Ferdelji je u intervjuu tjedniku “Globus” analizirao prve tjedne rada nove Vlade i izrekao nekoliko kritika na njen rad, prvenstveno to da nema racionalizacije i reforme državne uprave, nema planova o reindustrijalizaciji zemlje, čega je on već niz godina jedan od najuvjerljivijih zagovaratelja, a istodobno se najavljuje novi val rasprodaje državnih tvrtki, što je štetno ako se novac ponovno ulupa u potrošnju, a ne u proizvodnju.

Odgovor je bio munjevit. Već sutradan državna uprava “racionalizirana” je tako da je Ferdelji maknut s mjesta pomoćnika ministra, a premijer Milanović to je objasnio time da od njega nije očekivao pokornost, ali jeste lojalnost. Ovakvo obrazloženje još bi se moglo prihvatiti uzme li se u obzir da Vlada mora čuvati autoritet u najkritičnijem početnom razdoblju, a on je već ozbiljno kompromitiran iskakanjem člana Kukuriku koalicije Damira Kajina s onim švindlerskim uzimanjem povlaštene mirovine, što nije moglo biti sankcionirano jer ovaj ne sudjeluje u Milanovićevom timu. Ali, moglo bi se prihvatiti samo pod jednim uvjetom. Da Vlada zbilja, kako reče Ferdelji, ne arči vrijeme na puno neproduktivnog pimplanja koje se, predvidivo, uglavnom svodi na prebacivanje poreznog tereta na građane (povećanje PDV-a na 25 posto) i daljnju eroziju društvenog standarda (značajno smanjenje izdvajanja za zdravstvo). Nema tu ni jednog jedinog odlučnog poteza iza kojeg bi se makar nazirala neka osmišljena razvojna politika. Tako ispada da je Vlada zasad bila odlučna i hrabra jedino u tome da začepi kljun “ptici rugalici” Ferdeljiju, i to je sve.

Stvar je tim više razočaravajuća što je nova vlast prethodno poduzela nekoliko upravo pokornih poklonstvenih gesta. Napravila je duboki naklon Crkvi (u čemu je posebno oduran bio odlazak ministra obrane Ante Kotromanovića na noge biskupu pod šljemom Jurju Jezerincu), braniteljskim udrugama (praktički odustajanje od objave registra branitelja), te samome Tuđmanu (kojemu su čak oproštene ordinarne svinjarije u BiH-u). U početku je možda moglo izgledati da kukurikavci ovim osiguravaju bokove, kako bi neometano mogli poduzeti što energičnije zahvate u ekonomiji. Ali vraga. Bilo je to naprosto kukavno skidanje gaća pred glavnim totemima hrvatske desnice, koje je završilo kao i svako prije toga. Nikada se takvim popuštanjem i umiljavanjem HDZ-u i njegovim saveznicima ništa nije postiglo, naprotiv, oni su to shvaćali kao znak slabosti i priliku da preuzmu inicijativu. Tako je i ovaj put. Razdrmana stranka Jadranke Kosor, koju danomice razdiru frakcionaške borbe za preuzimanje vrha, što zbilja daje priliku novoj Vladi za neometan rad, sada kidiše na kukurikavce da su u izbornoj kampanji lagali kako imaju rješenje za krizu. Loše je što u tome zbilja ima istine, a još je gore što je HDZ-u pružena prilika da sakrije cijelu istinu. A ona je u tome da su obje Vlade, i ova sadašnja i ona dojučerašnja, vodile u osnovi istu neoliberalnu politiku, s tim da je ona HDZ-ova bila štetočinskija, jer je stvorila brojne klijentelističke aranžmane koji su opterećivali i kompromitirali državu. Njih sada Milanovićeva Vlada pokušava reducirati (smanjivanje mase plaća za državnu upravu, ograničavanje vrlo neselektivnih subvencija u poljoprivredi), što je nužno. Ali, ostati samo na tome, znači ostati na vladajućoj kapitalističkoj mantri o “bolnim rezovima”, koja preraspodjeljuje teret krize na radno aktivno i siromašno stanovništvo. Usto, ta se mantra očekivano pokazala neefikasnom u prevladavanju krize i u puno razvijenijim zapadnoevropskim zemljama, pa se ne vidi zašto bi baš Hrvatska bila odabrana da bude izuzetak.

