Sjetimo se, uostalom, apropo raritetnosti: dok studenti zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, potom i mnogih drugih u Hrvatskoj, nisu prije nepunih godinu i pol dana poduzeli akciju protiv katastrofalnog zakonodavstva u sve komercijalnijem visokom obrazovanju, dakle, gotovo da nije bilo ničega što bi u vidu organizirane društvene snage stalo na put posvemašnjoj devastaciji javnih dobara i socijalnih prava u Hrvatskoj. Uza superiorno artikulirane ciljeve zaštite tih kategorija u svom specifičnom kontekstu, studenti su šokirali političku elitu i dotad neviđenom organizacijskom umješnošću i fleksibilnošću koja će potaknuti i neke druge, bitno šire slojeve – radništvo, primjerice – na razmatranje djelotvornijih mogućnosti zalaganja za vlastita ugrožena prava.

Poticanje brucoša na reakciju

Lanjsko proljeće utoliko je ovom društvu nakon čitave jedne vječnosti donijelo istinski strukturni pomak, a studentski pokret bio je njegov avangardni politički izraz; zapravo, još uvijek to jest. Pragmatički gledano, moglo bi se čak reći da je ta inicijativa polučila više uspjeha u općedruštvenoj mobilizaciji s afirmiranjem izvornih demokratskih kvaliteta, negoli na vlastitoj matičnoj i primarnoj fronti – posve u skladu s tad proklamiranom maksimom “Jedan svijet, jedna borba”. Ali, studenti su također ispili svoju čašu žuči, s obzirom na to da se pokazalo kako u zemlji gdje se svaka kriza može premostiti otaljavanjem i posezanjem za novim inozemnim zaduženjima, protok vremena zasad ide na ruku vlastima…

Potonje su štetočine u glavnini svoje reakcije zato samo čekale i puštale da jedna problematična tema poklopi drugu, e da bi akademske buntovnike u međuvremenu pokušavale zavesti premotavanjem iste kvarne robe u sve šareniji pakpapir. Najnoviji je zahvat opet pokazao kako s te strane nije poboljšano ama baš ništa, premda je država dosad svaki svoj varavi potez iznova tumačila kao popuštanje studentima: Senat Sveučilišta u Zagrebu nedavno je prihvatio predložak ugovora za polaznike prve godine dodiplomskih i integriranih studija, kojim se oni obvezuju da će podmiriti sve troškove školovanja ukoliko Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta to nekim slučajem ne učini do kraja prvog semestra.

Predstavnici studenata s kojima smo o tome razgovarali rekli su nam da je stoga njihov osnovni zadatak iduće jeseni upravo informiranje i poticanje na reakciju brucoša u vezi s aktualnim momentom nametanja de jure ništavnih ugovora kao najnovijeg antisocijalnog trika izvršnih i sveučilišnih vlasti. Upoznali su nas i s narednim opasnostima u tome području, koje dolaze s tzv. salcburškim načelima i s prebacivanjem težišta komercijalizacije prema doktorskim studijima, što bi tržišno dovelo do nastavničko-kadrovskog poremećaja u odnosu na niže studijske razine. A te su strukture ionako već narušene s njima faktički neprovedivom bolonjskom reformom i dodatnom redukcijom sredstava za vanjsku suradnju te znanstveni rad i daljnje školovanje mlađeg kadra.

Građani protiv hotoizacije

Usporedo sa studentskim blokadama fakulteta intenzivirao se ranije započeti građanski pokret obrane privatno uzurpiranog centra Zagreba na Cvjetnom trgu i u Varšavskoj ulici, koji će svoju kulminaciju dosegnuti ove godine u dvama protestima s privođenjem petnaestak nenasilnih demonstranata u veljači, plus deset puta više osoba u srpnju. Otimači javnog dobra iskoristili su zatim standardnu kolovošku opustjelost, no i tempiranu institucionalnu umrtvljenost, te potpuno rasturili istočni dio Varšavske. Ali, kako nam je rekao Teodor Celakoski, koordinator udruge Pravo na grad, koja sa Zelenom akcijom organizira građanski otpor:

- Uspjeli smo utoliko što više nikome neće pasti na pamet da se tako lako upusti u neki sličan posao. Razotkrili smo sistemski problem i natjerali skupštinu Grada Zagreba da u veljači donese zaključke o obustavi negativnog trenda u vezi s narednih 20 donjogradskih blokova predviđenih za izgradnju.

Tada je, naime, ukinut preveliki koeficijent izgradnje u blokovima, kao i mogućnost daljnje gradnje javnih garaža u centru i denivelacije javnih površina, no ostaje da se pri sljedećem donošenju izmjena GUP-a sve to i formalnopravno vrati na staro. Pravo na grad i Zelena akcija permanentno su koncentrirani na taj aspekt i prevažnu tekovinu aktivističkih napora, dok će ubuduće više insistirati i na pojedinim, dosad unekoliko zasjenjenim kriminalnim točkama poput zazidavanja stana obitelji Božičević u bloku između Cvjetnog, Ilice i Varšavske, a zbog čega bi Hoto centar trebao ostati bez uporabne dozvole. Što se, pak, tiče konkretnih jesenskih akcija te inicijative, one će ovisiti o raspoloživim javnim kapacitetima – drugim riječima, o raspoloženju javnosti.

Aktivnosti navedenih nevladinih udruga svakako se neće zaustavljati na ometanju radova Tomislava Horvatinčića i – da ne zaboravimo – na traženju referenduma za odlazak s vlasti gradonačelnika Milana Bandića, nego će nastojati podržavati i okupljati društvenu energiju za istovrsno simultano djelovanje u nacionalnim gabaritima, što je posebno svrhovito kod specifičnih primjera generalno rasprostranjenih pošasti poput Zakona o golfu. Danas je najživlje takvo žarište Dubrovnik, gdje je zbog monstr-projekta izgradnje golferskog naselja na Srđu, s podužom listom spornih poteza mjesnih vlasti, uspostavljen izvjesni građanski pokret otpora. I baš kad je golf posrijedi, udruge će se imati šansu angažirati duž većeg dijela naše obale, jer je spomenuti zakon ionako donesen da bi lokalni političari lakše pogodovali svakom zainteresiranom privatnom ulagaču nauštrb javnog interesa.

Sindikate ujedinio referendum

Konačno, negdje usput malo se probudilo i radništvo u Hrvatskoj, kao i mnogi od onih koji nisu radnici, ali su radnička prava doživjeli kao opću društvenu vrijednost – dakle, i svoju – te potpisali sindikalnu peticiju za referendum o rušenju izmijenjenog radnog zakonodavstva koje smjera ukidanju preostalih prava radnika. Kronično jalovi i nesložni hrvatski sindikati i sami su bili zatečeni sumom od preko 800 tisuća potpisa, mada nam svakodnevicu još od prošle godine čini i niz štrajkova i blokada poduzeća, s interesom nerijetko usmjerenim na studentske metode pobune, a još više na njihovu odlučnost i mjeru društvene odgovornosti. Shvativši kakav potencijal imaju među članstvom i šire, neki sindikalisti poput Vilima Ribića javno su istaknuli ambiciju stranačkog organiziranja i upuštanja u taj vid politike.

Jedan od najaktivnijih protagonista te scene, predsjednik Hrvatske udruge sindikata Ozren

Matijašević, kazao je za “Novosti” da tako nešto jednostavno ne dolazi u obzir, barem što se tiče njega i onih koje predstavlja u odnosu na poslodavca i državu.

- Pogledajte samo kako je legendarni Leh Valensa na taj način iskompromitirao sindikalni oblik političke borbe, kao da je stranački oblik časniji ili bolji. Mi imamo svoje važno mjesto u društvu i moramo ga valjano zastupati, naročito u trenutku kad postaje jasno da narod odbacuje laži kojima je medijski trovan i počinje jasno zahtijevati svoja prava – riječi su Matijaševića, koji dodaje: – Učinit ćemo stoga sve da dođe do referenduma, znajući da su s druge strane

Vlada i Sabor koji su također spremni na sve.

Ipak, zadovoljan je Ozren Matijašević iskazanim zajedništvom sindikata oko peticije, kao efikasnom suradnjom nakon dugog razdoblja latentne ili očite nesloge. Izuzev aktivnosti oko novog Zakona o radu – kojeg se vlasti možda i bez referenduma neće usuditi staviti na snagu do daljnjeg, recimo do izbora sljedeće godine – sindikate će prije posezanja za ranije tragično zanemarenim instrumentom generalnog štrajka, na konačno započetom putu nešto opipljivije klasne borbe dočekati još pokoja kušnja. Mirovinska reforma je zacijelo prva na redu, i ne treba od Jadranke Kosor i njezinih pobočnika očekivati da se prema penzionerima iz nekog tajnog razloga postave s bitno većom socijalnom osjetljivošću nego što su je iskazali spram radnog naroda.

- Ako pokušaju izvesti nešto od onoga što se čini da bi im mogao biti finalni plan, osobno ću se iz petnih žila truditi u organizaciji što većih i jačih oblika građanskog i radničkog neposluha -  kaže na to Matijašević.

