Drugo što ovdje pada u oči je, nazovimo je tako, relejna funkcija mržnje. Škabrnjani su se obijesno okomili na pripadnike jedne romske obitelj, ali su, nazvavši ih četnicima, dali do znanja da su krajnja i glavna meta njihove mržnje zapravo Srbi. I to je otprije poznato. Kada je Pavelićeva NDH donijela rasne zakone koji su glavninom bili okrenuti protiv Židova, za to nije bilo ni najmanjeg racionalnog razloga, jer je za razliku od nacističke Njemačke njih u Hrvatskoj bilo toliko malo da ni u histeriziranim pretjerivanjima nisu mogli biti shvaćeni kao opasnost. Zato je očito da se na njih krenulo onako brutalno i zatiralački jer ih se ustvari doživljavalo kao metaforu onih koje se htjelo ukloniti i istrijebiti puno prije i puno više. A to su bili Srbi. Isto se ponovilo, istina ne s tako visokim intenzitetom, i u devedesetim godinama, kada je Židova bilo još manje. Ali im je Tuđman u “Bespućima” imputirao toliko moralne pokvarenosti i prevrtljivosti da se lako moglo dokučiti kako su krajnja meta opet Srbi.

Tek s Tuđmanovim odlaskom mogla je početi demontaža tih križanih kolosijeka mržnje, za što je, koliko god to danas zvučalo vjerolomno, najzaslužniji Ivo Sanader. S njegovim dolaskom na vlast, posebno u prvom premijerskom mandatu, praktički je bilo zabranjeno javno klevetanje i huškanje protiv Židova i Srba, ali posljednjih se godina primjećuje da je ta neformalna zabrana isto tako neformalno povučena. Sada tu tihu zaštitu uživaju samo Židovi, dok se oko Srba opet uočljivo zatvara ledeni krug verbalne omraze, pa i fizičkog linča. Što je najgore, najviši državni vrh, koji sada čine sve sami pripadnici nominalne ljevice, ponaša se kao da se to njega ne tiče. Danima su svi prešućivali rasistički incident u Škabrnji, da bi tek onda promucali nekoliko kliještima izvučenih fraza, ili ni toliko. Kao da žele poručiti da je za ova međunacionalna trvenja kriva dvadesetogodišnja politika HDZ-a, pa je to za sobom morala počistiti prijašnja Sanader-Kosor Vlada. Ali to samo dovodi do usporedbe koja je za njih poražavajuća. Kada je jedne noći, na polovici Sanaderovog prvog mandata, kamenovana kuća srpske povratničke obitelji u Biljanama Donjim, to su već ujutro osudili Stipe Mesić i Vlada, a premijer je sutradan poslao potpredsjednicu Jadranku Kosor da se na licu mjesta solidarizira s napadnutima. Sada nikome nije palo na pamet da tako nešto učini, a intervencija države svela se na trulo balansiranje da policija privede načelnika Škabrnje zbog verbalnih prijetnji koje je uputio Romima, ali i da Đanije isprati iz mjesta. Prije toga, protjerani Romi izjasnili su se kao “Hrvati i katolici”, što je zadnja stepenica samoponiženja koja je od njih iznuđena, ali ni to nije pomoglo. Nije se uklopilo u unaprijed napisani scenarij. Oni su možda krivi što su skladištili ekološki otpad gdje mu nije mjesto, ali Škabrnjani to ni ne spominju, Romi su za njih etnički otpad, i to je poanta koja se uopće ne pokušava sakriti.

U tome i jeste najveća sramota ove priče, ali indikativno je da se proteklog tjedna dogodilo nešto što možda treba tretirati kao simboličku prekretnicu. Naime, istodobno se dogodilo da u Škabrnji etnički princip, oličen u čuvenoj sintagmi iz devedesetih “zauzeto Hrvat”, doživi puni preporod, ali i da onda prepusti mjesto jednom novom obliku segregacije. Dok se u Škabrnji država ponašala hladno neutralno, nezainteresirana tko će, Škabrnjani ili Romi, prevagnuti, u Pučišćima na Braču je, gle, odmah prepoznala stranu koju treba braniti. U vojnički masovnoj intervenciji policije deblokiran je pogon Jadrankamena u kojem su radnici proglasili neku vrstu sindikalne republike, odbijajući se poviti pred dojučerašnjim privatnim vlasnikom, a djelomično i pred državom (redovnim postupkom pobijaju stečajni postupak, ali ne priznaju stečajnog upravitelja). Država je reagirala dosad neviđenim prekoračenjem nužne obrane. Na užarenu lokaciju Jadrankamena slilo se valjda više oklopljenih policajaca nego što ih je stacionirano na svim jadranskim otocima, pa ne vidim što bi se odatle moglo zaključiti nego sljedeće.

Ako Škabrnjani vide u Ciganima slabo prikrivene četnike, dakle Srbe, onda se isto tako može reći da je i država ovako intervenirala jer je u radnicima Jadrankamena, pa i šire, otkrila “nove Srbe”. Na to nedvojbeno upućuje činjenica da je u samo dan-dva stvorena nova paradigma mržnje, koju sada treba uzeti kao prvorazrednu političku činjenicu. Iako je najviša državna vlast pokazala zapanjujuću ravnodušnost prema sudbini Roma u Škabrnji, ipak se nije spustila toliko nisko da ih, poput tamošnjih hrvatskih mještana, proglasi kolaborantima velikosrpske ideje. E bogami, u slučaju radnika Jadrankamena dogodilo se nešto vrlo nalik tome. Ministar unutrašnjih poslova Ranko Ostojić napao ih je kao kolaborante dosadašnjeg vlasnika tvrtke, jer su mu prodali svoje dionice, a kada su potrošili pare, sada im više ne valja. Istinabog, u ovome o prodaji dionica ima istine, ali Ostojić bi o tome smio držati lekcije tek kada bi podnio bilo kakav dokaz da se kao državni, policijski i stranački funkcionar značajnije suprotstavio toj vrsti privatizacijskog “torbarenja”. A takav dokaz ne postoji.

Ne znam koliko Ostojić i ostali u Milanovićevoj Vladi to razumiju i koliko ih je za to briga, ali ovim se uz krugove međunacionalne mržnje, koji se još ne zatvaraju, otvaraju i novi krugovi mržnje, ovaj put unutarnacionalni, klasni. Što je još važnije, ako je za prve krugove mržnje zbilja najodgovorniji HDZ, za ove druge podjednako je kriva, a sudeći po prvim mjesecima vlasti i krivlja, Kukuriku koalicija. To društvo mrtvih vjesnika nove politike ne samo da nije u stanju sanirati težak, ali ipak ograničen incident u Škabrnji, nego je direktno krivo da se njegova logika prelila i u ionako poremećene odnose rada i kapitala. Ta logika znači da će privatni vlasnici doduše morati platiti nešto veći porez na luksuz, ali će im država stajati na raspolaganju punim kapacitetom dugih i kratkih cijevi čak i kada isisavaju golema bogatstva iz tvrtki do kojih su došli privilegiranom kupnjom, a radnike bacaju na rub egzistencije.

Kada se zbroji ono što se dogodilo u Škabrnji i Pučišćima, otvara se novi vidik i na odnose Hrvatske i Evrope. Hrvatska se država više od desetljeća motala pred vratima Evropske unije, više izbjegavajući nego prihvaćajući standarde koje joj je ona propisala. Ali, vidi vraga, kada odande treba usvojiti ono najgore, tu je spremna kao zapeta puška i sve ide kao po loju. Protjerivanje Cigana već se događalo u Francuskoj, Italiji, još prije u Sloveniji, a ponegdje, kao u Mađarskoj, grozi im se i gorim. Tu nema države da zaštiti protjerane, ali se zato na pobunjeni prekarijat šalje i više oklopljenih policajaca nego što su učinili ovi naši na Braču. Pa ako sve to prolazi evropskom Jupiteru, zašto bi se Hrvatsku kažnjavalo kao vola u kupusu?

Evo zašto. Koliko god šikaniranje i protjerivanje Roma u Evropi bilo odvratno, ondje ipak postoje donekle uhodani mehanizmi međunacionalne koegzistencije, dok su oni na hrvatskom prostoru propali devedesetih, dakle kada su bili najpotrebniji, a novi ni do danas nisu izgrađeni. I kao da to nije dosta, sada se još “škabrnjiziraju” odnosi kapitala i rada, gdje Evropa zahvaljujući jakim sindikatima također ima mehanizme kakve-takve harmonizacije. Hrvatska ni toga nema, pružajući primjer zemlje koja je svjesno sjela na bure baruta i sada joj ostaje samo da moli boga da joj guzica ostane u komadu.

Iskustvo nas uči da u trenutku kada birani opinjon mejkeri počnu razbarušeno moralizirati, a predsjednik države saopćenjem isporuči svoju cijenjenu “osudu neprimjerenih diskriminatornih izjava”, pa još od “nadležnih tijela” zatraži “detaljno izviješće o svim događajima kao i adekvatno postupanje”, valja pritegnuti ručnu kočnicu i zamisliti se.