Nije, međutim, moralo biti tako i tu slučaj Ferdelji dobiva na dodatnoj aktualnosti. On nije prvi čovjek koji je bio na raspolaganju SDP-u i Kukurikuu s kvalifikacijom da može osmisliti programe revitalizacije i reindustrijalizacije privrede, što je jedino može izvući iz zatvorenog kruga preraspodjele postojeće neimaštine i stvaranja novog društvenog bogatstva. Bio je tu i Ljubo Jurčić, koji je svojedobno u SDP-u razvio strategiju “4 X 4″, s četiri grane, četiri jaka ekonomska programa, koje bi država inicirala i podupirala u četiri regije, ali od toga danas nije ostalo ništa, ni kamen na kamenu. Dobro, Jurčić, a sada i Ferdelji, nisu se pokazali kao genijalci u politici, više kao šeprtlje koji sami kopitom proliju mlijeko nakon što su ga namuzli puno vedro. Ali, zar vedro nije trebalo diskretno povjeriti nekome na čuvanje kako bi se sačuvalo njih dvojicu? Obojica su, Jurčić posebno, evidentno sposobni osmišljavati razvojne programe i usto sačuvati elementarnu socijalnu ravnotežu u zemlji. Koliko je ta ravnoteža sada poremećena govori, recimo, činjenica da se u najnovijim budžetskim smjernicama Milanovićeve Vlade od kapitalističkih poduzetnika samo “očekuje” da novac oslobođen manjim zdravstvenim doprinosom investiraju u novu proizvodnju. Od radno ovisnog stanovništva se naprotiv ništa ne očekuje, njemu je naprosto nametnut dodatni porezni teret kroz PDV (koji minimalne olakšice na plaće očito ne mogu stići).

Tako vidiš da Jurčić i Ferdelji nisu otpali slučajno, nego zato što smetaju spomenutoj novokapitalističkoj mantri. Tu, doduše, nema ničeg novog i iznenađujućeg, ali nečeg novog ipak ima u svjetlu nedjeljnog referenduma o ulasku u Evropsku uniju. Članstvom u EU-u Hrvatska ne ulazi samo u administraciju u Bruxellesu, nego i u mrežu relativno jakih evropskih sindikata, koji se pripremaju za neke akcije koje se tiču i spomenutih smjernica za novi hrvatski budžet. Udruženi sindikati Evrope najavljuju za kraj mjeseca kontinentalne prosvjede protiv novih fiskalnih mjera EU-a, koje se baziraju isključivo na spartanskoj budžetskoj štednji, a ova na uvijek novom prevaljivanju tereta krize na građane. Sindikati traže da se evropske ekonomije okrenu novoj razvojnoj paradigmi, otvaranju novih radnih mjesta, čega ni u planu Milanovićeve Vlade nema, ili ako ima (ulaganje u energetsku i prometnu infrastrukturu), po Ferdeljiju je do daljnjega nerealno. Tako glavni pravac smjernica ipak ostaje na rezanju budžeta za 4,6 milijardi.

Pretpostavljam da novu Vladu i ne zanima što o ovome misle evropski sindikati, jer je sva usredotočena na mišljenje rejting agencija koje se uskoro očekuje. Ali bi je zato moralo zanimati da se ti sindikati pozivaju baš na neke od tih agencija (Standard & Poor’s), pa čak i na MMF, koji također odnedavno drže da drakonska štednja nije dovoljna za izlazak iz recesije. Time postaje jasno da se Milanovićeva Vlada pojavila s potrošenom ekonomskom koncepcijom, što je pokušao iskoristiti čak i predsjednik Ivo Josipović, zamjerajući joj da ne vidi jasnu ekonomsku strategiju. No, kako je Josipović po dolasku na Pantovčak imenovao ekonomski savjet u kojem sjede sve sami kapitalci iz krupnog kapitala (Tedeschi, Kuštrak, Mudrinić, Adrović…) i baš nitko iz sindikata, jasno je da tu strategiju nema ni on. Ali, ništa zato. Oni koji je imaju, kao Ferdelji, proglašeni su Pedrom i omastili su uže i prije nego što su zagrijali stolac.