Ali, koja bi ovo po redu bila promašena medijska najava “vruće jeseni” da baš uzmemo zdravo za gotovo svako sindikalno rogušenje? S drugom stranom nema nimalo neizvjesnosti: Vlada će povući po javni interes najgore poteze, na tragu dosadašnje svoje tzv. politike. Uz očekivanu zadršku najtežih posljedica za postizborno vrijeme, dakle, koje će nas zadesiti otprilike u ovo vrijeme 2011. Nasuprot tome stoji prvi put obuhvatnije zapasana društvena fronta na osnovama akademskim, radničkim i općegrađanskim. A koliko je moćna, još nitko ne zna.

Indikativno je da sve navedene lokacije imaju jedno zajedničko obilježje: osim Kurjakane, ledine na koju su prije ratnih zbivanja svraćali Romi nomadi, sve su ostalo sela u kojima živi stanovništvo srpske nacionalnosti.

Nijednog hrvatskog sela

- Zar su samo srpska sela pogodna za odlaganje komunalnog i opasnog otpada? Zašto nema bar jednog hrvatskog sela? Time politika etničkog čišćenja iz ne tako davnog vremena dobiva zadnji čin – i ono malo Srba koji su 1995. ostali ili su se kasnije vratili, ovim otpadom treba zauvijek otjerati – ogorčen je načelnik Općine Gvozd Branko Jovičić (SDSS), koji dijeli zabrinutost sa srpskim stanovništvom županije.

- Godinama se ne ulaže u razvoj industrije i otvaranje novih radnih mjesta u općinama gdje su Srbi u većini, godinama naši ljudi ne mogu dobiti zaposlenje zbog svoje nacionalne pripadnosti, i sada nam velikodušno poklanjanju otpad, kako komunalni tako i opasni. Pitam županijske organe koji su se sjetili takvih prijedloga, koliko komunalnog, a posebno opasnog otpada proizvedu Dvor i Vrginmost, koliko Banski Grabovac, koliko Četvrtkovac, koliko prazni Rađenovci, a koliko Kutina i Sisak? Neka izračunaju, pa neka onda vide čiji je to otpad. Zašto bi uništena srpska sela zbrinjavala njihov otpad? Koliko Srba radi u Petrokemiji, koliko ih radi u Rafineriji, u sisačkoj bolnici? U srpskim mjestima ništa ne radi, stanovništvo je staro, nemoćno i depresivno, i sada mu dajte otpad i svi mogu pakovati kofere – kaže Jovičić, dodajući da je Blatuša samo 25 kilometara zračne linije udaljena od planiranog CGO-a Karlovačke županije, Babine gore, koja se također nalazi kraj Tušilovića, mjesta u kojem su prije rata Srbi bili u apsolutnoj većini.

S njim se slaže i načelnik Dvora Nikola Arbutina (SDSS), koji ističe da je u pitanju politička odluka koja ima zadatak da ispuni formu ne vodeći računa o suštini.

- Plan gospodarenja otpadom nema uporište ni u ekonomskoj ni u stručnoj podlozi. Ako CGO ikada zaživi, pitam se tko će moći plaćati skupljanje, odvoz i odlaganje otpada. Stanovnici naše županije sigurno ne, ali tko njih pita. Nekima su bitne samo dvije stvari: da otpad ne bude u njihovom dvorištu i da mjesto bude prihvatljivo većini članova županijske skupštine, a dobro znamo tko su oni. Naravno, za sve njih idealno mjesto za sve vrste otpada je srpska sredina, tamo gdje su čisti voda, tlo i zrak, jedino bogatstvo koje imamo i koje nam je Bog dao. Sada nam i to hoće uzeti – kaže Arbutina, načelnik na prostoru čije općine u državnom prostornom planu stoji i potencijalno odlagalište nuklearnog otpada.

Nećemo pare za smeće

- Kažu, plaćat će se ekološka, komunalna renta. Ma, neću pare svojoj općini nabavljati tako što ću uzeti tuđe smeće, tuđi opasni otpad! Možemo se jedino baviti eko-proizvodnjom, eko-turizmom, jer ovo je čista, netaknuta priroda, tu nema mjesta za CGO. Zakonom o plaćama lokalnih službenika i namještenika prijete nam da će ukinuti općine koje nemaju mogućnosti za samofinanciranje, i onda će nam od svega ostati samo smeće – ističe Jovičić. Kivan je i na srpske predstavnike u županiji, županijske vijećnike i zamjenika župana, stranačkog mu kolegu Milana Oblakovića, koji su, kaže, previše pasivni.

- Apsurdno je da sve to radi vlast SDP-a na čelu s Marinom Lovrić Merzel, koju SDSS podupire od samog početka, od 2005. godine. Osim toga, za županicu su već dva puta glasali stari i nemoćni Srbi, mještani Blatuše, Ćora, Banskog Grabovca, malobrojni povratnici iz Četvrtkovca, jer su vjerovali da će pomoći razvoju njihovih sela, da se vrate njihova djeca. Sada im ona, a išla je logikom da smo malobrojni i da nećemo pružati otpor, kao zahvalnicu šalje otpad u dvorište – zaključuje Jovičić.

Njegovo nezadovoljstvo dijele i županijski vijećnici i prozvani dožupan Milan Oblaković.

- Godinama smo šutjeli i svatko je vodio brigu o tome kako da CGO ne bude u njegovoj kući. Nismo organizirano djelovali i sada smo tu gdje jesmo. Potpisivanjem pretkoalicionog ugovora problem smo odgodili, ali ga nismo riješili – kaže Oblaković, koji je u prošlom mandatu bio načelnik Dvora.

Milan Krstinić, županijski vijećnik i predsjednik regionalnog ogranka SDSS-a, ističe da s ekonomskog stanovišta navedeni plan nema opravdanja, jer bi otpad od mjesta gdje se stvara (Sisak i Kutina) do mjesta gdje se odlaže – na krajnjem zapadu (Blatuša), na krajnjem jugoistoku (Ćore) ili na krajnjem istoku (Rađenovci) – prolazio dijagonalno kroz cijelu županiju i do 120 kilometara.

- Od 2001. godine do danas pitam se zašto su ispitivali tlo, na čemu se zasnivaju analize provedene samo u mjestima gdje žive Srbi. Zar susjedna hrvatska sela imaju drugačiji sastav tla? Također, u Planu ne stoji kolika je ekološka renta, koliko će dugo opasni otpad biti zbrinut na budućem odlagalištu. Tko nam daje garancije da opasni otpad kao “privremeno zbrinut” neće tu ustvari biti godinama i decenijama? – pita Krstinić.

Nesuglasice u SDSS-u

- U prošlom mandatu poglavarstvo županije donijelo je prijedlog koji je usvojila skupština, da lokacija CGO-a bude Blatuša. Nažalost, u tadašnjem poglavarstvu za odabir te lokacije glasao je i član SDSS-a Dragan Meandžija. Kada smo prije lokalnih izbora potpisivali pretkoalicioni sporazum i kada su županici Marini Lovrić Merzel bila potrebna tri glasa za vlast u županijskoj skupštini, Blatuša je skinuta s dnevnog reda, ali na očitovanje nadležnog ministarstva koje je županica zatražila, u proceduru je vraćena i Blatuša i preostalih pet odlagališta. Također, dogovorili smo se da odabir CGO-a ne bude predmet rasprave na skupštini prije dogovora sa SDSS-om, ali nas još uvijek nitko ništa nije pitao – kaže Krstinić.

Koliko saznajemo, SDSS u županijskoj skupštini županici više nije potreban za osiguravanje većine, a kao što nam reče Milivoj Radanović, za ovaj prijedlog gdje su srpska sela potencijalne lokacije, glasat će i opozicija, HDZ i HSS.

- Sada svi šute, a znamo da će to doći na dnevni red. Upali smo u zamku županice. Dajemo joj podršku, a ona srpskoj zajednici na Baniji daje otpad – smatra Radanović.

I treći županijski vijećnik, Dušan Polimac iz Banskog Grabovca, iznenađen je ponašanjem sisačko-moslavačke županice.

- Znamo zašto su izabrana ta sela, jer su srpska. Neka mi netko dokaže da to nije istina. Išlo se logikom da Srba nema i da će ih svakim danom biti sve manje. Oni koji odlučuju o CGO-u, njima je svejedno. Banskom Grabovcu gravitiraju povratnička sela Luščani, Šušnjar, Bačuga, sa ukupno 600 mještana, odmah su tu glinska sela Vlahović, nisu daleko ni Veliki i Mali Gradac. Istina, to se zemljište slabo koristi, ali tu je izvor Utinje koja napaja Petrinju i okolicu. Meni moji Grabovčani i Petrinjci kažu, SDSS i ti polažete ispit na CGO-u, ako to prođe, ne dolazi kući. Moramo biti odgovorni našim biračima – kaže na kraju Polimac.

Koliko god je srpska zajednica uznemirena, toliko su županijske vlasti mirne, što smo mogli zaključiti i iz odgovora koji smo dobili od Mirjane Gerić Strižić, savjetnice za odnose s javnošću županice Marine Lovrić Merzel. Na ključno pitanje zašto je većina lokacija pored sela u kojima žive Srbi, jednostavno nismo dobili nikakav odgovor.

