Simulacija smrti ne vraća živote

Sud BiH osudio je u junu 2009. Novaka Đukića, generala Vojske Republike Srpske, na 25 godina robije za zločin na tuzlanskoj Kapiji; početkom godine, Ustavni sud BiH poništio je tu presudu i to zbog kršenja Evropske konvencije o ljudskim pravima – bio je naime primenjen Krivični zakon BiH iz 2003., a ne Krivični zakon bivše SFRJ, relevantan u vreme kada je počinjen zločin koji se Đukiću stavlja na teret. Novom presudom Đukiću je kazna smanjena na 20 godina, a vreme do izvršenja kazne iskoristio je, zvanično, da ode na lečenje u Beograd.

I dok bosanskohercegovački sud veruje da je Đukićeva krivica dokazana, odbrana i dalje tvrdi suprotno – da smrt i toliku materijalnu štetu nije mogla da uzrokuje granata, a time i da Đukić nije odgovoran za sve. Iz tog je razloga na vojnom poligonu u Nikincima, u blizini Rume, nedavno održana simulacija događaja u Tuzli od 25. maja 1995. godine, čime se pokušalo dokazati da granata, ispaljena iz smera koji je na sudu utvrdio sudski veštak Berko Zečević, nije na Kapiji mogla da ubije 71 lice i počini štetu kakva je onde zatečena.

U sklopu simulacije postavljena je kulisa koja verno oslikava građevine i ulice oko Kapije, a tu je bila i granata koja je, kako nam je predstavljeno, bila ispaljena pod uglom i iz smera koji je na sudu utvrdio veštak. Nakon simulacije i eksplozije balističar Mile Poparić je kazao:

– Ovde su tragovi koji ne postoje na Kapiji. Oni bi morali postojati da su ispaljeni sa strane položaja Vojske Republike Srpske. No tih tragova nema i to niko ne može da pobije. Meni je žao šta moj prijatelj Berko Zečević nije došao da se uveri kako su njegove pretpostavke bile pogrešne. Ako je bilo ispaljeno sa položaja Vojske RS, onda je na licu mesta moralo biti barem ovoliko tragova od gelera ili malo više.

Đukićev advokat Dušan Tomić uveren je da će Sud BiH nakon ovog eksperimenta obnoviti postupak njegovom branjeniku.

– Danas ste svedoci onoga šta odbrana tvrdi punih sedam godina, a to je da su sve moguće kombinacije u igri osim granate. Očito je da nije reč o granati, nego o eksplozivnoj napravi, i to njih tri minimum. Na osnovu broja žrtava i oštećenja jasno je kao dan da to nije mogla uraditi jedna granata – kaže Tomić.

Sinan Alić, predsednik Fondacije Istina, pravda, pomirenje, ne deli njegovo mišljenje.

– Ne verujem da su otklonili dilemu da granata nije došla sa pozicije Vojske RS. Sumnjam da je u sudskom procesu pogrešno utvrđen ugao pod kojim je došla. Biće ogroman posao uveriti sud da Berko Zečević greši i da su oni u pravu. Naravno, legitimno je pravo odbrane da preduzima sve radnje, pa čak i da laže, da bi se njezin štićenik izvukao, no 71 žrtva opominje: granata je došla sa Ozrena. Tuzlom još hodaju Tuzlaci koji su je čuli, preko njih je prešla. Đukiću bi bolje bilo da prihvati sudbinu koja mu je namenjena. Pravosuđe treba ozbiljne dokaze, a ovo nisu ozbiljni dokazi. Prvi neozbiljni dokaz je smer kojim je došla granata. Ako je ovako došla, onda je došla iz smera Konjuha, a Konjuh je u pravcu Sarajeva. Sumnjam da će im se isplatiti trud koji su uložili – kaže Alić.

Iako je najavljivao, Novak Đukić nije došao u Nikince na eksperiment koji bi mu mogao promeniti život; Tomić ističe da je i dalje bolestan i da je to razlog nepojavljivanja. Nije došao ni niko od porodica žrtava, no njihovi su razlozi posve drugačiji.

– Porodice žrtava ne prihvataju sve te igre. Teško preživljavaju svaki razgovor na tu temu i valja ih razumeti – kaže Alić, a njegove reči potvrđuje Dino Kalesić, Tuzlak koji je u tom zločinu ostao bez trogodišnjeg sina Sandra, koji mu je umro na rukama.

– Uz dužno poštovanje, suludo je bilo očekivati da će bilo ko od roditelja žrtava doći na simulaciju. Sa jedne strane, to je vraćanje filma, a sa druge postoji i revolt šta se uopšte dozvolilo da se tako nešto uradi – objašnjava Kalesić.

To da je Novak Đukić na lečenju u Beogradu i da tu slobodu može da zahvali pravosuđu BiH Kalesića ne iznenađuje, kaže da to nije ništa novo, da je slobodan šetao i po BiH.

– Ova država, ako može tako da se nazove, nije reagovala: prebacivan je iz zatvora u neke bolnice, u Tuzli imamo zatvor i znamo kako osuđenici koji imaju veze prolaze. Dakle znalo se da nije pod prismotrom pod kakvom je trebao da bude. Posebno je logično, u svim tim nelogičnim stvarima, da se slobodno šeće po Beogradu. Zvao sam VMA da proverim da li je zaista tamo i imam i pisani trag da onde nije lečen, iako to tvrde njegovi advokati. Dozvoliti da jedan ratni zločinac izađe iz zemlje u kojoj je osuđen i u kojoj treba da služi kaznu je dokaz da ta država ne postoji. Država kroz čije granice može da prođe ko hoće i kada hoće uopšte nije država – kaže Kalesić, koji ističe da na kraju cele te sage nema pravde za njegovu i ostale porodice žrtava.

– U suđenjima pravda ne stanuje, u suđenjima stanuje zakon. Ova država treba jednostavno to da uradi onako kako bi to uradila svaka normalna država. Nije čudo šta Bakir Izetbegović nije uopšte reagovao na to šta se dešavalo sa ovim suđenjem. Nikakvog dopisa, nikakve reakcije, ničega… Njegov otac, kada se desila Kapija, ne da nije došao ovamo, nego nije ni telegram saučešća poslao. Logično je da se to nastavlja i dalje. Dižemo ruke od svega. Znamo sa čim spavamo i sa čim se budimo, i to je to – zaključuje Dino Kalesić.

  •  

Gde ako ne u Srbiji?

Na pitanje zašto se simulacija odigrala sedam godina posle početka suđenja Đukiću i zašto baš na vojnom poligonu u Nikincima kraj Rume u Srbiji, kada se zločin dogodio na teritoriji BiH, advokat Tomić odgovara:

– Možete li da zamislite kakve smo užasne opstrukcije, pa i pretnje smrću doživljavali i u Banjaluci i u Sarajevu u pokušaju da dokažemo ovo šta smo sada dokazali? A gde bismo drugde mogli ovo da uradimo, u kojoj to državi? Bolje je pitanje kako je urađeno… a urađeno je savršeno, tako da niko, od laika do stručnjaka, više nema dileme da li je na Kapiju ispaljena granata ili se radilo o eksplozivnoj napravi na zemlji.