To nije nimalo neobično, naprotiv, čak bi i površna sociološka istraživanja vjerojatno potvrdila da veliki postotak dječaka predškolskoga uzrasta na sličan način fantazira o budućoj realizaciji svoje muškosti. Neobično je, međutim, kada Zoran Milanović, kao muškarac u zreloj dobi, odluči svoj djetinji san proglasiti ostvarenim.

Cijela se nacija odjednom osjeti pomlađenom – slušaš predsjednika Vlade kako sa suzdržanim dostojanstvom zahvaljuje na ukazanom povjerenju i najavljuje odgovorno služenje javnim interesima, a čuješ ono neizrečeno: “Jesam ti rekao, mama, da ću postati avijatičar?”

Obraćajući se Glavnom odboru SDP-a prvi put od pobjede na parlamentarnim izborima, novi je premijer izložio vrlo zanimljivu – takoreći aerodinamičnu – viziju hrvatskoga društva. Evo kakvom on tu stvar zamišlja:

“Svi smo u istom avionu. Netko je u kokpitu – predsjednik i Vlada – netko u biznis klasi, netko u ekonomskoj. Ali svi dijelimo istu sudbinu i isti cilj, da avion sigurno i u miru dođe na cilj. Pilot ima jednu plaću, u biznis klasi sjede oni koji zarađuju puno više od pilota. I ekonomska klasa ima svoju plaću, pa kad slete, svatko pije na svoj račun – nema jednakijih.”

Nedostajao je još samo plastični model zračnog plovila s kojim bi mandatar teatralno zamahao s govornice i naglasio svoju programsku riješenost: Zzzzzuummmmm! Zaista, ima li boljeg načina da se suočimo sa surovom realnošću od poziva da, pod vodstvom izabranog tima u kokpitu, zajednički držimo glave u oblacima? Može li u ovim kriznim momentima išta ulijevati toliku sigurnost kao Leteći odred kapetana Zokija?

Već sada je prilično jasno kako će navada Zorana Milanovića da se u svakoj prilici koristi metaforama kao retoričkim igračkama, umjesto da ga prikaže drugačijim, poslužiti za ovjeravanje hiljadu puta potvrđenog pravila: čim se dokopaš vlasti, automatski postaješ banalan. Prelaziš na režim rada automatskog pilota. Jezdiš otvorenim nebom i prodaješ maglu, a sprava piči sama od sebe, devetsto na sat, budući da je opremljena motorom na mamlazni pogon.

Ipak, premijerovu pozivu na zajedničko putovanje nebeskom trasom, apelu da se udobno zavalimo u numerirana sjedala, vežemo pojaseve i tako uklopimo u projekt “Flying Croatia”, vrijedi posvetiti nešto sitničave pozornosti. Ne zbog toga što bi nas zanimala komplicirana psihologija odrastanja ili dužnosnikov sredovječni povratak u djetinjstvo, nego iz razloga praktično-zabavne naravi: činjenica da se šef državne administracije voli izražavati slikovito, omogućuje nam ponešto jasniji uvid u tajne snove vladajuće klase.

Prije svega – zašto baš avion? Zbog čega ne autobus? Zbog čega ne tramvaj?

Razina kompetencije pilota, razumije se, neusporedivo je veća nego kod šofera ili tramvajdžije, što znači da bi struktura putnika u potonjim slučajevima bila više nego sumnjiva: barem bi se svaki drugi od njih za nevolju mogao prihvatiti volana, možda čak uspješnije od profesionalca, a uz kraći bi kurs lako svladao i upravljanje tramvajem.

Pilot je, s druge strane, nezamjenjiv. On je jedan jedini, kirurg među prometnim djelatnicima. On nije netko kome tek prepuštamo da nas prebaci s jednoga na drugo mjesto, nego netko kome povjeravamo sudbine, projiciramo strahove u njegove nadnaravne sposobnosti i doživljavamo ga poput božanstva koje suvereno vlada nerazumljivom komandnom tablom.