Županija izbjegava odgovor

“Šest predloženih potencijalnih lokacija rezultat su višekriterijske analize provedene tokom izrade Plana gospodarenja otpadom”, glasi odgovor, uz objašnjenje da su kriteriji za izbor predloženih lokacija bili: dovoljno velika površina za uspostavu županijskog CGO-a (25-35 hektara), relativno dostatna udaljenost od većih urbanih naselja, pogodnost tla (nepoljoprivredno zemljište), postojanje osnovne komunalne infrastrukture (ceste, električna energija, voda…), mala ulaganja, zaštita kulturne i prirodne baštine… U odgovoru županije se napominje da ekonomska isplativost ili neisplativost nisu predmet Prostornog plana Sisačko-moslavačke županije, i da je nepoznato koliko će komunalna renta iznositi, ali da se grubom procjenom, s obzirom na količinu otpada koji će se obrađivati i zbrinjavati na lokaciji, te jedinične cijene zbrinjavanja otpada po toni, pretpostavlja da će ona iznositi oko 1.200.000 eura na godinu za jedinicu lokalne samouprave na čijem području će biti izgrađen CGO. Također, u županiji uvjeravaju da predviđena mehaničko-biološka obrada otpada i zbrinjavanje otpada uspostavljanjem CGO-a, uz pridržavanje propisa i mjera, neće predstavljati ekološki problem za zajednicu. “Izgrađeni županijski CGO u naravi će stvoriti pretpostavke za razvitak općine/grada gdje će biti izgrađen (novo zapošljavanje, poticaj razvoju prerađivačkih kapaciteta za upotrebu otpada, korištenje rente za izgradnju društvenih i infrastrukturnih građevina)”, piše još u saopćenju.

I Zelena akcija protiv

Svoj stručni sud o Planu gospodarenja otpadom, koji je 2005. uradila tvrtka Ekonerg, a usvojila županijska skupština, i na kojem se bazira šest potencijalnih lokacija, dala je i Zelena akcija. Ova eko-udruga podupire napore da se problematika otpada konačno riješi, međutim ne slaže se s nacionalnom politikom gospodarenja otpadom, u skladu s kojom je pripremljen i projekt Centra za gospodarenje otpadom u Sisačko-moslavačkoj županiji.

- Prije svega, logično nam je da odlagalište bude blizu nekog većeg centra koji proizvodi najviše otpada, ali ne bismo htjeli ulaziti u razloge zbog čega te lokacije jesu ili nisu uvrštene među potencijalne – ističu u Zelenoj akciji i dodaju da je plan napravljen i usvojen prije usvajanja nacionalnog plana i prije uspostave čitavog niza pravilnika koji definiraju gospodarenje posebnim kategorijama otpada. Također, u Zelenoj akciji navode da je nepoznato da li će u projekt ući i opasni otpad fosfogips, koji Petrokemija proizvodi tri puta više nego cijela županija. Napominju da su nepoznate količine otpada koje je potrebno zbrinuti, da se ne zna kapacitet novog odlagališta, kao ni morfologija otpada, a nedostaju i čvrste i jasne mjere za reciklažu.

A da su malo skrušenije i bogobojaznije pristupili prošlom ciklusu, nismo li “hrvatsku izabranu vrstu” mogli pratiti i na Svjetskom prvenstvu u Južnoafričkoj Republici? Je li Kaptol baš tako daleko od Rusanove ulice, Termi Čatež i “Ludnice”? I nitko iz vodstva HNS-a neće zbog tako grubog logističkog propusta ponuditi svoju ostavku?

Dobro, kažu da je sad u svlačionici “kockastih” u modi praštanje, pa da mi ne inzistiramo s biblijskim gnjevom usuprot općoj ljubavi… Ali, i ozbiljnost kojom se ovaj put pristupilo skupnoj posjeti nadbiskupu te kardinalu, svakako impresionira i ostaje kao zalog budućim nadanjima svih kojima su na srcu rezultati hrvatske reprezentacije. Onaj stari lisac od tajnika HNS-a, Zorislav Srebrić, tako će novinarima izjaviti: “Čujem da je već bilo nekih zamjerki na ovo, ali moram reći da nitko nije bio primoran ići, sve je bilo na dragovoljnoj osnovi.” Srebrić je ustvari čuo da se gdješto priča o sekularnoj državi i nekakvom odvajanju Crkve od nogometa, te puše na hladno. Pa, naravno da je bilo dragovoljno, tko bi se inače normalan odrekao glavnog suca, navijača, kladioničara, božje ruke, sve u jednoj osobi? Kakve ima veze to što nisu nužno svi hrvatski igrači ujedno rimokatolici, čak ni vjernici općenito, ako to ne smeta ni bogu niti Bozaniću?

Tako je poznati splitski half i heavy metalac Slaven Bilić imao priliku zagrebačkom nadbiskupu pokloniti reprezentativni dres s brojem sedam – desno krilo! – a pitanje je da li se uopće ispovjedio otkako se ono prije tri godine javno družio sa svojim prijateljem, kako ga sam naziva, velečasnim Zlatkom Sudcem, karizmatikom nad stigmaticima… Nije ni važno, ako je želja za sportskim nametanjem iskrena.

Stoga ne brigajmo oko neizvjesne sudbine Hrvatske u kvalifikacijskom ciklusu, jer ona to više nije. Najveći naši konkurenti, Grci, nemaju takav stručni stožer još od 1054. godine. “Mnogo je onih koji bi željeli uspjeti”, razjasnio je Bozanić, “ali im Bog nije dao talent kao vama”. U to nismo ni sumnjali, samo još da Svevišnji pošalje hrvatskim protivnicima onoga svog poštara Gabrijela s konačnim pravorijekom, da nam grešnici ne bi uslijed neznanja uskratili koji bod.

- Moji su problemi počeli kada sam javno progovorio o korupciji i pljački na HRT-u. Tada su mi skinuli 70 posto plaće. Nakon toga, iskorišteni su predsjednički izbori, kada su moji prijatelji na Facebooku tražili da se kandidiram. Iako ja to nisam službeno zatražio, neki su to jedva dočekati i zabranili mi, kao “kandidatu”, rad. Na kraju je izvučeno snimanje emisije kao problem. Ali, sve je to iza nas, važno je smo se dogovorili i da idemo dalje – kaže Latin.

Smatra da je problem neemitiranja emisije uživo puno manji od problema koje je političarima, tajkunima, ratnim zločincima i raznim moćnicima izazivao sadržaj pojedinih emisija.

- Interesantno, najveći problemi i prozivke poput ovih da se emisija unaprijed snima, nastali bi nakon reportaža ili emisija u kojima se bacalo svjetlo na rad Milana Bandića – dodaje Latin.

Inače, snimanje “Latinice” traje oko dva i pol sata i onda se montira ono najzanimljivije što su sugovornici rekli, kako bi emisija bila što zanimljivija i kako bi se kvalitetom razlikovala od npr. “Otvorenog”, koje ide uživo i u kojem se zbog prepirki u studiju ili gosta koji verbalno dominira zna uništiti važna tema.

“Latinica” kultni status ima i u Sloveniji, BiH, Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji. Tome je tako zbog tema koje otvara, ali i zato što se iz emisije režu nezanimljivi dijelovi. Argument da se na taj način cenzuriraju gosti ne stoji, jer svi koji dođu u “Latinicu” vrlo dobro znaju da ona ne ide uživo. Činjenica da je HDZ-ov jastreb Andrija Hebrang bio najglasniji kritičar emisije, koji je tražio da bude ukinuta ukoliko Latin ne pristane da se emitira live, dovoljno govori o profilu i motivima onih koji su to tražili.

Iako ima manjih problema oko sastava ekipe, u novu će sezonu Latin najvjerojatnije ući sa starim suradnicima, pa će tako i ove godine emisiju uređivati u suradnji s Jagodom Bastalić, Suzanom Gotthardi i Vesnom Kolmanić, dok će reportersku ekipu činiti Nataša Ban-Leskovar i Josip Oreč. Latin, ovih dana, o suradnji pregovara i s Anom Jelinić i Ivanom Jabukom, koji trenutno nisu ozbiljnije angažirani.

Emisija bi se na prvom programu trebala pojaviti u ponedjeljak, 20. rujna, u 20 sati. Neslužbeno saznajemo da će prva “Latinica” ove sezone iz svih kutova pokušati osvijetliti aferu Hypo banke.

Istraga je tajna i nastavlja se, kratko poručuju iz USKOK-a u slučaju afere Fimi Media, marketinške agencije koja je navodno, uz posredovanje bivšeg premijera Ive Sanadera i šefa Carinske uprave Mladena Barišića – oni su 2007., na sastanku u Banskim dvorima, od vodećih ljudi u državnim i javnim tvrtkama zahtijevali da posluju preko Fimi Medije – naplaćivanjem nepostojećih usluga oštetila javna poduzeća za 16,5 milijuna kuna.

Dok mediji nagađaju da je velik dio opranog novca otišao na financiranje HDZ-ove kampanje i u privatne džepove, a vlasnica agencije Nevenka Jurak i njezina suradnica Anita Lončar Papeš nalaze se u pritvoru, Robert Matijević, bivši pomoćnik ravnatelja Carinske uprave kaže za “Novosti” da je upravo njegov nekadašnji šef Barišić, inače bivši HDZ-ov rizničar i bliski Sanaderov prijatelj, glavna poluga u namještanju poslova i izvlačenju novca iz državnih tvrtki.

