiti klanovi, skupine i usamljeni akteri. Samo, dok su u “Detektivima” i “2666” to bile izmaštane scene književnih škola i grupa, njihovih časopisa i stručnih skupova, ovdje upoznajemo egzotični fandom pasioniranih igrača kompliciranih, višednevnih strategijskih ratnih “sukoba” na minuciozno elaboriranim igraćim pločama: njihovih turnira, publikacija, konferencija. Naslov romana zapravo je ime jedne takve igre, koja rekreira Drugi svjetski rat, a glavni lik, mladi Nijemac Udo Berger, njen je šampion. Kroz Udove dnevničke zapise s ljetovanja u malom katalonskom gradu, kamo je otišao s djevojkom samo da bi vrijeme provodio u hotelskoj sobi, pognut nad pločom i zanesen novim varijantama igre, razvija se pripovijest: površna druženja s parom američkih turista i mještanima, jedna neočekivana smrt i opasan flert s vlasnicom hotela, a naposljetku i neplanirana partija Trećeg Reicha s Opečenim, misterioznim beskućnikom deformiranog lica i spržene kože. Uvučen u igru koju iznenada počinje gubiti, Udo ostaje u gradu dugo nakon što plaže opuste i hotelske se sobe isprazne: na poslu dobiva otkaz, djevojka ga napušta, a rezultat dvoboja na kartonskim frontama, otkriva, mogao bi biti fatalan…

Svoju uznemirujuće iskošenu pripovijest Bolaño, međutim, nije sveo na dvodimenzionalnu metaforu igre i poraza kao života i smrti, ni na traljavo plasiranu povijesnu parabolu; tražimo li u tekstu metaforički potencijal, prije ćemo ga otkriti u zrcalnom odrazu autora koji pomiče likove poput figura, neprestano iznevjeravajući čitalačka očekivanja. Doduše, i takav je rakurs preuzak da bi uprizorio vješto zatezanje mreže pripovjednih rukavaca oko prijeteće slutnje Udove propasti. U “Trećem Reichu” lako prepoznajemo narativne vektore koji će autorsko pismo usmjeriti kasnijim, moćnim i strašnim romanima, pa ga je vjerojatno najbolje čitati u retrovizoru, s čitalačkim iskustvom poznijih tekstova. Tako mu je, naposljetku, lakše oprostiti i brojne nesavršenosti: postupan pad pripovjednog zamaha, poneku suvišnu digresiju i labilnu arhitektoniku priče.