Pilot gradi svoj autoritet na kolektivnom strahu od letenja. Njegovo zvanje i stručnost po općem sudu nisu od “demokratske” sorte – za razliku od šofera ili tramvajdžije, koje izabereš odoka i uvježbaš za tjedan dana – pa je u tom smislu ilustrativno što se avijatičarskim atributima okitio upravo onaj koga je na funkciju iznjedrila demokratska procedura.

Odatle slijedi mnogo važniji moment. U Milanovićevom avionu, naime, vlada nepromjenjivi klasni red: tu je kokpit, tu je biznis klasa, tu je ekonomska klasa, i nema mrdanja. Svi koji putuju strogo su separirani, odvojeni fizičkim pregradama, a profesionalno osoblje brine se da ne dolazi do nedopuštenog miješanja. U solidnijim avionima nećeš uspjeti proći kroz biznis klasu niti da se dokopaš toaleta, jer će te niži članovi posade uputiti da za pišanje koristiš zahod u repu aviona. A taj je vječno zauzet.

Kao što je poznato, putnici u autobusu ili tramvaju ne dijele se na one iz ekonomske i biznis klase, a i vozač ne mora biti sudbonosac sa specijalističkim znanjima. No Zoranu Milanoviću, političaru općeg lijevog usmjerenja, takva vrsta prometne slikovitosti nikako nije po volji, valjda zbog toga jer je realist i preferira avijaciju. On čak ističe različite platežne moći putujućih kao samorazumljivu stvar, pa još dodaje da po slijetanju “svatko pije na svoj račun”, i onda uzbudljivim mentalnim manevrom izvlači zaključak: “Nema jednakijih!”

Hoće reći – svima nam je u tom zrakoplovu isto, “dijelimo istu sudbinu i isti cilj”, a to je da “avion sigurno i u miru dođe na cilj”. Zdravorazumski gledano, “dijelimo istu sudbinu” jedino utoliko što smo nečijom voljom u zraku, a ne na čvrstome tlu, jer čak i dok putujemo – putujemo u različitim uvjetima, odvojeni i klasificirani. Ako je akcent na zajedništvu, i to takvom gdje “nema jednakijih”, cilj je očigledno u samome letenju, a to će reći da nesretni avion nikada ne smije aterirati, nego uz određene teškoće s gorivom “sigurno i u miru” poslužiti za konstituciju društva u oblacima.

To je ono što Zoran Milanović nastoji naglasiti: raspored ljudstva i pravila ponašanja unutar aviona ukazuju mu se kao nužno, pa dakle i idealno društveno uređenje. Takva je njegova predodžba uspostave (među)klasnog sklada, ostvarivanja jedinstva u punoj različitosti. Jedini element “jednakosti”, dakako, proizlazi iz gvozdene logike zračnog prometa, to jest iz zajedničke odvojenosti od zemlje, ergo – treba letjeti da bismo sve nepremostive međusobne razlike usvojili kao suštu jednakost. Kao “istu sudbinu i isti cilj”.

Iz perspektive putnika ekonomske klase, međutim, prometalo u pokretu – pogotovo kada je par tisuća metara iznad zemlje – nadaje se kao idealna klopka. Srdžba, revolt ili pobuna su nezamislivi. Niti se smiješ miješati s mrcinama iz biznis klase, niti ti pada na pamet uznemiravati pilota dok obavlja odgovornu zadaću navigacije, zbog bojazni da ćeš ugroziti vlastiti život. Dužan si se povinovati propisima lebdećega statusa quo. Posada će te u više navrata na to upozoriti: “Molimo ostanite vezani na svojim sjedalima.”