Carina najmoćnija državna institucija

Nakon što je otkrio niz afera u Carini (šverc nafte u Posavini i šverc kave i cigareta), Matijevića je s mjesta tadašnjeg voditelja službe za krijumčarenje razvlastio upravo Barišić, ukinuvši tu službu. Matijević tvrdi da je Carina najmoćnija državna institucija zbog golemog opsega uvoza.

- Nakon sastanka s Barišićem i bivšim premijerom Sanaderom u Banskim dvorima 2007., direktori nekolicine državnih tvrtki bili su pozvani i na razgovor u Carinsku upravu. Zašto bi direktor Croatia osiguranja ili netko drugi iz državne firme koji nema veze s uvozom i izvozom išao u Carinsku upravu? Riječ je o Barišićevoj demonstraciji moći, to je sigurno – tvrdi Matijević.

Barišić je kao HDZ-ov rizničar također bio zadužen za financijsko poslovanje stranke. U javnosti su zasad procurile informacije da je šef Carine zloupotrijebio položaj i ovlasti te protuzakonito posredovao da Fimi Media dobije poslove od Ine i Croatia osiguranja, o čemu je u slučaju potonjeg istražiteljima javno progovorio i član uprave Damir Mihanović.

Carinska uprava već je neko vrijeme pod istragom policije i USKOK-a zbog brojnih anonimnih prijava i prijave Nezavisnog sindikata carinika Hrvatske, zbog nepotizma, sukoba interesa i korupcije.

Zašto Barišić dosad nije smijenjen s mjesta ravnatelja Carine, trebala bi odgovoriti premijerka Jadranka Kosor, koja je takvu mogućnost prije nekoliko mjeseci i najavila.

- Ja sam još 2004. godine, nakon što sam suspendiran zbog otkrivanja kriminala u Carini, štrajkao glađu ispred Vlade i Sabora, upozoravajući da Barišić štiti organizirani gospodarski kriminal. Te sam dokaze želio podastrijeti Ivi Sanaderu. Osobno sam protiv Barišića podnio dvije kaznene prijave, ali su one bile odbačene. Afera oko Fimi Medije je bitna u kontekstu načina na koji je isisavan novac iz državnog budžeta. No, jednako je važno istražiti privatnu strukturu Mladena Barišića unutar Carinske uprave i punjenja državnog budžeta. Tu će se tek otkriti njegova uloga u posljednjih sedam godina, otkako je ravnatelj Carinske uprave. On je cijelo vrijeme radio za svoje privatne interese – tvrdi Matijević.

Svoje tvrdnje Matijević osnažuje sljedećim primjerom:
- Simptomatično je da je Barišić prije sedam godina živio na Ferenščici, u stanu od 60-ak kvadrata, a danas živi u luksuznom stanu od 150 kvadrata u Bužanovoj, kći mu ima stan od 120 kvadrata u zgradi u kojoj živi i gradonačelnik Milan Bandić. Usto vozi najnoviji BMW… Kako to objasniti? – pita Matijević.

Novac završio u privatnim džepovima?

U jeku afere Fimi Media bio je na obavijesnom razgovoru u USKOK-u.
- S USKOK-om surađujem već godinama, upozoravam ih cijelo vrijeme na nepravilnosti u radu Carine. Koliko je gospodarskog kriminala otkrila Carina unazad sedam godina? Kada sam otkrio šverc nafte u Posavini, 20 tona prokrijumčarene kave i ilegalne cigarete, bio sam suspendiran, a Barišić je službu za suzbijanje krijumčarenja automatski ukinuo. Smatram da sam u 15 mjeseci rada otkrio više nepravilnosti nego što je otkriveno u cijeloj Hrvatskoj od njena osamostaljenja. Novac od carinjenja, tvrdim, završio je u privatnim džepovima. Barišićeva reakcija u medijima, u kojoj kaže da nema razloga da dade ostavku je presmiješna. Ako stvarno želimo postati pravna država, onda će Mladen Barišić završiti tamo gdje mu je mjesto, a to je u Remetincu – zaključuje Robert Matijević.

Za komentar o navodnoj umiješanosti Barišića u namještanje poslova i izvlačenje novca iz državnih tvrtki obratili smo se dopisom Carinskoj upravi, od koje nismo dobili nikakav odgovor. Nitko iz Carinske uprave također nije našao za prikladno odgovoriti na pitanje o dovršenoj krim-istrazi vezanoj uz nezakonito poslovanje Carine.

Barišić na čekanju

U travnju ove godine, o čemu su “Novosti” pisale, USKOK je na osnovu anonimnih dojava istraživao sumnjive poslove u Carinskoj upravi, a istraga je obuhvatila više djelatnika Carine zbog sumnje u nezakonito posredovanje pri uvozu robe iz EU. Prema izvješću policije, pod istragom je bilo i jedno neimenovano trgovačko društvo. Četiri mjeseca kasnije, prema dopisu MUP-a, kriminalistička je istraga dovršena i policija je o njenim rezultatima dostavila izvješće USKOK-u. USKOK ponavlja da se s njihove strane istražne radnje nastavljaju i da ravnatelj Carine Mladen Barišić istragom oko afere Fimi Media zasad nije obuhvaćen.

Milorad Pupovac, potpredsjednik SDSS-a, stranke iz vladajuće koalicije, uoči nedavnog rebalansa proračuna zauzeo se za uzimanje dijela dobiti od banaka, no moguće oporezivanje banaka naišlo je na protivljenje brojnih analitičara, guvernera HNB-a Željka Rohatinskog, pa i oporbenog SDP-a. Pupovac u razgovoru za “Novosti” pojašnjava SDSS-ov prijedlog i stavove te stranke o mjerama koje treba provesti radi oporavka privrede.

SDSS zastupa uvođenje poreza na banke kao mjeru brzog dolaska do određenih sredstava, no mnogi strahuju da bi to moglo dovesti do povećanja kamata i prelijevanja tog novog tereta na tvrtke i stanovništvo?

- Dinamiziranje privrednog života s jedne strane blokira prevelika javna potrošnja, a s druge strane same banke zbog visokih kamata koje im plaćaju klijenti. Kako ovog trenutka nije realno krenuti u otpuštanja u školstvu, zdravstvu ili administraciji, jer nema pripremljenih programa prekvalifikacije i zapošljavanja, i kako je posljednjih godina izrazito narasla socijalna svijest, ne postoji vlada koja bi to mogla napraviti, ni ova ni bilo koja druga. Stoga je, dok se te stvari pripremaju, potrebno naći neku prelaznu varijantu za rasterećenje privrede i građana. Tu, s druge strane, velik teret predstavljaju banke, ali i pojedine mobilne kompanije, pa i osiguravajuća društva, koja ostvaruju ekstraprofite. Banke su se fleksibilnim kamatama osigurale od svih rizika i zapravo su koristile krizni moment, a posebno deficit i dug države, zarađujući u tim odnosima. Šest vodećih banaka lani je zaradilo 4,5 milijardi kuna, dok su dva mobilna operatera zaradila oko 3,5 milijardi kuna. Kada bi država od tih osam milijardi jednokratno uzela samo 20 posto, to ne bi bitno utjecalo na njihove poslovne okolnosti, a tih 1,6 milijardi kuna moglo bi se upotrijebiti za pomoć granama koje su pogođene otpuštanjima, koje ne mogu podnijeti konkurentske uvjete na međunarodnom tržištu i subjektima kod kojih postoje šanse da pojačaju proizvodnju.

Zaštita općeg dobra

Za razliku od banaka, koje se ponašaju sebično, država bi se tu ponašala ekonomski. Banke nemaju ni ekonomskog, a kao što vidimo ni moralnog razloga da prijete povećanjem kamata, jer su ih povećavale a da im država nije ništa uzimala. Prema tome, taj argument ne stoji, ali stoji da država mora biti jača, da mora biti regulatorna, ne samo prema najslabijima, kao što bi poslodavci htjeli, nego i prema najjačima. To bi bilo rješenje za ovaj trenutak, a nakon toga treba krenuti u reformu javne uprave i mirovinskog sistema.

Tu se već nazire neki model s određenim postotkom i djelatnostima koje bi bile zahvaćene. Koliko je taj model razrađen?

- To je prijedlog koji smo raspravili unutar SDSS-a, predočili Saboru i samoj premijerki Jadranki Kosor. Na njoj je da u razgovoru s bankarima, koji su u toku, dođe do rješenja.

Drugim riječima, ovdje se od banaka naprosto traži da daju novac?

- Tako je. Ili da smanje kamate i tako građanima i privredi omoguće da lakše dođu do novca.

Zbog čega bi bankari na to pristali?

- Država im je do sada dopuštala takve zarade omogućavanjem monopolističkog ponašanja na tržištu novca. Ne radi se o tome da ih ona moli da poklone novac, već da naprosto djeluje regulatorno i da kaže da će utjecati na uvjete njihovog poslovanja, ukoliko oni neće solidarno doprinijeti izlasku iz krize.

Država bi ih ucijenila: dajte novac ili mijenjamo regulaciju?

- Nije država tu da ucjenjuje, nego da djeluje iz logike političkoga uma, po principu zaštite općega dobra, u ovom slučaju privrednika i građana. Kao što je to učinio Tony Blair 1998. prema proizvođačima nafte, kao što to čine Švedska i Finska prema sličnim granama, kao što će to vjerojatno uraditi Njemačka i Francuska prema bankama, tako će to učiniti i Hrvatska. Radi se o tome da imamo više države tamo gdje je treba biti, a manje usko tržišnog postupanja tamo gdje ono ne donosi dobrobit.