Naglo se uz službenu javnost pokrenula i pravna država, te je načelnika Općine Škabrnja Luku Škaru, dan nakon što su “svi događaji” završili, policija privela na Prekršajni sud u Zadru zbog “remećenja javnog reda i mira”. Novine su to popratile naslovima punim entuzijazma – “Osramoćen šef općine”, “Uhićen zbog rasizma”, “Čovjek zbog kojeg se Hrvatska stidi” i sl. Evo drugog neumjesnog pitanja: Nije li naknadno simboličko sankcioniranje načelnika Škabrnje jednako odurno kao i sam izgon Roma iz njegova mjesta? Što ako su ta dva pothvata združena u istu misiju?

Atmosfera je sada toliko zasićena čovjekoljubljem i multikultularnom tolerancijom da na svoj način ledi krv u žilama: svi utjecajni društveni faktori – od političkih elita, preko vodećih medija, pa do javnih intelektualaca – zgražaju se nad progonom Cigana iz Škabrnje, a Cigana u Škabrnji više nema.

Još više od toga: progon je mirno obavljan punih nekoliko dana, uz skoro direktan medijski prijenos najživopisnijih detalja, dok je ceremonija zgražanja tek nadopunjavala ugođaj, ne remeteći operativni – iliti fizički – dio spektakla. Sva ta brundanja i škripanja zubima, patetična prizivanja stida i apeli na ljudsku savjest, iz aktualne perspektive doimlju se kao manifestacije nepriznatog aplauza.

Stoga se čini primjerenim i ovaj tekst lišiti relativizirajućih upitnika. Stvarni smisao ritualnog “kažnjavanja” načelnika Općine Škabrnja u tome je da upotpuni čin što su ga on i njegovi sumještani proveli. Ono što se doista zbilo je sretna fuzija etničkog čišćenja i političke korektnosti.

Da nije raširene hipokrizije, finalni utržak bio bi već u namjeri precizno iskazan: Jasno ćemo osuditi i sankcionirati neprimjerene ispade rasizma, te uspješno sa svojih prostora istrijebiti pripadnike nepoželjnih etničkih skupina! Jedva da je moguće zamisliti plastičniji primjer gdje su antirasistička retorika i gesta ugrađene u rasističko djelovanje.

Nepoželjnost Roma, naime, jedno je od općih mjesta hrvatske društvene zbilje, s tim da se slična vrsta higijene prakticira po nacional-demokratskim destinacijama diljem Europe. Otkad je u uglađenijem dijelu svijeta oglašena sakralizacija temeljnih ljudskih prava, a njihova zaštita upisana u konstitutivne akte nacionalnih država, ti su sanitarni poslovi obično praćeni upozorenjem na kojem inzistiraju vladajući cinici: Ne smije se činiti ono što treba raditi!

Eventualni izostanak bilo kakvih oficijelnih reakcija na “slučaj Škabrnja” – uključujući imbecilno optuživanje Luke Škare zbog “remećenja javnog reda i mira”, što će ovaj ionako doživjeti kao uručivanje plakete – omogućio bi barem izravan uvid u potkožnu narav sistema. Ovako, isturajući na površinu svoj paradni antirasizam, on zapravo osigurava svoju rasističku djelotvornost. Selektivnim korištenjem “pravne države” sistem brine o tome da onemogući pristup svojoj biti.

“Pravna država” sa svojim dirigiranim angažmanom tu je, već po običaju, u funkciji izvježbanog PR-servisa. Ona nije ništa drugo nego oglasna tabla na kojoj će se, uz pomoć poneke crne marica i prekršajne prijave, istaknuti smjernice službene ideologije, tim snažnije ukoliko je ista u nepomirljivome nesporazumu sa stvarnim ambicijama.

Punih nekoliko dana mještani Škabrnje orgijali su oko legalno kupljenoga posjeda obitelji Đanija, vrijeđali došljake, vikali im da su četnici, prijetili da će ih zapaliti, a onda uz pomoć teške mehanizacije iskopali jarak oko čitave parcele, postavili betonske stupove i ogradili uljeze s tristo metara žičane ograde, sklepavši u svom zavičaju mikroizdanje koncentracionog logora.

Vođa bande, rečeni Luka Škara, novinarima je davao izjave poput ove: “Kako su Amerikanci postupili s Indijancima, znamo. Stavili su ih u rezervate. Zašto? Zato jer nisu željeli živjeti kao ostali ljudi. Dakle, ako hoćeš šatore i slobodu, eno ti rezervata.” Reporter jednog dnevnog lista navodi kako mu je ama baš svaki Škabrnjanin od njih dvadesetak s koliko je razgovarao ponavljao isto: “Ovdje oduvijek živimo samo mi, Škabrnjci, Hrvati, katolici, i tako mora ostati. Ovdje nikad nije bilo ni Roma ni Srba, a niti će ih biti.”

Gdje su kroz sve to vrijeme bila ona Josipovićeva “nadležna tijela”? Što je u tim momentima trebalo biti “adekvatno postupanje”?

Nadležni su divljanje pratili s pažnjom punom ravnodušnosti. Čekali su da Cigani odu. Nadležni su vodili računa da se izgon što prije dovrši, bez dodatnih trauma, a ne da ga spriječe. Ironija je što su čak i napadnuti Romi zahvaljivali policiji jer ih je “spasila od linča”, a policiji – koja ih je zaista “spašavala od linča” i zauzela pasivan stav prema onima koji su ih ogradili žicom – bilo je važno da oni neozlijeđeni napuste sveto tlo, da se etničko čišćenje obavi bez krvoprolića i brutalnijih prizora fizičkoga nasilja.

A nakon što su Cigani otišli nastupilo je zborno moraliziranje i zaklinjanje u najsvetije civilizacijske tekovine. Festival političke korektnosti upriličen je nad svršenim činom. Šef države, iznuren od višednevnog sricanja saopćenja, najoštrije je “osudio” stanovnike Škabrnje, ali ne i “nadležna tijela” koja su staloženo & dostojanstveno nadgledala njihovo djelo. Od potonjih je zatražio “adekvatno postupanje” tek pošto je posjed obitelji Đanija pouzdano ispražnjen.

Novine bruje, policija ureduje, “nadležna tijela” poduzimaju mjere, televizijski voditelji izbacuju usklične fraze, građani se krste, političari mrmore briselske očenaše… Upravo je dirljivo koliko se zdravih društvenih snaga upregnulo u romantizaciju svojih tajnih snova. I naposljetku je plemenski poglavica, šef gradnje montažnog konclogora u dalmatinskoj vukojebini, zaradio prekršajnu prijavu. Njemu i nitkovima koji su ga slijedili sa svih je strana energično poručeno: Ne smije se činiti ono što treba raditi!

Sistemsko opsluživanje ekscesa, međutim, odavno je ovdje rutinska djelatnost. Dovoljno je sjetiti se da je po identičnom scenariju u Splitu početkom devedesetih više tisuća Srba izbačeno iz svojih stanova. Iz istog se obrasca u ljeto 1995. iscijedio i onaj Tuđmanov poziv Srbima da “ostanu u svojim domovima”, dok je učinjeno sve da ih se protjera, a one koji ostanu bez milosti likvidira uz pomoć “neodgovornih skupina i pojedinaca”. Malo je što u Hrvatskoj bolje koordinirano i usklađeno s vladajućim težnjama od “neodgovornih skupina i pojedinaca”.

Utoliko je prilično perverzno, ali sasvim tipično, okrivljavati isključivo mještane Škabrnje za ono što im je omogućeno da na miru obave, iako su na raspolaganju bile sve mogućnosti da se njihova akcija spriječi. Oni su u tom smislu nositelji ekscesa na koje se računa, barbari u koje se polažu značajne nade. Makar figuriraju kao protivnici, oni su istinski proizvod sustava koji ne samo što nije izumro, već čuva skoro svu svoju nacionalističku vitalnost.

“Slučaj Škabrnja” samo je još jednom zorno pokazao kako je sistem modeliran kao impersonalna struktura koja – svojom aktivnošću ili svojom pasivnošću – proizvodi posljedice, a nije u stanju iskazati odgovornost. Odgovorne će uvijek biti “neodgovorne skupine i pojedinci”. No, brižno se njeguje dojam da tobožnje anomalije predstavljaju najzdraviji dio nacionalnog tkiva i da bi njihovo uklanjanje ozbiljno ugrozilo “našu stvar”. Fašisti iz Škabrnje i oni koji se od njih najoštrije ograđuju upućeni su jedni na druge; nema nikakve sumnje da njihov odnos ima karakter društvenoga dosluha.

Ostaje dakle građanski uljuđena ambalaža ispod koje kulja žitki crijevni sadržaj i krči put ka zajedničkom sutra. Ako se začuje neugodno kruljenje, to Luka Škara, friško optužen zbog “remećenja javnog reda i mira”, naglas ponavlja naučenu lekciju: Ne smije se činiti ono što treba raditi!

Novinar Dražen Štefanov radi prilog, kratku panoramu europske političke scene – Nizozemska, Njemačka, Francuska – i zaključuje kako značajan dio Europe sve češće naginje radikalnoj desnici. U tome vidi opasnost i za Hrvatsku. Potom se u studiju javlja već pomalo zaboravljeni glupi August hrvatske teorije, Slaven Letica, koji tvrdi kako je u Hrvatskoj na vlasti – ekstremna ljevica?! Ovakvu skupinu ekonomskih liberala nazvati radikalnom ljevicom može samo znanstveni klaun, čak i ako uzmemo u obzir Letičino pojašnjenje prema kojemu kukurikavci taj epitet zaslužuju ukidanjem saborskog pokroviteljstva nad Bleiburgom.