Naravna stvar, konstatacija da “dijelimo istu sudbinu i isti cilj” predstavlja golu podvalu. Niti nam je sudbina slična, niti su nam ciljevi isti. Čak i kada bi onaj Milanovićev metaforični avion eksplodirao u zraku, ili se u punoj brzini zabio o tlo, Todorići i Pavići iz biznis klase propadali bi na sasvim drugačiji način od radnika smještenih u stražnjem dijelu plovila. U regularnim okolnostima, pak, prosperitet društvanca smještenoga bliže kokpitu uglavnom je proporcionalan intenzitetu bijede među putnicima ekonomske klase. Sudbine ovih kategorija, koliko god se voljelo šutjeti o tome, proizlaze iz temeljne suprotstavljenosti njihovih ciljeva.

Pa kada predsjednik Vlade u svom avijatičarskom entuzijazmu zada “istu sudbinu i isti cilj” – iliti nešto kao nacionalni interes, liniju obvezujućeg zajedništva – a pritom ne pledira na smanjivanje razlika (ništa autobus, ništa tramvaj), već na nužnost njihova održavanja (biznis klasa, ekonomska klasa), tada poanta njegova slikovitog doživljaja hrvatskog društva nije u tome da ono “sigurno i u miru dođe na cilj”, nego u konstruktivnom učinku zajedničkog straha od letenja. Cilj je da se do cilja ne dođe. “Sigurnost” i “mir” su najizgledniji ako nam je putovanje utjerano u kosti.

Drugim riječima, Zoran se Milanović sa svojom inflacijom metafora sve ozbiljnije dokazuje u zahtjevnoj disciplini kenjaže. Stručnjaci za to područje skovali su za posebno uspješne praktičare termin bullshit artists. Jedan je istaknuti književni teoretičar, mnogo primjerenije, takvu poetiku običavao nazivati “taštinom praznine”. A to već miriše na bestežinsko stanje.

Doista, zbog čega avion, a ne svemirski brod? Sudionike leteće agonije iz ekonomske klase tehnološki bi iskorak vjerojatno radovao. U tom bi slučaju majstori iz kokpita bili i jedini putnici, idealni da ih se proglasi nacionalnim herojima, svečano katapultira sa zemlje i pošalje bestraga.

Baš na dan utakmice Srbija – Hrvatska netko pametan stavlja na program film ”Seraphim Falls” u kojemu Liam Neeson s četvoricom plaćenika ganja Piercea Brosnana kako bi ga ubio, jer mu je u ovaj u građanskom ratu spalio kuću, zajedno sa ženom i djetetom… Brosnan ubija jednog za drugim. No na kraju, u završnoj sceni, u nekoj odvratnoj pustinji, sam predaje pištolj Neesonu pružajući mu priliku da mu se konačno osveti. Neeson je, međutim, ne želi iskoristiti, i nakon mora krvi obojica se zajednički spašavaju iz pustinje. Brosnan odbacuje nož s kojim je pobio nekolicinu ljudi. Zbogom oružje. Rat je završen, vrijeme je za pomirenje, to traži život, nakon kiše dolazi sunce itd.

Upravo tako su hrvatski i srpski košarkaši na kraju utakmice razmijenili dresove u značajnoj pomirbenoj gesti. No, publika s tribina urla “Ubij, ubij, ubij ustašu…” Lav i srna će leći zajedno, ali srna se baš neće naspavati, kaže Woody Allen.

IN MEDIAS RES

Dan prije utakmice, kada su srpski huligani napali desetke hrvatskih navijača, Petar Vlahov u studio je pozvao Antuna Vrdoljaka. Pozvati Vrdoljaka na neki hrvatsko-srpski konflikt odličan je recept, ako i inače smatrate da je pametno nositi benzin na požarište. Režiser koji se ni sa 80 godina nije libio okrasti dokumentarac Veljka Bulajića za svoju papazjaniju o Brozu, odmah je iskoristio priliku da “potpiri bratstvo i jedinstvo”. ”Ovo što govori ravnatelj srpske policije odudara od onog što je prije 20-ak dana govorio srpski ministar vanjskih poslova, koji smatra da su Načertanije temeljni srpski dokument”, kaže Vrdoljak. “To je stanje duha. Dok god mi idemo s defanzivnim i dobronamjernim porukama da ćemo povući tužbu protiv Srbije, to neće proći bez odjeka u narodu…”