Činjenica je da su kamate u Hrvatskoj više nego drugdje i da to guši razvoj privrede. No je li realno očekivati da će banke na to pristati, s obzirom na to da su u stranom vlasništvu i da zbog velikih dugova drže državu u šaci?

- Lani je Deutsche Telekom imao dobit manju od tri posto godišnjeg prihoda, a Hrvatski telekom veću od 30 posto prihoda, pa je jasno da se ovdje zarađuje ekstraprofit. Slično je i s bankama i to nije logika koja može dugo opstati, ne samo u hrvatskom nego i u europskom okviru. Hrvatska mora početi tražiti mehanizme da u tim stvarima postupa kao država, a  svaki argument da bi se matične države ili matične kuće pobunile i eventualno blokirale pregovore s EU-om je potpuno neeuropski, ucjenjivački i neokolonijalni.

Treba nam jaka država

Govorite s moralnog stajališta. No moje je pitanje hoće li banke pristati na dogovor s obzirom na svoju poziciju moći ili će biti potrebno s njima povesti neku vrstu rata za nametanje nove regulacije?

- Vjerujem da je dogovor moguć, i u interesu države i u interesu banaka, ali ako nije moguć, država mora zaštititi interese svojih građana i privrednih subjekata. Vjerujem da bi tada dobila značajnu podršku, kao i da bi guverner Rohatinski podržao jedan takav model u kojem, dakle, nije riječ o oporezivanju aktive banaka na nepoznati rok. Ovdje se ne utječe na njihovo poslovanje, već im se naprosto kaže da su lani zaradile nekoliko puta više od ostatka privrede, i to na račun te iste privrede, te da je država tu da uvede logiku pravednosti i preusmjeri dio tih sredstava tamo gdje ih one nisu u stanju po svojoj tržišnoj i monopolskoj logici usmjeriti. Prema tome, nije riječ o moralnom pitanju, već o pravnom, socijalnom i ekonomskom pitanju.

To što neki sektori ostvaruju goleme dobitke dok su drugi pokošeni krizom, govori da nešto ne štima u strukturi hrvatske ekonomije. Znači li to da bi država, čak i ako joj banke sada daju novac, svejedno trebala poraditi na regulaciji tržišta?

- Nažalost, još uvijek više imamo državu zastava, simbola, obljetnica i privilegija, a manje državu koja je regulator u tako važnim stvarima kao što su ekonomske prilike. Stoga je to velik izazov za svaku hrvatsku vladu, bez obzira na to hoće li, i do koje mjere, to ova Vlada provesti. Mjera prema bankama bila bi jednokratna, a zatim bi trebalo povesti raspravu o reguliranju njihovog poslovanja i načinima na koje mogu doprinositi proračunu. Tu se država testira kao država.

Možete li očekivati da će premijerka u pregovorima s bankama čvrsto zastupati vaš prijedlog?

- Zahvaljujući inzistiranju SDSS-a i drugih članova koalicije, Vlada je usvojila zaključak o zamrzavanju plaća u javnim službama i o stvaranju regulatornih mehanizama koji će popraviti disbalans u poslovanju pojedinih sektora, prije svega između financijskog sektora i privrede. Taj zaključak je potvrdio i Sabor i premijerka je obavezna djelovati u skladu s njim.

Hitno u mirovinsku reformu

Iz SDP-a, pak, stižu prijedlozi o porezu na izvlačenje dobiti iz tvrtki koji bi, kako tvrde, donio više nego porez na banke. Je li takav prijedlog razmotren u Vladi?

- Takav prijedlog SDSS je dao prije godinu dana, a u određenom smo ga smislu usuglasili sa SDP-om i prenijeli ga na Vladu. Dio je prihvaćen, a dio, nažalost, nije, ali bitno je da taj prijedlog ostane u diskusiji. No ta je vrsta mjere u ovim okolnostima dugoročna, dok ova prema bankama daje brzi rezultat. One ne isključuju jedna drugu, kao što nisu isključene ni druge mjere koje bi mogle doći, poput poreza na kamate i na imovinu.

Ako bi se uspjelo doći do tih 1,6 milijardi, tko bi taj novac raspoređivao i po kojim kriterijima? Javlja se opasnost da se opet dijeli po stranačkim linijama.

- Trebalo bi gledati granski, u kojim je područjima stupanj uređenosti najbolji i gdje takva pomoć ima smisla. To mora biti stvar predstavnika cehova, struke i banaka, koji će to raditi bez uplitanja bilo koje stranke.

Ipak, ta sredstva nisu značajna u odnosu na proračunski deficit. Može li se što uštedjeti na rashodovnoj strani, pa kanalizirati u privredu? Iz oporbe tvrde da ima prostora za rezanje od pet milijardi kuna.

- Ima prostora, posebno u nekim stavkama, međutim tu postoji stranačka logika koja blokira rezove. Nisam siguran da bi se moglo doći do pet milijardi, ali mogle bi se uštedjeti dvije do četiri milijarde u strožoj kontroli trošenja budžetskih sredstava, prije svega u zdravstvu i nekim javnim tvrtkama, poput Hrvatskih šuma i Hrvatskih voda. Tu novac otječe kroz sistem nabavki, opremanja i održavanja i događa se da se privatnici bogate, dok javne ustanove i poduzeća posluju s gubicima. To se mora zaustaviti jer nema proračuna koji to može izdržati. Drugi aspekt je mirovinski sustav. Na mirovine odlazi preko 35 milijardi kuna, a zajedno s braniteljskim preko 40 milijardi kuna, što je trećina državnog proračuna samo za jednu vrstu potrebe. Uz to, imamo stalno povećanje broja umirovljenika, pogotovo onih koji odlaze prijevremeno i po osnovi nekih privilegija, što se također mora mijenjati.

Reaktivirati radno sposobne umirovljenike

Imate li već ideju u kojem bi smjeru trebala ići mirovinska reforma?

- Za bilo koji prijedlog reforme potrebna je jaka vlada, mnogo jača nego što je ova. Ne mislim pritom na opredjeljenje premijerke, ali mislim na ukupan sastav vlade, odnosno kapacitet koji bi to mogao izvesti u ovom trenutku.

Znači, ništa od toga nije izvedivo u sljedećih godinu dana?

- Nažalost, bojim se da nije, jer se zapravo radi o dvije stvari. Jednima bi trebalo omogućiti da otiđu u pristojne mirovine nakon radnog staža, a za druge, koji su još radno sposobni a otišli su u mirovine ove ili one vrste, trebalo bi otvoriti programe povratka na posao. To su neke države radile, za što treba imati sredstva, što je treća stvar. Naime, da bismo smanjili javnu potrošnju, moramo otvoriti investicijske cikluse, što znači da se moramo okrenuti prema zemljama koje imaju sredstva. Bivši premijer nije htio čuti za ikakve kontakte s Kinom, Rusijom ili Libijom, no danas su se stvari promijenile i upravo je u tim zemljama moguće doći do investicijskih sredstava.

Dakle, stav je SDSS-a da bi se mjerom prema bankama kratkoročno dala injekcija privredi, dok bi kresanje rashoda bilo dugoročno?

- Mjera prema bankama je krizna i svrha joj je konkretna. Što se tiče dugoročnog rezanja, ima prostora i u subvencijama poljoprivredi, bilo kod velikih bilo kod malih proizvođača. Neke velike kompanije su se pomoću državnih subvencija osigurale od svakog poslovnog rizika. Koriste poticaje za izvoz, za otkup, za nasade – tu im je država svojim subvencijama osigurala određenu vrstu monopola na tržištu. S druge strane, država nema kontrolu nad malim proizvođačima, gdje prevladava vrsta stranačko-političke logike. No država to ne daje da bi nekoga namirila, nego da bi unaprijedila proizvodnju. Taj sustav subvencija će se morati mijenjati, ne samo zbog prilagodbe EU-u, nego i zbog proračuna.

Pojedini mediji, konkretno “Jutarnji list”, prilikom rebalansa optužili su SDSS da se ne želi odreći sredstava namijenjenih povratku?

- Neke novine naprosto proizvode stavove a ne informiraju. Nije SDSS trebao utjecati na visinu sredstava za obnovu i povratak, jer je to obaveza iz međunarodnih ugovora i jer je riječ o pravu tih ljudi da se vrate. Te novine nisu pisale kada su njihove kuće bile paljene. Jednako tako, SDSS nema nikakvog posebnog interesa od uvođenja poreza na banke. Mi naprosto mislimo da je došlo vrijeme da se to uradi, da država postane jača i da se ponaša kao regulator koji funkcionira u zaštiti interesa koje neki nazivaju nacionalnim interesima.