Sociolog Zoran Malenica, tomu nasuprot, kaže kako vjeruje da će doći do revitalizacije ljevice u Hrvatskoj. Zvuči plauzibilno. Desnica je ostala bez teme. Nema komunizma, nema Jugoslavije, nema manjina, nema Arapa, nema Senegalaca, Srba ni Turaka, nema političkih Jugoslavena, oko ono malo Roma digne se žica i problem riješen; ukratko, nema neprijatelja – i o čemu onda da govore ti ljudi, pod kojom lozinkom da proglase mobilizaciju? Što ćemo sad, kad barbara više nema, a oni su bili kakvo takvo rješenje, reče pjesnik.

DNEVNIK HTV-a

Na dan smrti Josipa Broza Tita, apostola samoupravnog socijalizma, Dnevnik HTV-a daje zgodnu pričicu o obnovi njegovog “Cadillaca”, koji su Maršalu darovali kanadski Hrvati. Kumrovec pohode brojni štovatelji koji vjeruju da “ono što je on napravio ovi ne mogu ni okrečiti”. “On je vozio samo najbolje”, veli ponosni majstor. Kako god bilo, Josip Broz bio je jedini državnik koji je na ovim prostorima proveo nauk svetog Pavla: “Nema Židova ni Grka, gospodara ni roba, muškarca ni žene.” U tom je smislu bio na tragu Isusa, prve ličnosti u ljudskoj povijesti koja je otkrila građanina. No, Tito nije omogućio ljudima radost mržnje, veselje uništenja, orgiju destrukcije…

“Neka komšiji poživi krava”, glasio je natpis na nekom OSCE-ovom plakatu u BIH-u, nedugo nakon kraja rata. “Nek’ mu crkne traktor”, dodao je neki šaljivdžija, aludirajući na naše poslovične netrpeljivosti. Sad, kad traktor crkava, narodi mu se opet vraćaju. Što ćete, povijest je dijalektična i krivuda, samo vrana leti pravo, kako rekoše Rusi.

PULS HRVATSKE

Bio je ovo, čini se, tjedan u kojemu su Hrvati otkrili ljubav prema socijalizmu. Tonči Drpić iz Jadrankamena, special guest star Branimira Bilića, usred emisije postavlja do jučer skaredno pitanje: “Pa da nije bilo tog samoupravnog socijalizma, tko bi stvorio sve te firme?!” Još prije koju godinu takvo je pitanje na HTV-u bilo nezamislivo, osim ako vrli pitac neki njime nije želio proizvesti skandal. Sad se nitko nije sablaznio. Još gore, nitko se nije ni osvrnuo. To znači da je predmet mrtav, da su se emocije koje se uz njega vežu preselile u povijest. Nažalost, pritom nije postavljeno puno važnije pitanje: tko je, kako i zašto, pod čijim okriljem i s kojim ciljem sve te tvrtke uništio? A uništili su ih “mangupi iz naših redova”. Kad je ideologija vladajućih – silom prilika – sa sebe zbacila zmijsku košulju “domoljublja”, nacionalizam se pokazao kao strašno pragmatičan instrument eksproprijacije, koji je većina građana dobrovoljno i zdušno prihvatila. No ta spoznaja dolazi vrlo kasno. Naši primitivni oligarsi, kojima je iz doktrinarnih razloga u ruke udijeljeno praktički cjelokupno nacionalno bogatstvo, uništili bi i raskućili i naftna polja, a nekmoli proizvodne pogone u koje su uskočili ravno iz kafića (Kutle), stočnih pijaca (Tutle) ili idejnih laboratorija kasnog socijalizma (Mutle). Pritom su oni koji su radnu etiku gradili na stočnim pijacama i pijacama uopće (Luka Rajić, Jambo) preživjeli iskustva tržišta, dok su rukopomazani stranački mezimci uništili sve što su stigli. Ne stvorivši nikad ništa u životu, nisu ni mogli znati vrijednost stvari. Sanaderova “hrvatsko-ugarska nagodba” vjerojatno je samo zadnji, ali logičan čavao u lijesu nacionalne ekonomske suverenosti.

KARAMARKOV VIDEOSPOT

Karamarko nešto priča o svom razlazu s Mesićem koji se odvijao iz najviših, načelnih razloga, gola principijelnost, idealizam, nepokolebljiva volja i sl., kako to kod nas već ide. Desno od njega polica s knjigama i tri zastave: državna i zastava EU-a (bočno) te stranačka (u sredini), a lijevo od kandidata za predsjednika HDZ-a mala skulpturica Franje Tuđmana. Sličnu takvu Jadranka Kosor nosala je sa sobom, kao Srbi Lazareve mošti, za vrijeme izbora po cijeloj zemlji.

Darko Milinović kune se u istu personu. “Ne možemo stvarati kult ličnosti”, kaže on, “samo je jedan Tuđman.” Netko ispravno primjećuje kako je baš ta rečenica izraz najčistijeg kultizma. No, na stranu to; upravo je taj živahni predmet spomeničke plastike Orešaru dao Jadrankamen, Uzor i ostale tvrtke, Kutli Dionu, Tisak, Mirnu Rovinj i još 170 poduzeća, Žužulu Slobodu… Zbog tih darovnica sve je otišlo dovraga, a on i dalje stoji postojano kano klisurina. Kakvo je to čudo? Kao objašnjenje ovog neobičnog kulta može funkcionirati samo ljubav prema ocu, koja je, kao i svaka druga ljubav – slijepa.

OTVORENO

Vrag će ga znati zašto su bardovi Prisavlja odlučili da nas dave socijalizmom kao ovca Gregor besplatnim telefoniranjem. Upravo su nas oni dva desetljeća uvjeravali da je riječ o zločinačkoj ideologiji. Sad čak i Mislav Togonal, čovjek koji je u radnički pokret zalutao kao Poncije u Credo, postavlja do jučer zapanjujuće referendumsko pitanje: je li socijalizam bio bolji? Odgovor ne čudi. Preko 80 posto građana odgovara da je bio bolji. Ako takvo pitanje može proći kod Togonala, onda može i u Bibinjama, na Kaptolu ili u Širokom. To znači da je socijalni supstrat pojma konačno razdvojen od nacionalnog. HDZ je početkom devedesetih nametnuo kovanicu “srbokomunizam” koja je blokirala bilo kakvu socijalnu akciju, jer je svaki radnički pokret automatski vrednovala kao veleizdajnički. Bila je to opaka varka. Zahvaljujući njoj, u Hrvatskoj danas ne djeluje ni jedan pravi sindikat. Postojeći se mogu podijeliti u tri grupe: žuti, profesionalne narikače i etatistički kočničari promjena. Ta je kovanica spriječila i stvaranje lijeve stranke, koja se pojavila tek lani. Vrag je jezik – tko gospodari jezikom, gospodari realnošću.

REKLAMA ZA FAKS HELIZIM

Normalan gledatelj televizije mora gledati reklame, a čovjek koji gleda reklame ne može ostati normalan – dakle, okorjeli gledatelj televizije po definiciji mora postati abnormalan! U reklami za deterdžent “Faks helizim ultra care” vidimo djevojku koja, bacajući crnu boju preko platna, pošprica vlastitu snježnobijelu košulju. Tko god je ikad zaprljao bijeli komad platna crnim akrilom ili uljem, zna da je apsolutno nemoguće u potpunosti ukloniti tu mrlju. Ipak, proizvodnja ne stvara samo proizvod, kažu teoretičari, nego stvara i potrebu: tko bi kupovao svu silu proizvoda bez vjere da su svemogući? Sve naše televizije koje žive od reklama sudjeluju u zlu koje je jedan sociolog nazvao “vidiotizam”. Kod nas je, nažalost, ta vrsta idiotizma iskočila iz propagandnog zabrana i prelila se na prevelik dio programa.

PORIN

Postoji jedna skupina specijalaca koji godinama hodaju po svim mogućim estradnim priredbama i u pauzama dodjela kojekakvih nagrada izvode takozvane duhovite skečeve. Jedan od prvaka te discipline, koja u Hrvatskoj ima masu natjecatelja, svakako je Mario Petreković. Mlinski kamen je neusporedivo duhovitiji od njega. Čovjek se cijelo vrijeme priredbe kreveljio, prenemagao, krivio, trudio se do maksimuma, ali zašto mu nitko unaprijed nije rekao da to što on radi nije ni ležerno ni smiješno, ostat će tajna do daljnjega. Ipak, organizatori Porina mogli su izvesti i gori potez, pa pozvati Damira Mihanovića Ćubija, ali zaključili su da im je stostruku laureat Bare već priredio dovoljno skandala, pa su na vrijeme odustali.

Na više zagrebačkih trgova upriličena je podjela listova s narodnooslobodilačkom poezijom u izboru Miloša Đurđevića. Na tribini “Vrijednosti antifašizma danas” učestvovali su Ratko Maričić, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH, Juraj Hrženjak, antifašist i učesnik NOB-a, autor brojnih knjiga i radova, voditeljica Documente Vesna Teršelič i Dragan Markovina, historičar s Filozofskog fakulteta u Splitu, uz moderaciju Eugena Jakovčića iz inicijative Ujedinjeni protiv fašizma.

- Najveća vrijednost antifašizma jest da je na općeljudskim vrijednostima organizirana

borba za slobodu – rekao je Hrženjak.