Možemo sada postaviti pitanje kakve veze ima notorni Jeremić s policijom, Garašanin s rukometom i tužba za genocid s provalama huliganstva, ali na stranu to. Bitnije je, u vezi te tužbe, nešto drugo. Franjo Tuđman zvao je, dok je bio zdrav, čak trojicu pravnih stručnjaka da se konzultira ima li tužba za genocid smisla i šanse za uspjeh. Svi su mu rekli da nema. I Tuđman je nije htio pokrenuti. No čim je pao u krevet, Zvonimir Šeparović angažirao je američkog odvjetnika Davida Rivkina, koji je za devet milijuna dolara sastavio dokument zbog kojeg se hrvatski stručnjaci danas hvataju za glavu. U njemu, naime, stoji da su Srbi počinili “autogenocid” – tvrdi se da je SR Jugoslavija izvela genocid nad krajiškim Srbima. Drugim riječima, to znači da u hrvatskoj tužbi, crno na bijelo, piše kako je nad Srbima genocid izvršen, samo je pitanje – autorizacije čina!

Stručnjaci koji su kasnije popravljali tužbu povukli su tu tvrdnju, no srpska strana – razumljivo – sada tvrdi da su to Hrvati sami konstatirali i da nema nazad. Tako u obostrano beznadan spor ulaziš s propucanim koljenom, ali tvoji te ustrajno guraju u ponor. Vrdoljak te stvari mora znati, no on, huškajući naciju, ustrajavajući na pravnom predmetu koji je politički štetan a juridički izgubljen, gura državu, prema staroj navadi, u problem koji će rješavati generacije, samo zato da bi ostvario neku trenutačnu korist. Strašno. Ako nam je takva intelektualna elita, kakav nam je tek intelektualni ološ?!

PRIJENOS UTAKMICE SRBIJA – HRVATSKA

Drago Ćosić prenosio je najeksplozivniju utakmicu prvenstva sine ira et studio, staloženo, odmjereno, dolično. Nije se pretjerano osvrtao čak ni na 20.000 gledatelja od kojih je većina pjevala pjesmice tipa “Ubij, ubij ustašu”, koncentrirao se na parket, a na parketu nije tražio sudačke tendencije – mada ih je spomenuo, ali u okvirima normale. Zna Drago biti i ekstatičniji. Hrvatske navijače čuvalo je, inače, 5.000 srpskih policajaca i žandara. To je skoro trećina svih snaga koje je Josip Broz imao na raspolaganju na Sutjesci. Leonida je kod Termopila imao 7.000 boraca (zauvijek se upisao u povijest), dok je general Santa Anna za napad na Alamo imao samo 2.400 ljudi pod oružjem, pa vjerojatno ne bi dobio licencu da štiti rukomet.

Da su srpski policajci tako napravili i dan prije utakmice, spasili bi mnoge automobile i preduprijedili mnoge modrice po glavama navijača, a spriječili bi i brukanje države. Nema veze – ovim su barem svima poslali jasnu poruku do čega će dovesti obnova jugoslavenske rukometne lige, o nogometu da i ne govorimo. Te bi stvari dovijeka održavale na snazi sukob niskog intenziteta, na kojemu bi šačica takozvanih sportskih menadžera ostvarivala ekstraprofite. Zajedničke sportske lige zauvijek bi održale na površini i političku “fakir fukaru”, moralni ološ koji je naučio udobno parazitirati na trajnoj hrvatsko-srpskoj konflagraciji, kako smo vidjeli iz Vrdoljakove bukvice. Ne hvala. Zbogom okružje.

DNEVNIK HTV-a

Nikada ne vrijeđajte krokodila prije nego što ste prešli rijeku, kažu Amerikanci. HTV odmah na početku Dnevnika izvještava o političkom harakiriju Vladimira Ferdeljija, prve ptice selice iz Milanovićeve Vlade. Ferdelji je u “Globusu” dao kritički intoniran intervju, u kojemu je kazao kako Vladi nedostaje hrabrosti za potrebne mjere. Smjer je dobar, ali je intenzitet slab. Dan nakon intervjua dobio je cipelu. Nije bilo žutog kartona, prijateljskog razgovora, opomene na javnoj sjednici Vlade. Milanović je rekao da je riječ o liku kojega osobno ne poznaje, igraču iz “trećeg ešalona”.