Značajnu dobit od 29,8 milijuna kuna iskazao je i najveći novinski izdavač Europapress holding (EPH), no taj je rezultat posljedica reorganizacije kompanije iz koje je većina poslovnih aktivnosti izdvojena i prenesena u mnogobrojne druge tvrtke. Cijela EPH grupa 2008. godine ostvarila je gubitak od 41,9 milijuna kuna, a kako EPH još nije objavio konsolidirano izvješće za 2009. godinu, koje sumira rezultate svih članica holdinga, prošlogodišnji ukupni rezultat za sada nije poznat. No primjetno je da su ovlašteni revizori u slučaju čitavog niza EPH-ovih tvrtki upozorili tu kompaniju da je, zbog velikih gubitaka, njihovo daljnje poslovanje ugroženo bez dodatne financijske injekcije vlasnika. Stoga ne čudi da su vlasnici EPH-a, hrvatski medijski tajkun Ninoslav Pavić i njemačka grupa WAZ, ovog proljeća dokapitalizirali kompaniju unijevši u nju svježih 86 milijuna kuna.

Slobodna Dalmacija najveći gubitaš u EPH-u

Prema trenutačno raspoloživim financijskim izvješćima, čini se da je najveći gubitaš unutar EPH grupe splitska tvrtka Slobodna Dalmacija, koja je izdavač istoimenog dnevnog lista i tjednika “Mali oglasnik”, dvotjednika “Otvoreno more”, mjesečnika “Dobra kob” i dvomjesečnika “Maslina”. Prihodi splitske tvrtke, koja je od konca 2008. do konca 2009. smanjila broj zaposlenih sa 544 na 511, pali su sa 237,6 na 198,3 milijuna kuna, a rashodi su smanjeni sa 238,5 na 207,2 milijuna kuna, pa je ostvaren gubitak od 12,9 milijuna kuna. Tvrtka je i 2008. godine poslovala s gubitkom od 10,6 milijuna kuna, a tada započet negativni trend nastavio se i u prvih šest mjeseci ove godine, s polugodišnjim minusom od novih 6,8 milijuna kuna, što je ukupan gubitak od 30,3 milijuna kuna u dvije i pol godine. Takav poslovni rezultat vjerojatno je razlog zbog kojeg je polovinom godine promijenjena kompletna urednička postava glavnog izdanja te tvrtke, dnevnika “Slobodne Dalmacije”.

Tvrtka EPH Media koja je, prema novoj organizaciji kompanije EPH, od lani izdavač “Jutarnjeg lista” i tjednika “Globus”, ostvarila je prihode od 148,6 milijuna kuna i rashode od 148,8 milijuna kuna, što je rezultiralo gubitkom od 274 tisuće kuna. Kako ta tvrtka, u koju su lani prebačena 132 zaposlenika EPH, 2008. godine nije imala ni prihoda ni zaposlenih, rezultate tih dvaju listova nije moguće usporediti s rezultatima iz 2008.

Treći dnevni list iz sustava EPH, “Sportske novosti”, poslovale su, pak, s boljim rezultatom nego 2008. godine, budući da su unatoč padu prihoda sa 57,5 na 53,7 milijuna kuna uspješno smanjile i rashode sa 54 na 49,2 milijuna kuna, zbog čega je dobit porasla sa 2,7 milijuna kuna iz 2008. na 3,5 milijuna kuna u 2009.

Pozitivno je poslovala i novoosnovana Gloria grupa, izdavač tjednika za žene “Gloria”, u kojoj radi 38 zaposlenih i koja je uz prihode od 53 milijuna kuna i rashode od 46,4 milijuna kuna ostvarila dobit od 5,6 milijuna kuna. Zanimljivo je da u Gloria grupi prihodi od oglasa – 31,9 milijuna kuna – čine značajno veći udio u ukupnim prihodima nego prihodi od prodaje novina, koji su iznosili 20,4 milijuna.

Od ostalih važnijih tvrtki iz sustava EPH, pozitivno je poslovala još samo foto-agencija Cropix. Prihodi su joj neznatno pali sa 13,6 na 13,5 milijuna kuna, a rashodi ostali stabilni na 13,2 milijuna kuna, pa se dobit od 360 tisuća kuna iz 2008. godine smanjila na lanjskih 270 tisuća kuna. Tvrtka je koncem 2009. imala 39 radnika, jednog više nego godinu dana ranije.

EPH-ova novinska agencija Epeha ostvarila je, pak, gubitak od 0,7 milijuna kuna, što je ipak bolji rezultat od onog iz 2008., kada je gubitak iznosio 4,2 milijuna kuna. Epeha je smanjila broj zaposlenih sa 71 na 52, povećala prihode sa 15,6 na 15,9 milijuna kuna, a smanjila rashode sa 19,8 na 16,6 milijuna kuna.

Tvrtke kojima je ugroženo daljnje poslovanje

Tvrtka Revije, koja je nakladnih EPH-ovih izdanja kao što su “Moja sudbina”, “Moja tajna”, “Teen” i “Auto-blic”, imala je lani značajan pad prihoda sa 28,9 na 17,5 milijuna kuna. Smanjila je broj zaposlenih sa 41 na 24, a rashode sa 29,5 na 20,1 milijun kuna, no gubitak, koji je 2008. iznosio 0,6 milijuna kuna, lani je narastao do 2,7 milijuna kuna. Sličan je rezultat ostvarila i tvrtka Arena d.d., izdavač “Auto kluba”, “Astro magazina”, “Vite” i ugašene “Arene”, koja je od dobiti od 662 tisuće kuna iz 2008. godine stigla do lanjskih 2,9 milijuna kuna minusa. Prihodi ove tvrtke, koja ima 21 radnika, pali su sa 30,4 milijuna kuna na 25,6 milijuna kuna. Posebnost tvrtke, na koju su upozorili i revizori, jest da se zahvaljujući žutilu ugašenog tjednika “Arene” protiv nje vode čak 63 sudska spora.

S određenim, ne tako značajnim gubicima posluju i dvije EPH-ove tvrtke koje se bave pretplatom i prodajom oglasa: EPH Direkt prodaja i 4 Media EPH. Prva je imala 4,9 milijuna kuna prihoda, a zbog nešto većih rashoda iskazala je gubitak od 38 tisuća kuna. 4 Media EPH, koja 2008. nije poslovala, a od lani u njoj radi 44 ljudi na prodaji oglasa za “Jutarnji list”, uprihodila je 132,3 milijuna kuna, a uz nešto veće rashode iskazala je gubitak od 260 tisuća kuna.

Slijedi niz od osam EPH-ovih tvrtki kojima je, kako u reviziji njihovih financijskih izvješća navodi ovlaštena revizorska kuća BDO, zbog velikih gubitaka i prezaduženosti ugroženo daljnje poslovanje. Štoviše, jedna od njih, tvrtka Metropolis, koja je bila izdavač ugašenog besplatnog dnevnika “Metro”, u proljeće 2009. već je otišla u stečaj, s ukupnim gubitkom od 53,5 milijuna kuna. Također, tvrtka Tabula nova, koja je imala 31 radnika, krajem 2009. prestala je izdavati osječki “Slavonski dom”, što joj je bila jedina djelatnost, a godinu je završila s gubitkom od 1,3 milijuna kuna.

Revizori BDO-a ističu da je bez financijske pomoći vlasnika ugrožen i nastavak poslovanja tvrtke EPH Magazini (ranije se zvala EPH Sutra), koja izdaje časopise poput “Cosmopolitana”, budući da joj je kumulirani gubitak dosegao 8,3 milijuna kuna, a nagomilane obaveze premašuju imovinu za 8,4 milijuna kuna. Tvrtka je lani imala 19 zaposlenih, a od prodaje novina i oglasa ostvarila je 23,8 milijuna kuna prihoda te imala 24,5 milijuna kuna rashoda.

Revizorske opaske

Slična revizorska opaska stoji i u izvješćima tvrtki Globus media, Europa digital, EPH TV, Media Nexus i Press-express. Globus media bavi se izdavanjem knjiga, a ukupni gubitak iznad visine kapitala iznosi joj 8,6 milijuna kuna, ističu revizori, dok obaveze premašuju imovinu za 4,5 milijuna kuna. Globus media imala je pad prihoda sa 48 na 27 milijuna kuna, a gubitak u 2009. iznosio je 103 tisuće kuna. Europa digital, tvrtka koja upravlja internetskim projektima grupacije EPH, 2008. nije imala zaposlenih, a 2009. dovedeno je u nju 30 radnika. Uz rashode od 8,8 milijuna kuna ostvarila je prihode od samo 2,8 milijuna kuna, a obaveze joj premašuju imovinu za šest milijuna kuna. EPH TV, u kojoj je 2008. radilo pet ljudi, lani uopće nije imala zaposlenih, a ostvarila je gubitak od 1,7 milijuna kuna. Gubitak iznad visine kapitala iznosi joj 2,3 milijuna kuna, a obaveze premašuju imovinu za 1,5 milijuna kuna.

Tvrtka Media Nexus, koja zapošljava 41 radnika na prodaji web oglasa, fotolita i u servisnim službama, ostvarila je 1,4 milijuna kuna gubitka, a obaveze još premašuju imovinu za 7,6 milijuna kuna. Distributerska tvrtka Press-express, čiji su vlasnici EPH i Tisak, zapošljava 20 radnika, a imala je porast gubitka sa 1,4 milijuna kuna iz 2008. na 3,6 milijuna kuna u 2009. Revizori ističu da su i za njeno profitabilno poslovanje potrebna daljnja ulaganja vlasnika u razvoj distribucijske mreže.