Podsjetio je i na masovne zločina ustaša u Zagrebu za vrijeme rata, od mučenja u zatvorima do strijeljanja, pa je samo u Dotrščini pobijeno preko 8.000 ljudi.

Iako je nacifašizam vojno pobijeđen 1945, njegova je ideologija ostala do danas, postajući opasna kada stranke koje su njeni nosioci ulaze u parlamente i učestvuju u vođenju državnih politika, rekao je Maričić. Dodao je da u SABA RH treba uključiti što više mladih ljudi. Početkom godine bilo je živo još 11.998 učesnika NOB-a, a lani ih je umrlo 2001.

- U posljednjih 20 godina državna politika u Hrvatskoj bila je kombinacija ataka na antifašizam i izdaje, prije svega SDP-a koji se nije značajnije suprotstavljao reviziji historije i uništavanju spomenika – rekao je Markovina.

Vesna Teršelič govorila je o desetogodišnjoj borbi za vraćanje imena Trgu žrtava fašizma i drugih ulica nazvanih po antifašistima, kao i o 3.000 devastiranih spomenika. Podsjetila je na sramno oklijevanje Račanove vlade da ukloni spomen-ploču Juri Francetiću u Slunju, što je bez suvišne rasprave učinio Ivo Sanader.

Obilježavanje Dana oslobođenja Zagreba završeno je otvorenjem izložbe “Trka oslobođenja” koju čine radovi više mlađih umjetnika nastali u posljednjih četvrt vijeka, a koji čuvaju sjećanje na antifašističku borbu.

Francuska je, u drugom izbornom krugu, očekivano izabrala novog predsjednika – socijalista Francoisa Hollandea, dok je dosadašnji predsjednik Nicolas Sarkozy najavio povlačenje iz političkog života. Hollande je pobijedio ponajviše zahvaljujući obećanju da će zaokrenuti ekonomski smjer zemlje: kani prekinuti politiku oštre proračunske štednje i discipline – politiku koju je inaugurirala njemačka kancelarka Angela Merkel – jer smatra da se na taj način ne može potaknuti gospodarski rast i novo zapošljavanje, a upravo su rast i zapošljavanje ono što Francuskoj i čitavoj Europi sad nasušno treba.

Premda je sigurno nezadovoljna Sarkozyjevim porazom, kancelarka Merkel čestitala je Hollandeu, a on će otputovati u Berlin u svoj prvi predsjednički službeni posjet. Merkel mu je odmah poručila da će ga prijateljski ugostiti, ali da je fiskalni pakt – ili pakt o štedljivosti i disciplini javne potrošnje – tema o kojoj više ne želi razgovarati. Vidjet ćemo što će francuski predsjednik učiniti da gospođa Merkel postane razgovorljivija.

KARAMARKO

Jadranka Kosor, Darko Milinović i Milan Kujundžić odjednom su shvatili da im je Tomislav Karamarko najozbiljniji protukandidat u utrci za mjesto šefa HDZ-a, pa su udarili po njemu svime čega se mogu sjetiti, a Domagoj Ivan Milošević valjda je shvatio da nema šanse za pobjedu, te je svoju kampanju, praktički, ugasio. Karamarko se, međutim, ne osvrće na – često – vrlo utemeljene prigovore, niti daje odgovore na pitanja koja mu se javno postavljaju. On vrti svoj nacionalistički film, u kojem uloge glavnih negativaca igraju komunisti, Srbi, Tito, Mesić, Jugoslavija… Penje se prema vlasti busanjem u svoja sasvim izmišljena tuđmanovska prsa i širenjem straha, a posebno nadahnut, u tom smislu, bio je u ponedjeljak na skupu u Karlovcu. Ovako je zborio. “Ne smijemo se bojati reći da smo hrvatski nacionalisti. U Kumrovcu se danas pleše Žikino kolo i razvlače petokrake zvijezde pod kojima se gazio Vukovar. I protiv toga se trebamo boriti”, rekao je, pa se osvrnuo i na HDZ-ovo vladajuće koaliranje sa SDSS-om: “Za mene je ta koalicija bila ponižavajuća. HDZ-ova Vlada financirala je obnovu četničkih spomenika, poput onog u Srbu gdje je iz vlaka izvučeno 200 nevinih osoba i ubijeno.”

Eto na čemu Karamarko gradi kampanju: na opasnim lažima i falsifikatima, uključujući i falsificiranje vlastite biografije, te na razbuktavanju međunacionalne mržnje. I to radi sasvim svjesno.

ZAKON

Novine javljaju da bi Ustavni sud vrlo uskoro mogao donijeti pravorijek o neustavnosti nekolicine važnih odredbi Zakona o kaznenom postupku, zakona koji je stupio na snagu 1. srpnja 2009, na dan ostavke Ive Sanadera, i koji je u određenoj mjeri omogućio pokretanje i ovakvo vođenje antikorupcijskih postupaka, među kojima su najrazvikaniji oni s Ivom Sanaderom kao glavnim optuženikom.

Nitko zasad ne zna što će eventualno ukidanje spornih odredbi ZKP-a značiti za procese koji traju, uključujući i one protiv bivšega premijera, ali je sigurno da takav potez Ustavnog suda neće ići u prilog optužbi, odnosno Državnom odvjetništvu čije su ovlasti i nadmoć u fazi istrage najproblematičnije točke rečenog zakona. Kao što će najproblematičnijim mjestom odluke Ustavnog suda, kakva god ona bila, biti označena činjenica da je do njezina donošenja trebalo proći više od trideset mjeseci, a tokom tih mjeseci vodili su se postupci koji su trebali potkrijepiti HDZ-ovu političku odlučnost u borbi protiv korupcije, odlučnost koju je zahtijevala Europska unija. Ustavni suci su za to vrijeme, eto, imali važnijeg posla, a sad će se zbog njihova političkog kalkuliranja Milanovićeva Vlada suočiti s neugodnim pitanjima i porukama iz Bruxellesa.

Ranko “Ike” Ostojić

Isprcavanje u Bračlandiji

Jedan od stožernih trenutaka moderne vojno-policijske prakse dogodio se kad je ministar unutrašnjih poslova Ranko Ostojić naredio iskrcavanje na otok Brač. Pobunjeni radnici Jadrankamena okupirali su Pučišća, maltretirali stečajnog upravitelja i provodili teror nad ostatkom stanovništva. Akcija je odjeknula Evropom, te je analitičari već smatraju klasikom pendrek-strategije.

Navedeni uspjesi nisu bili dovoljni Ostojiću, tom Dwightu D. Eisenhoweru današnjice, koji je akciju – kako ekskluzivno doznaje “Katran & perje” – provedenu pod kodnim imenom “Isprcavanje u Bračlandiji”, objasnio na duboko intelektualnoj društvenoj mreži Facebook.

“Firma ima 123 milijuna kuna duga za koji nitko nije pisnuo ranije. Orešar koji nije više vlasnik samo je 20 godina bio tamo…”

Čemu kamenje, prijetnje krvlju, letve, krađa auta, napadi i vrijeđanje policajaca, rušenje stabala, zapitao je senzibilni Ostojić, pritom pokazavši da posao modernog ministra policije nije samo pendrečenje, već i poznavanje radno-pravne situacije, sintakse i gramatike.

Kako bi objasnio da je zapravo on taj koji se desantom na tvornicu pozabavio zaštitom zaposlenika, Ostojić je prekorio bračkog sindikalista Tončija Drpića koji je iz tajnog bunkera vodio specijalni promidžbeni rat protiv MUP-a.

“I onda se navodni vođa sakrije u kući, izvještava o desantu, ima halucinacije i ponovit će skrivanje kad ponovo ukrade auto i izbaci djecu i žene da ga štite, a on će kao pravi sindikalni vođa pod krevetom pričati o specijalcima i uporno šutjeti koliko mu je godina bez da zucne da je Orešar bio vlasnik”, naljutio se Ranko “Ike” Ostojić, te otišao na DVD-u pogledati “Pijesak Iwo Jime” – ali tek nakon novog nastavka “Pacifika”.

Petar Glodić

Država nametnula čudna rješenja za financiranje humanitarne organizacije

Tjedan reketa Crvenog križa

Građani koji su se između 8. i 15. svibnja našli u nekoj od poslovnica Hrvatske pošte (HP) kako bi poslali pismo ili paket, morali su platiti poštarinu veću od uobičajene. No tek nakon raspitivanja bit će im objašnjeno zašto je poštarina veća, s obzirom na to da HP ne nalazi za shodno klijente upozoriti da je u tijeku “Tjedan Crvenog križa”.

To u prijevodu znači da ih se, po Zakonu o Hrvatskom Crvenom križu iz 2010., prisiljava da plaćaju harač toj humanitarnoj organizaciji. Upornijim gunđanjem građanin će, naime, od djelatnika HP-a iskamčiti komad papira na kojemu piše gore spomenuto, kao i objašnjenje da se u tom periodu u korist Crvenog križa plaća “na sve poštanske pošiljke u unutarnjem prometu, osim novina i časopisa, iznos od 50 posto nominalne vrijednosti”.

U Zakonu stoji da Crveni križ “uživa posebnu zaštitu i skrb Republike Hrvatske”, pa se financira iz proračuna svih jedinica lokalne i regionalne samouprave, iz državnog proračuna i iz boravišnih pristojbi, a ima još i porezne olakšice, carinske olakšice i oslobođenje od plaćanja upravnih i sudskih pristojbi, kao i telefonskih, poštanskih i fax usluga.