Vladimir Ferdelji godinama je bio prvi čovjek tvrtke koja drži 30 posto svjetskog tržišta termoregulatora za keramičke ploče električnih peći. Sjajno je da zemlja čak i u trećem ešalonu raspolaže takvim talentima. Voljeli bismo da nam netko javno pokaže veće mange, iz drugog i prvog ešalona, kada je Feredelji iz trećeg.

Kakva je, inače, poruka poslana naciji i politici ovim činom? Višeslojna. Prvo, da ćete, ne obuzdate li jezik, odmah letjeti iz Vlade. Druga, da ćete, obuzdate li jezik, u Vladi napredovati. Eno ih, Oliver Grbić i Tigar, Sanaderov tjelohranitelj, lijepo su se snašli u istoj Vladi, u istih mjesec dana. Nema kazne, nema nečasnog otpusta, nema “sorry” jer ćete šest mjeseci plaćati njihove plaće. I treća poruka: ako ste stručnjak, k tome ne daj bože kritičan, dalje od Vlade. Nije to mjesto za vas.

Upotrijebiti termin “treći ešalon” za takvog, ali i bilo kojeg drugog suradnika, makar on bio i slučajni suputnik Vlade, nije izraz mudrosti, skromnosti i respektiranja boljih običaja. Nije gospodski. Priroda voli da se prikriva, reče mudrac Heraklit, a mi dodajemo da podjednako voli i da se otkriva. Sa samo tri rečenice Milanović je srušio u vodu sve laude na temu kako je, kao premijer, promijenio ćud. Sorry, nije.

DNEVNIK NOVE TV

Mislav Bago na dan objave smjernica novog proračuna navodi kako će plaća Zorana Milanovića biti manja za 300 milijuna kuna. Ovo je lijepa, vrlo pozitivna, možda čak i senzacionalna vijest, pa je šteta da joj Nova nije posvetila malo više vremena. Takav bi minus na plaći teško podnio i Warren Buffett, a kamoli Milanović, pa nam je žao zbog te rupe u lisnici prvog čovjeka prvog ešalona.

SJEDNICA PROGRAMSKOG VIJEĆA HTV-a

Na sjednici Programskog vijeća HRT-a objavljeno je kako je HRT platio 3,5 milijuna kuna za deset epizoda serije “Bitka za Vukovar”. Za najskandalozniji uradak hrvatske “dokumentaristike” posljednjih pet ili šest godina izdvojeno je, dakle, 350.000 kuna po epizodi. To je upravo zapanjujuće. Serija se sastoji od nekoliko intervjua s likovima poput Tomislava Merčepa i Miroslava Tuđmana. Što je tu vrijedno 50.000 eura po epizodi? Miljenko Bukovčan napravio je, recimo, odličnu seriju “Hrvatsko proljeće” od devet epizoda za desetak puta manji iznos.

Najbolji kritičar “Bitke za Vukovar” mogao bi biti Mladen Bajić, ali sumnjamo da će se on poduhvatiti takvog zadatka.

Kada bi dakle, i tu se moramo poslužiti rudimentarnom kritikom političke ekonomije, novac bio samo obična roba među robama, puki posrednik između jedne (manje) i druge (veće) hrpe stvari, ni pola problema. Ali on je posebna vrsta predmeta: “Time, dakle, što posjeduje svojstvo da prisvaja sve predmete, novac je predmet u eminentnom smislu. Univerzalnost njegova svojstva je svemoć njegova bića; stoga on važi kao svemoćno biće… Novac je svodnik između potrebe i predmeta, između života i čovjekova sredstva za život. A ono što mi posreduje moj život, to mi posreduje i postojanje drugih ljudi za mene. To je za mene drugi čovjek.” Tako govori mladi Marx, citirajući pritom kao svjedoke klasike svjetske književnosti Goethea i Shakespearea, jer oni nadahnuto govore o novcu kao općoj prostitutki, općem svodniku ljudi i naroda. “Božanska snaga novca” – zaključimo time ekskurs u klasike – “leži u njegovu biću, kao otuđenom, ospoljenom, ospoljavajućem, rodnom biću čovjeka. On je ospoljena moć čovječanstva… Što ja ne mogu kao čovjek, dakle, što ne mogu moje individualne suštinske snage, to mogu pomoću novca. Novac, dakle, čini svaku od tih suštinskih snaga nečim, što ona po sebi nije, tj. njenom suprotnošću.”

