Ljosak i urnebes

Riječ “urnebes” je bila među prvim stranim riječima koje su ušle u selo. Prije toga je došla “supruga”, a prije nje još bila je “ljubav”. Ova posljednja se, prije no što je selo iscurilo u Pazar, u Stambol i u Njemačku, nekako i ukorijenila, pa možda (možda!) čak malo i potisnula našu riječ “hajanje”, više u pjevanju no u govorenju, a prve dvije se, ja mislim, nisu ukorijenile nikada. Ali je hajanje ostalo i u ponekoj pjesmi. Kad Rečko Međedović uzme svoj bendžo (jedinstven je taj bendžo, Rečko mu sam napravio pragove te ima “orijentalni štim i štih”) pa i zapjeva: Alaj be naše hajanje/ Što smo se, dušo, hajali/ za dvije ravne godine/ i za dva ravna mjeseca, ja po heftu dana onaj nisam koji jesam. Supruga je tih godina svima bila i nejasna i suvišna riječ, onima koji su još živi vjerovatno još je i sad takva. A urnebes se u selu zadržao kratko, kao Cigani s mečkom i tepsijom krušaka.

Urnebes je donio Zahit, kad je došao na vojničko odsustvo. Donio ga je iz Komiže na Visu (“četiri sahata lađe nijesu šala”, govorila bi uvijek zaplakavši na spomen te daljine Zahitova majka Behdžida). Zahit je bio jednojajčani blizanac s Mahitom, no je ovaj (takve je mogućnosti narodna vojska davala narodu šezdesetih godina) odslužio u Ajdovščini, dvije godine prije Zahita, e da kuća ne ostane bez radne snage. Šta ti je, svega ti na svijetu, to urnebes, upitao je Zahita rođak naš Hare. Ovako, Hare, to ti je kad se skupi dosta ljudi i svi se smiju u jedan glas, bio je Zahitov odgovor. A kako se to svi smiju u taj jedan glas, je l to nekako drukče no što se mi smijemo, kad se ono i mi smijemo u jedan glas, dopitao je Muharem. Nije ništa drukče, no taman ka i mi, i mi se tada smijemo urnebes, rekao je Zahit Haretu, a mi djeca smo poslije cio dan ponavljali riječ urnebes i Zahitov pokret dlanom, to se ne da opisati, ne da se više ni vidjeti, to je slično onome kad vodeničar desnom šakom zašiljčava vreću.

– Pa Zahite, rode moj, ako je to tako, onda je to ljosak!

– Jes, Hare, to je ljosak, samo je pravilno urnebes.

– Kako to misliš pravilno?

– Tako, pravilno. To mi je reko Laslo iz Ade, inžinjer. Vojska, taman kad sam otišo u nju, sluša prenos utakmice, nedelja, trešti zvučnik kod kantine, 5:0 za Partizan protiv Zvezde, a taj Laslo iz Ade vrišti: “Ura, za Galića i Vislavskog, ura za Partizan, ura za Bačku, za urnebes!”

– Ada, o Zahite, o rode moj, ada pusti i Lasla i inžinjere, nek su živi i zdravi svi u tu tamo njegovu Adu i u cijelu Bačku, no to što si mi ispričao sad, to sa zvučnikom, to ti, ako je tako kako veliš, nije isto što i naš ljosak. Taj urnebes ti je nekaka drezga i galama, čim je tu Galić i taj drugi, kako reče, Vislavski. Galić je igrao i lani, išao i u Čile, dao dosta golova za Jugoslaviju, ali nijesam nikad čuo da se neko smijao kad je on davao golove. Eno, Salih Dolovac: njemu je Galić i čorba i kašika, i u Skoplje je išao da gleda Partizana, i kad god sluša prenos, zakrpi se za tranzistor pa drhti pred njim ka brezov prut, ali se nikad ne smije Salih, a Galić toliko puta nogom turi loptu u gol. Nepravilno nije naše ljosak, no je nepravilno što taj tvoj Laslo Salihov drhat zove urnebes. A znaš i sam da je ljosak samo smijeh, i ništa drugo nema ljosak do smijeha. Pa ti je najbolje da šutiš, ama da, koliko danas, umukneš o tome urnebesu, da te ko više ne čuje, da selo ne ufati ljosak na Zahita i na Zahitov “pravilni urnebes”.