U samoj centralnoj tvrtki EPH broj ljudi je zbog reorganizacije smanjen sa 264 na 86, a zbog prenošenja poslova na druge tvrtke prihodi su pali sa 720,2 na 387,9 milijuna kuna, te rashodi sa 709,3 na 335,5 milijuna kuna. Tvrtka je, kako smo naveli, ostvarila 29,8 milijuna kuna dobiti, no pitanje je kakav će, s obzirom na poslovanje drugih EPH-ovih tvrtki, biti konsolidirani rezultat ove medijske grupacije. Zanimljiv detalj iz financijskog izvješća EPH jest da njegovih četvero direktora, Ninoslav Pavić, Peter Imberg, Stjepan Orešković i Ines Lozić, dijeli godišnji bruto iznos za plaće veći od četiri milijuna kuna.

Stvari su nešto jasnije kod EPH-ovog glavnog konkurenta, austrijske medijske kuće Styria, koja je vlasnik tvrtki 24 sata i Večernji list. 24 sata su, kako smo naveli, ostvarila značajnu dobit od 50,4 milijuna kuna, dok se Večernji list, pak, s dobiti od 8,7 milijuna kuna iz 2008. godine strmoglavio u 2009. godini do gubitka od čak 29,6 milijuna kuna. Unatoč padu prodane naklade za 10 posto, odnosno s prosječno 181.396 primjeraka dnevno u 2008. na 163.505 primjeraka u 2009. godini, list “24 sata” ostvario je, zahvaljujući poskupljenju s tri na četiri kune, blagi rast prihoda od prodaje, sa 139,2 na 139,3 milijuna kuna. K tome su oglasni prihodi “24 sata” porasli za šest posto, sa 84,3 na 89,4 milijuna kuna, no prihodi od prodaje knjiga, DVD-a i drugih aktivnosti pali su sa 46,3 na 31 milijun kuna. Stoga su ukupni prihodi tvrtke 24 sata bilježili pad sa 273,8 na 264,6 milijuna kuna, no kako su još više kresani rashodi, tvrtka je ostvarila navedeni porast dobiti. Broj zaposlenih u godinu dana neznatno je smanjen, sa 136 na 134. Porast dobiti ostvarila je i oglašivačka tvrtka 24 sata digital, sa 42 tisuće kuna u 2008. na 715 tisuća kuna u 2009. godini.

Večernji list smanjio broj zaposlenih

Gubitak Večernjeg lista većim je dijelom uzrokovan padom prihoda od prodaje oglasa i drugih proizvoda nego od prodaje novina. Prodana naklada dnevnika “Večernji list” pala je u godini dana za 5,3 posto, s prosječno 96.955 primjeraka dnevno na 86.692 primjerka, a prihodi od prodaje pali su sa 149 na 141,3 milijuna kuna. Prihodi od oglasa, koji čine 40 posto prihoda lista, pali su za 21,4 posto, odnosno sa 144,5 na 113,6 milijuna kuna. Od prodaje knjiga, drugih proizvoda i ostalih prihoda Večernji list je 2008. zaradio 61,8 milijun kuna, a 2009. samo 31,1 milijun kuna. Stoga su ukupni prihodi Večernjeg lista pali sa 362,3 na 289 milijuna kuna, dok su rashodi bitno manje srezani, sa 351,2 na 318,7 milijuna kuna, što je rezultiralo navedenim gubitkom.

Večernji list je lani smanjio broj zaposlenih sa 206 na 147, dijelom kroz otkaze, a dijelom kroz premještanje u druge tvrtke. Njegova tvrtka Večernji list – prodaja i oglašavanje zabilježila je skromnu dobit od 7.691 kunu, a tvrtka Večernji list mediji mali gubitak od 8.917 kuna. Večernji list posebni proizvodi, tvrtka za izdavanje knjiga, imala je 34,9 milijuna kuna prihoda i ostvarila je dobit od 1,6 milijuna kuna, dok je tvrtka Večernji list digital ostvarila gubitak od 2,8 milijuna kuna.

Foto agencija Pixel Media, u zajedničkom vlasništvu 24 sata i Večernjeg lista, također je poslovala s gubitkom, teškim 2,5 milijuna kuna.

Pad prodaje “Novog lista”

Nizu medijskih gubitaša pridružio se prošle godine i riječki dnevnik “Novi list” Roberta Ježića, najviše zbog pada prodaje oglasa i povećanih rashoda. Ukupni prihodi “Novog lista” bilježe pad sa 161,3 na 149,7 milijuna kuna, a troškovi rast sa 159,3 na 162,6 milijuna kuna. Stoga je istoimena tvrtka od dva milijuna kuna dobiti iz 2008. dospjela u čak 12,9 milijuna kuna gubitka u 2009. godini. Gubitak na razini grupe Novi list još je veći i iznosi 17,8 milijuna kuna. Prosječna dnevna prodaja “Novog lista” pala je za 11 posto, sa 34.758 primjeraka u 2008. na 31.066 u 2009., no zbog porasta cijene sa šest na sedam kuna prihodi od prodaje novina čak su malo porasli, sa 82,5 na 82,8 milijuna kuna. Međutim, prihodi od oglasa pali su sa 64 na 58,1 milijun kuna, a prihodi od prodaje knjiga i DVD-a čak za 91 posto. Broj zaposlenih u “Novom listu” smanjen je sa 359 na 327.

Drastičan pad prihoda NCL Media Grupe

NCL Media Grupa pokojnog Ive Pukanića, izdavač tjednika “Nacional” i “Extra”, nakon njegova ubojstva bilježi drastičan pad prihoda, sa 61,1 na 35,3 milijuna kuna, dok je rashode uspjela smanjiti sa 61,6 na 44,2 milijuna kuna. Zbog toga je gubitak od 0,8 milijuna kuna iz 2008. povećan u 2009. na čak 8,9 milijuna kuna. Prihodi su prepolovljeni i besplatnom dvotjedniku “News”, koji izdaje tvrtka NCL Novosti, sa 17,7 na 8,8 milijuna kuna. Rashodi su smanjeni sa 23,3 na 12,8 milijuna kuna, pa je nakon gubitka od 5,6 milijuna kuna u 2008. godini, tvrtka i u 2009. zabilježila dodatna četiri milijuna kuna gubitka.

Adria Media smanjila obim posla

Tvrtka Adria Media, u vlasništvu austrijskog Adria Media Holdinga (75 posto) i Styrije (25 posto), a koja je izdavač magazina i tjednika “National Geographic”, “Geo”, “Elle Dekor”, “Stars”, “Story”, “Elle”, “Klik”, “Men’s Health” i drugih, imala je u 2008. dobit od 4,4 milijuna kuna. U 2009. bilježi pad ukupnih prihoda sa 133,1 na 110 milijuna kuna, uz smanjenje rashoda sa 128,7 na 109,7 milijuna kuna, a iako je ostvarila minimalan pozitivan rezultat, nakon obračuna odgođenog poreza bilježi gubitak od 0,6 milijuna kuna. Zbog smanjenja obima posla tvrtka je smanjila broj zaposlenih sa 128 na 120.

Poslovni dnevnici i dalje gomilaju gubitke

Dnevnici specijalizirani za ekonomiju, “Poslovni dnevnik” u vlasništvu austrijske Styrije, i Business.hr u vlasništvu sarajevskog poduzetnika Muje Selimovića, lani su nastavili gomilati značajne gubitke. No tvrtka Dnevnik, izdavač “Poslovnog dnevnika”, bilježi rast prihoda sa 13,7 na 18,2 milijuna kuna, uz slabiji rast rashoda sa 30,5 na 31,9 milijuna kuna, pa je i gubitak od 13,7 milijuna kuna manji od onog iz 2008., koji je iznosio 16,8 milijuna kuna. Tvrtka 42 posto prihoda ostvaruje od prodaje novina, a 52 posto od prodaje oglasa. Broj zaposlenih u “Poslovnom dnevnik” smanjen je sa 68 na 59.

Tvrtka Business.hr smanjila je broj zaposlenih sa 87 na 55, no nakon gubitka od 22,4 milijuna kuna u 2008. godini, lani je zabilježila dodatnih 19,2 milijuna kuna gubitka. Tvrtka je smanjila rashode za 22 posto, sa 40,5 na 31,6 milijuna kuna, no zabilježila je i pad ukupnih prihoda za 31,2 posto, sa 18,1 na 12,5 milijuna kuna, što znači da su se tržišni udjeli dvaju konkurentskih listova lani upravo preokrenuli.

Zbog toga je vodstvo SDSS-a razgovaralo prvo s premijerkom Jadrankom Kosor, a onda i s ministarkom graditeljstva Marinom Matulović Dropulić o novom roku za prijavljivanje koji bi, iako još nije usuglašen, bio između šest i 12 mjeseci. Za taj dodatni rok već se godinama uz SDSS i SNV zalažu i UNHCR i OESS, ocjenjujući da bi broj prijavljenih mogao biti znatno veći od sadašnjih 4.500.

SDSS i Vlada postigli su dogovor oko kriterija po kojima će oni koji su do 2005. podnijeli zahtjev za stambeno zbrinjavanje moći otkupiti stan po povoljnim uslovima. Odluku o tome Vlada bi trebala donijeti do polovine septembra.