No sve to nije dovoljno organizaciji čija se primarna svrha realizira u uvjetima ratnih sukoba, pa se svake godine organizira i Tjedan Crvenog križa, Tjedan borbe protiv tuberkuloze i Tjedan solidarnosti, kada se naplaćuju dodatni nameti za tu povlaštenu organizaciju, i to od svih karata u zračnom, željezničkom, pomorskom i autobusnom prometu, poštanskih pošiljki i karata za sve kulturne, zabavne i sportske priredbe.

Tena Erceg

Što donosi nacrt prijedloga Zakona o zaštiti okoliša

Tužbe za “zlonamjernu” javnost

Nacrt prijedloga Zakona o zaštiti okoliša ministrice Mirele Holy upućen je potkraj travnja u javnu raspravu, e da bi veoma brzo – i očekivano – izazvao negodovanje onih koji preko njega ukrštaju svoje zaoštrene stavove. Dvije suprotstavljene strane, ako uopće treba napominjati, jesu tzv. investitori, iliti developeri, iliti poduzetnici, iliti kapitalisti, i njima sučelice postavljeni zaštitari prirode i javnog prostora općenito.

Ukratko, prvima smeta odredba po kojoj će država određivati izrađivača studije o utjecaju na okoliš, a ne više sam ulagač, tj. vlasnik projekta. Štoviše, autori studija za koje se pokaže da izlaze ususret istima, mogli bi ubuduće ostajati bez državne licence za taj posao. Nismo dugo čekali da se prozvani sami oglase: Zvonimir Markovac, predsjednik Zajednice za zaštitu okoliša u gospodarstvu, javno je zavapio da takve odredbe prijete nametanjem pogubnih ograničenja za razvoj.

Kompenzacija je nađena u dijelu nacrta zakona koji predviđa mogućnost da ulagač tuži “zbog zlonamjernosti” onu udrugu ili građanina koji zatraži reviziju projekta. Zelene organizacije vide u tome apsurdni pritisak na javnost koju bi se inače trebalo poticati da sudjeluje u otvorenim raspravama. Čini se tako da jedina nada za javni interes ostaje na državi, osim što i nju tek treba dovesti u funkciju.

Igor Lasić

Bivši ministar regionalnog razvoja registrirao tvrtku Agro-Pankretić u Vrbovcu

Pankretić: Što se to vas tiče?

Jedan od donedavno najistaknutijih članova HSS-a, bivši ministar regionalnog razvoja i ministar poljoprivrede Božidar Pankretić, osnovao je početkom godine tvrtku Agro-Pankretić, registriranu za trgovinu na veliko i još štošta – čini se, zapravo, za sve moguće djelatnosti.

Kao predmet poslovanja njegove tvrtke upisano je u Sudskom registru trgovačkih društava čak 88 raznorodnih djelatnosti, među kojima su, primjerice, otkup financijskih potraživanja, opskrba električnom energijom, trgovina ukapljenim naftnim plinom, građenje, uzgoj životinja i javni prijevoz u obalnom linijskom prometu. Stoga smo, kada smo u Sudskom registru naišli na informaciju o osnivanju tvrtke, nazvali Pankretića kako bismo doznali čime se zapravo namjerava baviti. No bivši ministar bio je prilično nervozan i otresit.

“Što se to vas tiče? Nisam više u politici, nisam više u javnom životu. Hvala vam lijepa, doviđenja!”, poklopio nam je slušalicu Božidar Pankretić, inače jedan od najmlađih hrvatskih penzionera.

Naime, nakon stranačkog fijaska na parlamentarnim izborima, kada je HSS osvojio samo jedan zastupnički mandat, on se odlučio povući iz politike i uzeti povlaštenu saborsku mirovinu. Kada je koncem prošle godine podnio zahtjev za umirovljenje, bio je napunio tek 47 godina života. Medijima je rekao da će se odmoriti nekoliko mjeseci, pa krenuti u “radne pobjede”. Kazao je da će raditi u gospodarstvu, no nije želio otkriti što. Sada smo doznali da je u siječnju ove godine s temeljenim kapitalom od 20.000 kuna registrirao tvrtku Agro-Pankretić u Vrbovcu, kojoj je osobno i direktor.

Vidjet ćemo još što će tvrtka raditi i hoće li Pankretić u njoj zarađivati plaću ili će kao mladi povlašteni umirovljenik – iako se to nas, po njegovom mišljenju, ne tiče – ostati na teret proračunu.

Nikola Bajto

Podnesene prijave zbog uklanjanja tabli s nazivom Trga maršala Tita

Prosvjed tabletitomana

Kada je u subotu, 5. maja održan šesti protest inicijative Krug za trg, koja traži da se preimenuje zagrebački Trg maršala Tita, nekoliko je stotina uglavnom starijih ljudi s transparentima tipa “Tito zločinac” klicalo govornicima koji su biranim riječima kleli Tita, partizane i komunizam.

Organizatorima se ove godine priključio i Hrvatski helsinški odbor, predvođen Ivanom Zvonimirom Čičkom i Ivom Bancem, pa se klicalo i Čičku kada je, na doduše prekratkim merdevinama, na mjestu skinute table s Titovim imenom u nazivu trga, kod Kazališna kavane stavio tablu “Sveučilišni trg”. Prethodno je u svom govoru podsjetio kako su ploče s Titovim imenom na više lokacije na trgu nestale nekoliko noći prije skupa, pa pohvalio mladiće iz organizacije za hrabar čin.

Čičkov HHO zalaže se za ime Sveučilišni trg, iako će, kako on kaže, prihvatiti i neko drugo ime, kao što je Kazališni trg ili Trg hrvatske republike, koje odredi Odbor za imenovanja Grada Zagreba. No predsjednik tog odbora Marin Knezović kazao je da su promjenu imena trga zadnji put odbili u decembru i da sadašnji saziv Gradske skupštine sigurno neće mijenjati odluku. Budući da je Titovo ime na trgu legalno, to znači da je uklanjanje tabli s njegovim imenom bilo nelegalno, pa makar i za potrebe Čičkovog hepeninga.

“Mi smo podnijeli prijavu policiji, ali ne znamo hoće li ona postupiti”, kazao nam je predsjednik Saveza antifašista Ratko Maričić, dodajući da bi bilo bolje da je prijavu podnio Grad Zagreb. U Gradu i PU zagrebačkoj o tome se zasad nisu oglašavali, iako su počinitelji više-manje poznati.

Nenad Jovanović

Zagrebačka banka nagradila menadžere sa 13,5 milijuna kuna u dionicama

Ekstrabonusi za ekstraprofitere

Zagrebačka banka jedna je od osam banaka koje su početkom travnja tužile udruge Franak i Potrošač, koje pokušavaju dokazati netransparentne i neujednačene primjere bankarskog poslovanja i nepravilnosti u poštivanju prava korisnika kredita, u ovom slučaju u švicarskim francima i eurima, sklopljenih do kraja 2010. godine.

Udruge će pokušati uvjeriti i upozoriti sud na 125.000 građana osiromašenih ratama kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, koji su ogorčeni poslovanjem banaka i ukazuju na nezakonitosti i zlouporabu ovlasti manipulacijama valutnom klauzulom i kamatnim stopama.

Umjesto da se o tužbi barem očituje javno ili na burzi, Zagrebačka je banka prema svojim internim pravilima, koja nisu javno dostupna, ovoga tjedna svoje menadžere nagradila sa 13,5 milijuna kuna vrijednim bonus dionicama, od čega su samo predsjedniku uprave Franji Lukoviću dodijeljene dionice vrijedne 1,9 milijuna kuna.

Kako su plaće hrvatskih menadžera tajne, a banke su u tome posebna priča, iznos Lukovićeve plaće teško će biti dostupan javnosti, koja namiruje jedne od najvećih kamatnih stopa na kredite u Europi. Upravo iz tih visokih kamatnih stopa banke ostvaruju ekstraprofit o kojem se posljednjih godina puno govori, a iz kojeg, između ostalog, nastaju i navedeni bonusi.

I dok se menadžeri po internim pravilima časte dionicama, istovremeno je objavljeno kako je u zemlji 212.317 građana s ovrhama na računima na koje su im sjele banke po nalogu Fine. Plijeni se sve: plaće, dječji doplatak, socijalna pomoć, mirovina, naknada za nezaposlene…

Dragan Grozdanić

Kratko & jasno

Maja Sever, novinarka HTV-a

Neće me ušutkati činovnici

Upravi HTV-a ne odgovara da njihovi novinari javno istupaju i da je kritiziraju. Što ste činili po tom pitanju?

- Ne mogu se okititi perjem hrabrog borca koji javno progovara o nepravilnostima u radu Uprave. No, ovoj Upravi ne odgovara ni upozoravanje unutar kuće. Na brojna pisma u kojima sam ih upozoravala da ne rade u skladu sa zakonima, propisima i pravilima novinarstva, nikada mi nitko nije odgovorio.

Kakav ste mobbing zbog toga doživjeli?