Zahita se sjetim često. Ne samo što mi je brat po mlijeku, zadojila me njegova majka (duža je to priča), no što je bio nezaboravan, dobar, mnogo dobar, jedan bi moj davni drug rekao, dođe ti da ga isprebijaš zato što je previše dobar. Zahit je bio jedan od onih ljudi za koje je čarobni Leso Ivanović rekao kako žive kao samotna i divlja drača/ ali s bodljama unutra okrenutim. Mali, nogu do koljena skoro spojenih, a od koljena dolje mu raširene, Zahit se niz naše slomovrate skijao bez štapova, i padao manje od drugih mladića. Njegova se urnebesa sjetim kad god vidim antologiju Vaska Pope “Urnebesnik”, a Haretova ljoska kad god otvorim knjigu “Estrela solitária. Um brasileiro chamado Garrincha”, kojoj je autor Ruy Castro. U ovoj posljednjoj nalazi se mnogo opisa igre “anđela krivih nogu” koji je po brazilskim stadionima izazivao ono što se u Sandžaku jedinstveno i jednoznačno zove ljosak. Ali, neka ljosak ostane, za danas, gdje je: u odličnom “Rječniku vasojevićkog govora” autora Vuka Boričića Tivranskog i u istome takvom “Sandžačkom rječniku” Džavida Begovića i Šefke Begović-Ličine.

No sam se Zahita sjetio, da reknem, jače no ikad, ovih dana ovoga septembra. Desetoga je u Vrbasu umro Joakim Vislavski, a trinaestoga je u Beogradu umro Milan Galić. Zahit Gudžević je umro maja prošle godine, u Novom Pazaru. A Hare je umro koju godinu ranije. U tri dana su umrla ona dvojica koja su u Komiži učinila da Zahit od Lasla iz Ade uzme urnebes, te da ga lađom pa kopnom donese u selo Grab, zadnja pošta Duga Poljana. Joakim Vislavski, igrač Partizana, koji je u nedjelju 28. oktobra 1962. dao Zvezdi dva gola za Partizanovih 4:0 i 5:0, rođen u Vrbasu, u Bačkoj 7. decembra 1940, bio je Zahitov vršnjak. A Milan Galić je isto rođen u Bačkoj, u Temerinu, tadašnjem Đurđevu, 8. marta 1938. U dokumentima Galiću piše da je rođen u Bosanskom Grahovu. A za to što mu tako piše, razlozi su stravični. Kad su mađarski nacisti počeli divljati po Vojvodini, majka Galićeva, udovica s četvoro djece (Galić je posmrče), uzela je djecu i povela ih u Grahovo, odande je bila rodom… Tu cijelu gorku priču Galić je ispričao Božu Koprivici, a Božo ju je sačuvao od zaborava pod naslovom “Strelac iz doma za ratnu siročad” u jedinstvenoj knjizi “Samo bogovi mogu obećati”.

Joakima Vislavskog nisam nikad upoznao, a Galića jesam. Živjeti u Beogradu, a ne upoznati se s Galićem za mene bi bilo neoprostivo. Nekoliko puta sam ga vidio na stadionu, ponekad u šetnji, a razgovarao sam malo s njime prije taman trideset godina, negdje u ovo doba godine, na Adi Ciganliji. S Božom Koprivicom sam ga, subota popodne, gledao kako nabacuje loptu svom sinu Draganu, koji stoji u nekom polutrnju-polušiblju i svaku loptu pokušava primiti ili je uhvatiti na volej, već prema zahtjevu oca. Kad je završio taj trening, prišli smo dvojici znojavih, a Božo je odmah spomenuo jedan gol Galićev Budućnosti i jedan Sarajevu. Dotakli smo, jasno, i ona tri gola Zvezdi. Gale, evo ga i sad usred Zagreba čujem, kaže: “Da, stvarno sam tada igrao dobro. Ali je čitav tim igrao odlično, a Vislavski strašno. Kime Vislavski je bio čudo, mogao je sve, takav dar tražiš, a može ti život proći da ga ne nađeš.” Galić, skroman, skoro nevidljiv, tih, pogled melanholičan, ama Zahitov. A onakav tigar od igrača!

Juče sam, prvi i najprvi put, okrenuo broj Galićeva kućnog telefona u Beogradu. Javila se gospođa Galić, nova na svijetu udovica. Nju sam samo jednom vidio, kako podruku s Galetom prolazi kod Narodne biblioteke, zima, oboje u kaputima. Rekao sam joj da zovem kako bih joj malo odmanjio bol, pa da kući Galića zahvalim za to što sam imao sretno djetinjstvo, koje bi bez Galića bilo pa možda i omanja pustinja. Pa mi je ispričala kako je Gale otišao s ovoga svijeta. Pa smo u telefon plakali grko. Pa sam zovnuo i Boža Koprivicu, da ne plačem sam. I da okušamo onu latinsku, prema kojoj se jadi ublažavaju plakanjem, aerumnae flendo levantur.