U većini kasnijih filmova Tornatore je, načelno govoreći, slijedio recept “Novog kina Raj”: radnja je uglavnom bila smještena na Siciliju i redovno u prošlost, nerijetko se prostirala kroz dulji vremenski period, sukladno tome narativno izlaganje često je bilo izrazito epizodično, značajan udio imali su dječji (dječački) pogled i nostalgična intonacija, a obično bi bila prisutna i kakva privlačna djevojka ili mlada žena kao ono za čime se erotski čezne odnosno žudi. Pri svemu tome Tornatore je inzistirao na raskošnoj ljepoti filmske slike koja do punog izražaja može doći samo u širokom formatu i na velikom kino-platnu, stoga su njegove produkcije računale na znatne proračune. Sve ove sastavnice prisutne su i u zadnjem autorovom ostvarenju “Baarìa”.

Raskorak između ambicije i realizacije

Baarìa je žargonski naziv za mjestašce Bageriju kraj Palerma, gdje je Tornatore rođen. Film počinje u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, kad lokalni dječak, lijepa i osobito izražajna lica, trči kupiti cigarete kako bi dobio novčanu nagradu od čovjeka koji je cigarete naručio. U tom trku kroz mjesto dječak naposljetku poleti, vine se nad kuće i ulice, a radnja se premješta u tridesete godine kad jedni kliču Dučeu, a drugi ga ismijavaju i sukobljavaju se s veleposjednicima. U središtu narativa sad je drugi dječak, drugačijeg ali podjednako lijepog i izražajnog lica: to je Pepino čiju ćemo životnu priču pratiti sve do sedamdesetih godina, od djetinjstva preko priključenja komunističkoj partiji, prve ljubavi i osnivanja obitelji, do pokušaja ozbiljnije političke karijere i napokon stjecanja sijedih vlasi. Tornatore iznimno brzim tempom i s prilično efektnim montažnim rješenjima prolazi kroz Pepinovo djetinjstvo i prvu mladost, da bi ritam filma počeo zapinjati od trenutka kad protagonist zasnuje obitelj. Svojevrsno oblikovno “nomadstvo” tad smjenjuje daleko statičnija, “sjedilačka” dramaturgija, koja dinamiku ne nudi ni na užesadržajnom planu.

Nekadašnji dječak interesantne fizionomije postaje dosadni muž i otac prosječna izgleda, te partijac s puno političke volje no slaba obrazovanja, koji vrlo polako napreduje kroz partijsku hijerarhiju. Ni na obiteljskoj ni na političkoj razini ne događa se ništa zanimljivo, naracija se odvija kroz niz uglavnom kratkih epizoda, kroz vinjete i anegdote kojima nedostaje zaokruženosti i efektnog poantiranja, brojni, skicozno profilirani likovi gledateljima ostaju daleki, iako se raspoznaje autorska namjera da ih uz njih emotivno veže. U takvoj konstelaciji iznimna vizualna komponenta, oslonjena na dojmljivu prosepijski toniranu fotografiju, kameru nerijetko velikog (kranskog i panoramskog) zamaha te dakako scenografsko-kostimografsku atmosferičnost, ali i na stanovitu očuđenost fotomontažne dimenzije, još više podcrtava raskorak između autorske ambicije i njezine realizacije.

U zamci kiča

Posegnuo je Tornatore i za autocitatima (scena u kinu u kojem se prikazuje Pastroneov nijemi klasik “Kabirija”), i za felinijevskim vitalizmom pučke kulture, odnosno u talijanskoj (mediteranskoj) tradiciji dobro znanom opozicijom pučke praktičnosti i komunističkih ideala, ali i pučkog praznovjerja i racionalizma, ima u filmu i “egzotičnih momenata” koji mogu podsjetiti na magijski realizam i Kusturicu. Naposljetku, a tu se već opasno zašlo na tlo kiča, kroz usta dječaka Pepina pita se nije li san zapravo java i obratno, a u trenutku kad se na ulici susreću dječak Pepino i dječak s početka filma, koji je zapravo Pepinov sin, na scenu stupa i “četvrta dimenzija”, Ajnštajn, kvantna teorija, što bi moglo biti zanimljivo da srodne ideje nismo vidjeli primijenjene (mnogo) ranije u neusporedivo boljim filmovima.

“Baarìa” jest užitak za oči, međutim ostali su slojevi filma suviše tanki da bi on kao cjelina mogao impresionirati. Velika autorska ambicija u neskladu s kreativnim mogućnostima samo je učinila još jasnijim ono što smo ionako znali – Đuzepe Tornatore u najboljem je slučaju sineast solidnih, ali limitiranih dosega.

Ako izuzmemo temate “Sarajevskih svezaka” (poezija, roman, kritika…) u kojima je kosovska scena na albanskom jeziku primereno zastupljena, i ako zaboravimo recimo zbirku pesama “Sloboda užasa” Dževdeta Bajraja (Rende, 2002.), između srpske i albanske književnosti unazad barem dve decenije vlada skoro potpuno međusobno nepoznavanje i ignorisanje. Utoliko pojava prevoda savremenog pisca sa Kosova u trenutku zaoštrene pravno-diplomatske borbe Beograda i Prištine oko statusa Kosova ima primarno kulturno-politički značaj. Ali, sudeći po vrednosti Cufajevog romana, ne samo takav.

Roman o detinjstvu i emigraciji

Iako nevelik po obimu, roman “Sjaj tuđine” Beće Cufaja predstavlja sažeti kompendijum pripovednih mogućnosti. Dvodelni roman ima dva personalna naratora, Rifata i Arbena, koji u prvom delu romana nezavisno jedan o drugoga govore o svom iskustvu odrastanja u kosovskoj varošici Reka, blizu Peći, pri čemu njihovo pripovedanje nosi obeležja saznajno i emocionalno ograničenog, infantilnog doživljaja sveta. U drugom delu romana, obojica naratora su punoletni emigranti u Nemačkoj. Personalne narativne perspektive ukrštene su sa pripovedanjem u trećem licu i sa dnevničkim zapisima Arbena Duke, koji ima ambiciju da u Nemačkoj postane pisac. Ovo eklektično naratološko izobilje međusobno se više uklapa i dopunjuje negoli što smeta jedno drugom nudeći tekst romana kao pretencioznu stilsku vežbu. Naravno, sa doživljajnim govorom likova uvek postoji problem legitimizacije njihovog pripovednog znanja ili kompetentnosti, posebno ako je književni lik, poput Rifata, zvanog Riki, zamišljen kao slabo obrazovani gastarbajter i ženskaroš sklon sitnom kriminalu i nasilju. Raskorak između limita osnovnih odlika ovog lika i onoga što on saopštava posebno se oseća kako se roman primiče kraju, kada Riki ispoljava crte refleksivnog analitičara koji iznosi profinjene uvide o životu u tuđini i međuetničkim odnosima emigranata.

Kratke ili kraće rečenice fokusirane na ograničen vidokrug likova, opisno predočavanje fabulativne akcije, dobar je poligon za dinamičnu atmosferu i prozirnu realnost svakodnevnog iskustva. Marginalan socijalni status likova, njihovo palanačko-seosko poreklo i odrastanje u finansijskoj i emocionalnoj oskudici, rentirani ćumezi i luzeri sa periferije, egzilantsko kretanje unutar uskih krugova zemljaka i etničkih sunarodnika, uzaludni noćni izlasci, opijanja i tuče, neostvareni snovi o odlasku u Ameriku…, tematski su planovi koji roman Beće Cufaja vezuju uz neonaturalistički crni talas i egzistencijalističku prozu. Što je socio-kulturološki zgodan uvid ako “Sjaj tuđine” stavimo u kontekst savremene postjugoslovenske proze autora srednjeg i mlađeg doba, jer predstavlja link ka nekadašnjim poetičkim strujanjima, ali i specifičnu ilustraciju književnih kretanja na Kosovu.

Iako im okolnosti postavljaju tragična ograničenja, Cufajevi likovi ispoljavaju vitalizam nemirenja. Portreti glavnih likova uspostavljaju plodonosan kontrast. Naspram Arbenove očekivane intelektualne introvertnosti i onanističke samoće, stoji Rikijeva “raskošna” psihopatologija. Riki je palanački mangup iz razorene porodice koga je i otac gastarbajter zaboravio; kasnije porodični despot i libidinozni emigrant koji je prešao put od građevinskog i fizičkog radnika da bi se uživeo u ulogu lokalnog krimosa. Rikijeva nestišljivost i njegov očekivani pad zbog hibrisa neumerenosti, nosi u sebi tragičnu crtu socijalno motivisane “pravedne” pobune, ali i predvidljive ljudske (balkanske) slabosti koja sprečava ljude da se u “dobru ne ponesu a u zlu ne ponište”.

Izgubljene iluzije

Cufajev roman je vremenski smešten pre sukoba na Kosovu i NATO-intervencije, ali ima usputnih referenci na represiju srpske policije nad Albancima na Kosovu, kao i na duboku etničku distancu koja je postojala kod Albanaca prema Srbima tokom perioda socijalističkog “reda i progresa”.

“Sjaj tuđine” je odličan naslov koji skriva bolnu ironiju. Cufajev roman potvrđuje naslovnu sintagmu tako što spaja jalovost iluzije o srećnom bekstvu iz kazamata domovine i neugaslost čežnje ka boljem životu koji u siromašnim i zaostalim zemljama nikad nije situiran tamo gde je dom.