- Opomene pred otkaz koje smo Robert Zuber, Lela Knežević, Sanja Mikleušević i ja dobili, jer smo javno rekli da je Vanja Sutlić izrekao uvrede na račun kolegice, još uvijek nam stoje u dosjeu. Sutlić i tadašnja Uprava morali su odstupiti, a iako je to u svim medijima najavljivao, Sutlić nikoga nije tužio, dok nama opomene pred otkaz još uvijek vise nad glavom. Slali su nam u redakciju zaštitare s alko-testovima, tužakali nas Etičkom povjerenstvu, brojali nam ulaske i izlaske (kao da je to dokaz novinarskog rada), a na službenim sastancima često bih čula: “Tebi treba konačno stati na kraj.”

Dobili ste opomenu pred otkaz, kao i kolegice Lela Knežević i Elizabeta Gojan. Je li riječ o montiranim procesima?

- Riječ je o procesima koji nisu provedeni u skladu s pravilima i zakonom. Uprava nas uporno tuži zbog povrede Etičkog kodeksa, a zaobilazi Etičko povjerenstvo. O poslovima vezanim uz uređivanje emisije i novinarskim poslovima, novinari odgovaraju nadređenim urednicima ili Etičkom povjerenstvu, a ne činovnicima u Pravnoj službi.

Kako dalje, ne iznositi svoje mišljenje ili ga iznositi i po cijenu otkaza?

- Nema smisla raditi u novinarstvu i ne iznositi svoje mišljenje i istinu. Ako smo došli do toga da će na javnoj televiziji ljudima zbog toga davati otkaze, onda stvarno sve to nema smisla. Nadam se da će doći vrijeme kada će novinari raditi svoj posao, urednici komunicirati i štititi svoje novinare, a Uprava čistih ruku voditi kuću koju gledatelji plaćaju 80 kuna mjesečno.

Mirna Jasić

Francois Hollande

U godinama što su za nama, cijeli je kompleks informiranja dobrano zagazio u vode zabave, o čemu svjedoči i kovanica “infozabava”, preuzeta s američke scene. Porazmislimo li ma i na jedan trenutak o tome što je zadaća informiranja, jasno je da je “infozabava” isto što i “drveno željezo”. Jedno s drugim nema ništa, odnosno ne bi ni trebalo ni smjelo imati ništa. Ali – ima, u sve većoj mjeri, i to je upravo ono što zabrinjava.

Televizija mijenja sve

Sučeljavanja kandidata za šefa države u Francuskoj se održavaju od 1974. I to praktično u istome obliku, prilično različitome od onoga prakticiranoga u Sjedinjenim Državama, gdje su voditelji zvijezde koje doslovno, uz pomoć sata, teroriziraju kandidate, prekidajući ih u pola rečenice, tražeći suvislu repliku koja neće prijeći 50 sekundi i tome slično. Za razliku od njih, francuski voditelji, koji također imaju sat, jedva se ponekad umiješaju u raspravu, odnosno prepirku kandidata, dozvoljavajući im da ekspliciraju onoliko koliko smatraju potrebnim. A ipak, i kod jednih i kod drugih nakon TV sučeljavanja pita se samo: Kakav je bio? Sadržaj je definitivno u drugom planu. Što nas vodi prema zaključku da se glasači današnjice dobrim dijelom opredjeljuju na osnovi dojma o tome kakav je ovaj ili onaj kandidat, na osnovi subjektivnog doživljaja, a ne na osnovi saznanja, pogotovo ne na osnovi razmišljanja o tome što koji kandidat nudi.

Ne treba ići predaleko u povijest da bi se pokazalo kako je nekada bilo drugačije; nekada, dok je demokracija još bila demokratičnija od ovoga što nam se danas pod tim imenom prodaje. Franklin Delano Roosevelt, veliki američki predsjednik iz prve polovice 20. stoljeća, bio je invalid. Samo je u rijetkim prilikama stao na noge, uz pomoć proteza. No, tada je televizija bila u povojima. Prosječni Amerikanac, birač, pojma nije imao da bira predsjednika invalida. Jer, on i nije birao svoj dojam o Rooseveltu, birao je njegov program – čuveni New Deal koji je Ameriku izvukao iz gospodarske krize. Roosevelt se, pak, majstorski služio radijem koji je, za razliku od televizije, daleko pogodniji za prenošenje sadržaja.

Ulaskom televizije na velika vrata političke scene sve se promijenilo, a kulminiralo je uvođenjem “infozabave”. Formula što je u pozadini filozofije “infozabave” primitivno je jeftina, za čovjeka prosječne pameti čak i uvredljiva: nema tog ozbiljnog sadržaja koji bi, sam po sebi, bilo kome bio zanimljiv. Ljude “to” ne zanima. Da bi im se takav sadržaj, primjerice poruka predsjedničkoga kandidata, učinio zanimljivim, treba ga upakirati u celofan zabave, pri čemu će se vrlo složena politička i gospodarska pitanja svoditi na crno-bijele slike, na sučeljavanje Dobra i Zla, a odnosi među državama, narodima i njihovim čelnicima prikazivati u kontekstu sukobljavanja “dobrih i zlih momaka” (filmovi o Divljem zapadu!).

Rezultat: dezinformirani građani. Koliko god to u informatičkoj eri moglo paradoksalno zvučati, objektivno je tako. Usprkos gomili podataka, provjerenih i neprovjerenih, manipuliranih i izvornih, usprkos društvenim mrežama, današnji prosječni građanin zna malo. On ima dojam (evo nas opet na dojmu!) da zna mnogo, ali zapravo ne zna. A neobaviješten, nepotpuno ili pogrešno obaviješten građanin ne može onda ni odgovoriti najvažnijem zadatku što ga ima u demokraciji – ako je demokracije ono što joj ime kaže, dakle vlast naroda – ne može izabrati vlast ili čelnika države na osnovi zaokruženih saznanja o namjerama i politici što ih nakon izbora namjeravaju voditi. Da građanin to ne bi osjetio, da ne bi shvatio kako mu je uskraćeno osnovno pravo što bi ga u demokraciji morao imati, njemu se nudi iluzija da on to pravo ostvaruje, uz suptilnu nijansu: ne ostvaruje ga na osnovi dobivenog odgovora na pitanje “što”, nego na osnovi dojma, na temelju odgovora na pitanje “kako”.

Rezignirani birači

Kako se Hollande držao, je li Sarkozy bio nervozan, tko je koga više vrijeđao, tko je bio mirniji, jesu li kandidati izgledali (pazite, izgledali!) državnički ili su ostavljali dojam dvojice pijetlova u areni? Na ta su se pitanja tražili odgovori nakon duge večeri prošloga četvrtka. Kakav je Hollandeov gospodarski program, što bi za Francusku značilo nastavljanje ere Sarkozyja, time su se vjerojatno bavili uvodničari nekih manje čitanih novina, dok je masovni medij – televizija – nudio dojam, jeftinu prijevaru na osnovi koje bi građani trebali povjerovati da su oni ti koji biraju vlast. A biraju li je doista?

Istog dana kada su Francuzi na politički Olimp uzdigli Francoisa Hollandea, nezadovoljstvo sadašnjim stanjem pokazali su birači u Grčkoj i Srbiji. Rezignirani, možda ni sami ne znaju čime, razočarani, riješeni iluzije da mogu stvarno utjecati na to kako će se stvari dalje odvijati, odgovorili su slabim izlaskom na birališta za parlamentarne izbore. Taj je slabi izlazak u prvome redu posljedica nezadovoljstva politikom vladajućih struktura i onih koji se nude kao njihove alternative. Sva je prilika da će se to, koliko sutra, pretvoriti i u nezadovoljstvo načinom na koji ih se “informira” o stvarima koje bitno utječu na njihov život.

Ako je istina – a jest – da se u politici klatno stalno njiše između lijevog i desnog pola, onda nema razloga posumnjati u tvrdnju kako takvo isto klatno postoji i na medijskom planu. Pa ako je ono sada u maksimalnom otklonu od onoga što informacija jest, ili bi trebala biti, treba vjerovati da slijedi pomak u suprotnom smjeru – prema objektivnom, razložnom, pravodobnom i cjelovitom informiranju. Želi li se demokracija spasiti od toga da postane vlastita karikatura, nužno je da se to što prije dogodi.

Gojko Čizmić jedna je od više tisuća žrtava miniranja imovine, a njegov je slučaj specifičan po tome što ga država, čiji Ustav svim građanima, bez izuzetka, garantira jednakost pred zakonom, nije ostavila na miru. Kalvarija Gojka Čizmića, njegove supruge Biserke i sestre mu Nevenke kulminirala je ovih dana.

Kratka povijest cinizma

Pišući o tom slučaju u ožujku prošle godine, najavili smo nesretnu dražbu na kojoj je, sudskim putem, trebala biti prodana obiteljska imovina Čizmićevih, pošto je Gojko izgubio sudski spor protiv Hrvatske kojim je tražio naknadu štete za kuću miniranu i potpuno uništenu u ljeto 1992. Naime, u naselju Zukvama, u općini Vrsi kraj Zadra, Čizmić je imao vikendicu u kojoj je namjeravao provesti umirovljeničke dane nakon više desetljeća rada u Štutgartu, u tvornici “Mercedes”. Dan prije nego što će 1992. doći sa suprugom na ljetovanje, kuća u koju je uloženo oko 150.000 eura je minirana. Čizmić je tužbu za naknadu štete podigao 2004, kada je procijenio da je splasnula antisrpska histerija; prije toga, mislio je, ona ionako ne bi urodila plodom. Vjerovao je da su sada došla druga vremena, da je tužba samo formalnosti i da Hrvatska, poput svih država EU-a, privatnu imovinu tretira kao svetinju.

