Krnja “Piramida”

Piramida, HTV 1

Nije loš izbor gostiju – jedan politički mrtvac, jedan višestruko uskrsli politički Lazar i jedna manekenka, žena nogometaša koja odgovara apsolutno svim predrasudama koje o toj sorti postoje – razlog što prva povratnička “Piramida” zaslužuje lošu ocjenu. Razlog je ponajprije to što su slabašne rasprave, s tanušnim argumentima, nepotkrijepljenima bilo kakvim ličnim primjerima, bile popraćene iritantno režiranim frenetičnim aplauzima.

Slavko Linić pobjednik je prve “Piramide”. To se moglo odmah znati. Televizija voli, dapače obožava, jake ljude, apodiktične stavove, samouvjerenost, žar. To je seksi, to je karizmatično, to je televizično. Slavko Linić je arheološki ostatak alfa mužjaka i utoliko Anica Martinović, gošća govorne emisije kojoj nedostaje govorna vještina, nije imala nikakvih šansi za pobjedu unatoč deklariranju poželjnih ruralno-konzervativnih stavova – bio je to politički pastirski folk. Ivica Vrkić, bivši Titov omladinac koji je osobno iskušao većinu hrvatskih stranaka, suviše je vrdalama da bi ga masovna publika nagradila glasovima. Uvjerenja nisu nužna, ali je neka predodžba o posjedovanju uvjerenja u ovakvim emisijama ipak nezaobilazna.

Nekoć sjajan format, ne bez razloga slavljen i hvaljen širom svijeta, obolio je, čini se, od zamora materijala, ali ne coprajmo, možda se s vremenom popravi. Prva “Piramida” imala je solidnu gledanost, iznad šest posto, što bi, zadrži li je, moglo biti proglašeno ozbiljnim uspjehom.

Paralele, HTV 1

Prve ovosezonske “Paralele” Morane Kasapović startale su comme il faut, baš kako treba. Opsežan, sine ira et studio prilog o tome zašto Europska unija nije jedinstvena oko pitanja sankcija prema Rusiji, pokazao je svu skalu različitih veza Rusije s pojedinim zemljama, a najvažnije među tim vezama su one energetske. Pravo je pitanje, naravno, zašto su sankcije uopće uvedene, odnosno zašto uopće postoje kao alat međunarodne politike. Od Kube, preko Irana i Srbije, do Putina, sankcije su kolektivna kazna za individualne grijehe (ili “grijehe”), nisu efikasne, nanose štetu i onima koji ih uvode i onima koji ih trpe; nadomjestak su za neku stvarnu intervenciju, pa ipak i dalje žilavo opstaju kao najvažniji instrument kažnjavanja prije vojne intervencije. Najvažniji njihov nusefekt je jačanje režima koji trebaju skršiti, od Castra do Slobe to smo vidjeli sto puta.

Branimir Felger imao je odličan izvještaj iz Škotske. Referendum popraćen serijom višedimenzionalnih, problemskih priloga. No i dalje mislimo da bi HTV na tako velike svjetske teme – a gotovo sve velike teme danas su svjetske ili barem evropske – trebao reagirati velikim studijskim debatama s masom ilustrativnih priloga. Želi li Hrvatska biti više od gubernije, HTV bi si morao skrojiti malo prostraniji guber… I da, “Paralele” nisu odmah “na žici”, treba sačekati da se postave na web (“televizija na zahtjev”), a to bi zbog gledatelja koji ih nisu stigli pogledati u redovnom terminu trebalo raditi što hitrije.

Otvoreno, HTV 1

Temeljito pripremljen voditelj, Domagoj Novokmet, i tri iznimno kvalificirana gosta – dr. Dejan Jović, mr. Andrej Plenković i Tonino Picula – izuzetno su sadržajno prokomentirali sve aspekte škotskog referenduma za neovisnost. Košarkaškim rječnikom rečeno, sve je tu bilo čista igra, nije bilo praznog hoda. Škotski referendum i britanski kontekst priče u demokratskom i civilizacijskom smislu zapanjujući su evropski presedan. Ovako civiliziranu “brakorazvodnu parnicu” dosad nismo imali prilike vidjeti. Minuciozna pravna i politička priprema referenduma, dogovor Engleza i Škota kako će se rezultat od 51 posto smatrati dostatnim za pobjedu (u Crnoj Gori prag je bio 55 posto), impresivno uljudna debata “za” i “protiv”, doseg su što ga druge države koje imaju problema sa separatizmom teško mogu dostići. Sve konzekvence referenduma nije moguće predvidjeti, premda je sigurno da će biti brojne. No ako bi se civilizacijska i pravna razina englesko-škotske priče postavile kao kriterij, Evropa bi si prištedjela mnoge nevolje.

Dnevnik, HTV 1

“Bila je ovo fascinantna odluka – Cameron je pobjednik, lopta je u njegovom posjedu”, kaže Branimir Farkaš. Pronašao je pravu riječ. Uistinu fascinantan primjer Britanaca: i pobjednici i poraženi džentlmenski su prihvatili rješenje, šamar nije pukao, sve se odvijalo kao da živimo u najboljem od svih mogućih svjetova, kako je vjerovao onaj nesretni lik iz Voltaireovih satira. Nije bilo optužbi za prijevaru, namještaljki, nečasnih lobiranja. “Perfidni Albion” postavio se fer, nije bilo fige u džepu, rastava je ponuđena na uzoran način i Britanija je cijelom svijetu pokazala zašto s pravom nosi prefiks Velika. I Škotska. Jasno je da je Škotskoj bolje u Britaniji. Pa nisu u toj zajednici od jučer, nego tristo godina. I nitko ih nije oružjem silio da u zajednici ostaju. Nitko nije tvrdio da je njihova suverenost konzumirana. I London i Glasgow pokazali su svijetu, svim složenim državama, kako bi se trebalo dogovarati o ovakvim pitanjima. Na Balkanu se općina ne bi mogla izdvojiti iz županije bez omanjeg krvoprolića, kamoli država. Poučak: malo bismo se, ipak, trebali praviti Englezi. Ili Škoti. Idući referendum je katalonski, a taj, slutimo, neće nimalo nalikovati škotskomu.