Bilo mu je poznato da je, na prijedlog Vladimira Šeksa, 1996. ukinut članak 180 Zakona o obveznim odnosima, kojim je svima kojima su kuće minirane terorističkim činom izvan zone ratnog djelovanja jamčena odšteta. Isto tako, bilo mu je poznato da je Račanova vlada 2003, pod velikim pritiskom svijeta, Europske unije i Suda za ljudska prava u Strasburu, morala donijeti podzakonski akt u sklopu Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija; posebni je cinizam u tome što je tim Zakonom materijalno obeštećenje predviđeno samo u slučajevima u kojima su mineri nekoga ranili ili ubili.

Obnova kuća prebačena je na Zakon o obnovi, što je samo nastavak diskriminacije – građani su, umjesto prave vrijednosti svojih objekata, prisiljavani potpisivati ugovore prema kojima su mogli dobiti obnovu samo nekoliko desetaka kvadrata, bez obzira na veličinu i vrijednost miniranoga objekta. Vrhunac te pravosudno-političke parodije odluka je Ustavnog suda, koji je 2008. zaključio da je zakonodavac opravdano ukinuo materijalnu odštetu građanima kojima je imovina minirana: stav ustavnih sudaca bio je da je odluka imala legitiman cilj, usmjeren na ostvarenje javnog ili općeg interesa. Nije jedino rečeno je li javni interes bio da što više srpskih kuća odleti u zrak ili da se uštedi koja kuna iz proračuna, s obzirom na to da bi državi bilo teško plaćati silne milijune za tolike minirane kuće.

Naplaćuju mu dinamit?

Nažalost, Čizmiću nije bila ponuđena ni obnova, jer je sud u Zadru, gradu u kojem se državne institucije nerijetko iživljavaju nad građanima druge nacionalnosti, odbacio njegovu tužbu kao neosnovanu i naložio mu plaćanje sudskih troškova. Njegov zahtjev za naknadu štete odbacili su i Vrhovni i Ustavni sud, pa je 2010. podnio tužbu Sudu za ljudska prava u Strasburu, a taj postupak još traje.

- Bio sam uvjeren da će moja prava, kao čovjeka koji ima i njemačko državljanstvo, u Hrvatskoj biti zaštićena, posebno zato što je zemlja bila na pragu ulaska u Europsku uniju, u kojoj se ljudska prava štite. Nisam mogao vjerovati kada sam dobio zahtjev Tužilaštva iz Daruvara da platim sudske troškove. Pomislio sam da pokušavaju naplatiti dinamit kojim je minirana moja kuća – kaže Gojko.

Čizmići su inače iz Gornje Kovačice kraj Grubišnog Polja, gdje su imali i kuću naslijeđenu od roditelja. Šok je bio još veći kada je Gojko shvatio da sud u Grubišnom Polju, na kojem je vođen postupak, sudske troškove pokušava naplatiti prodajom te kuće. Gojkova sestra Nevenka, nasljednica polovine objekta, lani nam je rekla:

- Ne razumijem kako je to moguće i kako netko može kupiti polovinu kuće? Nemam snage o tome govoriti, to je kuća u kojoj smo odrasli s roditeljima Aleksom i Jovankom. Ne mogu shvatiti da je brat može izgubiti samo zato što je tražio pravdu za drugu kuću. Nažalost, mislim da je jedini razlog svemu ovome to što je Srbin, nikome ništa drugo nije skrivio.

Najurili ga iz konzulata

Na kraju, dogodilo se ono što se ovdje, očito, mora dogoditi: nakon dvije odgođene dražbe, sud u Grubišnom Polju održao je 26. travnja treću, na kojoj su prodani Gojkova polovina kuće i zemljište oko nje. Za polovinu kuće ponuđeno je manje od 6.000, a za zemljište manje od 30.000 kuna, čime je država namirena: sudski troškovi potraživani od Čizmića iznosili su, naime, 33.000 kuna. Kolika je bila potreba da ga se kazni zato što traži odštetu za imovinu stečenu krvavim radom u Njemačkoj, govori i detalj koji nam je naveo ovaj nesretni čovjek.

- Želim istaknuti da sam za namirenje sudskih troškova ponudio zemljište na kojem je bila moja srušena kuća. Nisam htio da mi diraju djedovinu, na kojoj je moja graničarska obitelj živjela stoljećima. Međutim, unatoč tome što je moja sestra suvlasnica kuće, taj je zahtjev odbijen. Pored svega, u zagrebačkom ŽDO-u su mi usmeno obećali da se kuća neće prodavati dok se ne završi postupak u Strasburu. Nažalost, očito nisu imali strpljenja – kaže Čizmić.

Dok je još gajio iluzije da će ga zakon zaštititi, Čizmić se za pomoć obratio hrvatskom konzulatu u Štutgartu. Dočekala ga je konzulica Zdenka Babić koja mu je, nakon što joj je ispričao što mu se događa, dala naslutiti kako će cijela priča završiti.

- Kako se, nakon svega što su nama Srbi napravili, možete čuditi što vam je kuća minirana – rekla mu je konzulica.

Kada ju je Čizmić upitao je li to službeni stav Hrvatske, jednostavno ga je najurila iz konzulata…

Šta ću ja na festivalu budala, uzalud je trud…

“Festival budala”, Zoster

Ako se dobar biznis može napraviti od nečega što nema oblik, boju, okus ni miris, i pritom je dostupno svima po zanemarivo niskoj cijeni, onda vjerojatno ne trebamo dodatne dokaze o iracionalnosti kapitalističkog sistema. A eto, može se: u trinaest godina otkako se u Hrvatskoj voda ulijeva u plastične bočice, a osnovna životna potreba prelijeva u dopadljiv lajfstajl, propupalo je tržište impozantnih dimenzija. Prilagođeno lokalnim okolnostima, naravno: skoro dvije njegove trećine kontrolira Agrokor Ivice Todorića, ostatak su mahom raspodijelili oligopolni sekundanti poput Podravke i Atlantica, a prikrajkom se, čekajući daljnju deregulaciju i privatizaciju, već šuljaju i ozbiljni globalni igrači poput Coca-Cole… Država je svima ustupila koncesije, pa im sada uzima smiješnih jedan posto od maloprodajne cijene flaširane vode, ali njih to ne priječi da ovaj stidljivi namet proglase suviše restriktivnim. Tako je, valjda, najjednostavnije opravdati činjenicu da privatnici trenutno crpe tek polovicu dozvoljene količine vodnih rezervi, a da se pritom ne dovede u pitanje njihova medijski razglašena produktivnost i efikasnost.

Malograđanske fantazije

Čak i ovakva, polovična uspješnost dovoljna je, međutim, za pristojnu zaradu. Iako nema dokaza o većoj kvaliteti pakirane vode, iako istraživanja i ovdje, kao i u svijetu, pokazuju da dobar dio onoga što se reklamira kao “izvorska voda” dolazi u bočice ravno iz slavina, iako je cijena plastificirane vode oko šest stotina puta veća nego cijena one iz kuhinja i kupaonica, marketinški timovi uspješno odrađuju svoj dio posla, pa tržište iz godine u godinu raste skoro za petinu. Malo je, doduše, posustalo u recesijskim uvjetima: dovoljan razlog za hitnu akciju medijske sanacije štete. Očekivano, pokrenuo ju je EPH, najveći domaći iznajmljivač oglasnoga prostora spomenutim tvrtkama.

Ovih dana – preciznije, od 17. do 19. svibnja – u Rovinju će se, tako, održati nešto što se zove “Festival vode”. Riječ je, zapravo, o skupu vodećih regionalnih trgovaca vodom, o nizu predavanja, panela i case studyja; nejasno je pritom kakve bi veze monotone prezentacije statističkih podataka, grafikona i poslovnih strategija trebale imati s festivalskom atmosferom, pogotovo uzmemo li u obzir činjenicu da kotizacija za sudjelovanje iznosi skoro trećinu prosječne mjesečne plaće. Ali takva je kategorizacija još i najmanje ridikulozan aspekt cijeloga događanja: pratimo li PR-članke kojima novinarke i novinari “Jutarnjeg lista” i drugih EPH-ovih izdanja ovih dana promoviraju “najveći regionalni festival vode”, možemo iz neposredne blizine lijepo promotriti rađanje marketinškog novogovora, prilagođenog propulzivnoj tržišnoj niši. Tekućina o čijoj će profitabilnosti raspravljati svi ti managing directori, trend hunteri i research manageri, tako, više nije “flaširana” niti “pakirana”: ona je sada “buteljirana”. Ako je želimo razlikovati od one obične, neprivlačne i jeftine, koju manje osviješteni među nama nataču iz slavina, zovemo je još i “konzumnom”. Kada je vrhunske kvalitete, ona je “premium” voda. A o svim tim minucioznim distinkcijama više će nam reći izvjesni Michael Mascha, inače “vodeći svjetski sommelier za vodu”…

Zahvaljujući ovim naplavinama terminoloških bizarnosti, sada iz neposredne blizine možemo promatrati proces retorički nasilnog konstruiranja novoga medijskog diskursa o vodi, u kojem poznate i banalne pojave dobivaju primamljiva imena po mjeri provincijalnih malograđanskih fantazija o uspješnim zapadnjačkim CEO-ovima i menadžerima koji, u pauzi između velikih poslovnih uspjeha, u nekom njujorškom ili pariškom aqua baru, uz prigušeno svjetlo i diskretnu glazbu, profinjenim nepcem ispituju suptilne razlike bogatih bouqueta skupocjenih, kristalnih napitaka dobivenih od polarnih glečera i s nedirnutih himalajskih izvora… Kao u sažetoj retrospektivi, EPH-ova priručna transformacija svima dostupnog pića u egzotični užitak za upućene prikazuje nam proces medijske tabloidiotizacije koja je u naše tranzicijske svakodnevice donijela sve one life coacheve, team buildinge i brand awarenesse. Nema nikakve sumnje da se cijelo vrijeme radi o prodaji obične vode, jasno. Ali, sitni grč u želucu sugerira da je ta voda u međuvremenu promijenila barem agregatno stanje: preciznije bi stoga bilo reći kako nam EPH ovih dana uglavnom prodaje maglu.

“Blago oko kojeg se ratuje”

Priča o vodi koja se bogatim retoričkim slapovima slijeva niz medijsko-marketinšku kanalizaciju nesumnjivo ima sva svojstva svoje glavne teme – za početak, bezukusna je i sasvim providna – ali zbog toga nije i manje zlokobna. Ono što se neprestano provlači između redova o neslućenim užicima buteljiranog H2O-a, naime, poziv je na postupno prepuštanje vodnih rezervi zemlje vizionarskim planovima poduzetnika. Poziv još uvijek vrlo uvijen, jer bi otvoreno pismo namjere o preuzimanju jednoga tako važnog zajedničkog dobra nesumnjivo izazvalo prilično žestoke reakcije. Baš zbog toga, istom onom strategijom koju pamtimo još iz devedesetih, privatni se interesi maskiraju brigom za dobrobit nacije. “Voda je nova nafta”, poručuju nam organizatori festivala u predapokaliptičnom zanosu geopolitičkog senzacionalizma. “Voda je blago oko kojeg se ratuje”, glasi prva od “deset činjenica o vodi koje niste znali” na službenoj web-stranici festivala. U takvoj, ovlašno nabačenoj distopijskoj projekciji Hrvatska će, saznajemo, imati privilegiran položaj, jer raspolaže svjetski jedinstvenim vodnim bogatstvima. Pretpostavka je, naravno, da ih učinkovito iskoristi. Što je, znamo već, moguće samo ukoliko ih povjeri majstorima slobodnotržišne ekonomije. Podatak da će njihov skup otvoriti ministar turizma Veljko Ostojić dovoljan je signal da država načelno nema ništa protiv takve perspektive, ma koliko udaljena bila…

Stoga novopečenim hidro-sommelierima treba vjerovati kada nam tumače da je voda “blago oko kojeg se ratuje”. Ali, ako smo nešto naučili iz dva desetljeća privatizacije u patriotskom ključu, onda znamo da barikade neće biti postavljene na granicama nacionalnih interesa, nego između kapitalista i branitelja zajedničkog dobra. Znamo i da će oni prvi na raspolaganju imati marketinške stručnjake, PR-novinare i ostale medijske vodonoše. A da će drugima, kao i toliko puta do sada, preostati tek pisanje na škrge.

Premda nije prvi put da građani podmeću leđa gubitašima, valja se zapitati o kakvim to investicijama govori ministar financija Slavko Linić, koji je dodao da unatoč poskupljenju energenata još nije dostignuta realna cijena struje koja bi omogućila dodatna investiranja.

- O kakvim se god investicijama priča, one se ne mogu realizirati na brzinu, jer su neizvjesne u bilo kojim uvjetima i takvo se poskupljenje iz tih razloga nije smjelo dogoditi. Nisam vidio da je neki projekt u tijeku ili da će se brzo realizirati. Tvrdim da je poskupljenje prenaglo, jer nećemo moći uskladiti dosadašnje rashode i povišenje cijena s prihodima. Kako u današnjim uvjetima povećati prihode od rada? Na drugoj strani nema ničega, osim čiste Vladine proračunske računice – kaže dr Vladimir Cvijanović, stručni suradnik na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu.

Proizvoljni razlozi

Naš sugovornik smatra da Vladina odluka o poskupljenju plina i struje nije taktična, jer tekuće obaveze samo rastu, a dohoci stagniraju ili padaju, a tu su i obaveze po kreditima. Po izjavama vladajućih, dodaje, dade se zaključiti da vrludaju, jer u jednom trenutku govore o povećanju cijena, u drugom o restrukturiranju HEP-a.

- Zašto se ne ide na postupno povišenje cijena? Moj dohodak neće porasti za toliko stotina kuna koliko će realno biti to poskupljenje – pita Cvijanović, zaključujući da je Vlada izvršila cjenovni udar, ne dopustivši građanima da se prilagode.
Viši računi neproporcionalni primanjima posebice će ugroziti stanovnike Dalmacije koji se zimi griju na struju i kategorije socijalno ugroženih građana. Sa sve više prigovora zbog poskupljenje energenata, posebno struje, suočen je i Nenad Kurtović, predsjednik Saveza udruga za zaštitu potrošača Hrvatske.

- Struja je trebala poskupjeti najviše do sedam posto – kaže Kurtović – te eventualno ponovno u listopadu, ako bi za to postojali opravdani razlozi.

I on smatra da je Vlada poskupljenje energenata provela na temelju proizvoljnih razloga, što je besmisleno i štetno.

- Riječ je o uslugama koje su kontinuirane, fakture dolaze tek na jesen, a sada ćemo plaćati akontacije, odnosno pretpostavljenu potrošnju. Zašto se Nacionalno vijeće za zaštitu potrošača, koje je savjetodavno tijelo Vlade, nije sastalo prije odluke o poskupljenju? Vijeće je na uvid trebalo dobiti ono što je najavljeno, a to je poskupljenje – dodaje Kurtović.

Napominje da će država od poskupljenja uprihoditi oko 160 milijuna kuna.

- No, nitko nije spomenuo hoće li se bar od plaćanja PDV-a osloboditi potrošači koji ne mogu platiti svoje račune, dakle siromašna kućanstva i socijalno ugrožene kategorije građana. Što će se ponuditi tim ljudima? Mora ih se zaštititi, sramota je isključivati im struju u 21. stoljeću.

Da postoji mogućnost da je Vladina odluka o povišenju cijena struje i plina protuzakonita, govori i podatak da prije odluke o poskupljenju nije zatraženo mišljenje Hrvatske energetske regulatorne agencije (HERA), kao što predviđaju Zakon o energiji i ostali podzakonski akti. Obrazlažući svoju odluku, Vlada se pozvala na mišljenje Agencije iz 2010. godine, kada je HEP-u povećanje cijene dopušteno, ali nije bilo provedeno. Mišljenje Agencije danas nije aktualno, no kažimo da je ondašnje odobreno povišenje bilo manje od ovoga aktualnoga.

Čemu uopće HERA?

Denis Geto, predsjednik Strukovnog sindikata Tehnos u HEP-u, također se slaže da je povišenje cijena energenata proizvoljna politička odluka, jer HEP uopće nije Agenciji predložio poskupljenje struje, nakon čega bi mogla imati svoje mišljenje.

- Agencija zato i pozdravlja odluku Vlade o poskupljenju, nismo usklađeni s energetskim direktivama Europske unije, a zakonodavstvo smo po tom pitanju trebali regulirati prije nešto više od godine. Kada bismo bili usklađeni s europskim direktivama, HERA bi bila bog energetike i Vlada bi je nešto i pitala. Ovako nije jasno čemu uopće služi, kada ionako ne obavlja ono zbog čega je osnovana – kaže Geto.
Sindikalist dodaje da će se polovica poskupljenja struje – dakle, deset posto – uložiti u dodatne investicije, no sumnja da će to biti učinjeno na pravi način.

- Premda mislim da struja mora poskupjeti, priča oko toga je puno dublja, a ovdje se sve radi u tišini, bez struke i javnosti. Ako je netko političkom odlukom odlučio povisiti cijenu struje 20 posto, nije jasno zašto baš toliko ako ne znamo o kakvim je investicijama riječ. Onda se budi sumnja da novac građana neće otići u pravom smjeru, no to ne bi bila prva krađa i lopovluk – ocjenjuje Geto.
Dodatne investicije koje spominje iznose 1,2 milijarde, od 3,4 milijarde kuna ukupnih ovogodišnjih investicija HEP-a. No, kakvih investicija?

- Nijedna kuna neće ići u izgradnju novoga proizvodnog pogona. Proizvodnja i izvoz su najvažniji, no neće se riješiti osnovni problem, investiranje u proizvodnju. Znam samo što je naređeno u ovoj godini – poskupljenja i investicije. Ali zbog povijesnih iskustava nisam sklon povjerovati da će biti ovoga drugoga. Znam da nije lako odrediti realnu cijenu struje; 20 posto bi moglo biti u redu kada bismo bili sigurni da će taj novac otići u prave investicije i da će koristi od toga imati i državni proračun i građani. Zašto, primjerice, ne bismo izgradili dvije nove hidrocentrale? – konstruktivan je Geto.
Dok Vlada u miru razmišlja o pokretanju gospodarstva, već petnaestak godina u HEP stihijski ulaze privatne tvrtke, pa će i sada, smatra Geto, dobar dio novca završiti na privatnim računima. A to je opasno i zato jer se nitko ne pita što bi već sutra moglo zadesiti HEP-ove radnike.