Kao posredovanje, novac je istinski stvaralačka snaga. No, što se događa kada novac više nema samo ulogu posredovanja među robama koje nisu novac, već između jedne i druge hrpe novca više nije umetnuta nikakva roba? To je situacija “osamostaljenja” financijskog sektora u društvu, koja danas kulminira u procesima financijalizacije sve većih područja međuljudskih odnosa koji, do jučer, njima nisu bili zahvaćeni. No, financijalizacija nije pojam koji označava samo puki rast financijskog sektora, već on bilježi i promjene koje su nastale u sferi nefinancijskih poduzeća, kućanstava i državnih institucija, a rezultat su ekspanzije financijskih tržišta. Kroz te novouvedene procese transformiraju se i rad i kapital te njihovi ljudski nosioci.

Tako smo u prvom javnom nastupu zagrebačkog Briselca, hrvatskog premijera Zorana Milanovića, posredno i mi – doduše još uvijek kibicerski, ali na strani onih s najjačim kartama – prisustvovali sklapanju novog ugovora o fiskalnoj disciplini među zemljama članicama EU-a. Bio je to ovotjedni pokušaj uvođenja reda u proračunske politike država članica, kako događaj opisuju mediji. Fiskalni ugovor podržava 25 od 27 članica (svi osim Velike Britanije i Češke), dakle više njih od 15, koliko ih broji eurozona. Vođe zemalja EU-a sami su zamahali batinom iznad vlastitih glava: tko ne potpiše ugovor, neće imati pravo na pomoć iz novostvorenog stabilizacijskog fonda (na tome je, naravno, inzistirala njemačka premijerka Angela Merkel). A što je mrkva? Fiskalni ugovor obavezuje potpisnice da pravila o uravnoteženom budžetu ugrade u nacionalna zakonodavstva, po mogućnosti i u ustave. Europski sud pravde može države koje prekrše proračunska pravila kazniti novčano – maksimalno sa 0,1 posto BDP-a. A taj bi novac išao u spomenutu instituciju europskog stabilizacijskog mehanizma (ESM) ili u budžet Unije, ako zemlja nije članica eurozone.

U našem mainstreamu, koji kao da je njemački (vidi put novca u medijima, ali i šire), sve se to tumači optimistički. Europa je na putu prema fiskalnoj uniji. Berlin će nastaviti davati novac zemljama koje imaju probleme s prevelikim zaduženjem, a bez takvog njemačkog angažmana borba EU s krizom nema šanse. Sve to za Hrvatsku sada u tvrdoj stini piše i mi to prihvaćamo kao svoje. Ono što mainstream ne kaže jest da to što je dobro za države, koje čine sve više da opravdaju definiciju sebe kao odbora vladajućih klasa, ne mora biti dobro i za većinu stanovništva tih država. Čak i da povjerujemo u bajku o njemačkoj karitativnoj pomoći posrnulim državama, u koju ne vjeruju ni djeca koja sve ranije ulaze u ekonomski život, to još ne znači da se nazire kraj Uniji s više brzina. U prijevodu na politički jezik: jednoj velikoeuropskoj (Grosseuropäische) ekonomiji središta, čija će najveća žrtva i dalje biti ekonomije zemalja ruba EU-a. Primjerice, naša. Sve su uvjerljivije analize koje sadašnju politiku Njemačke u EU-u opisuju kao strategiju dobivanja na vremenu, dok se razrađuju nacrti alternative propalom konceptu eurozone. Političke klase koje sada odrađuju ulogu zabrinutosti za fiskalnu stabilnost Unije iste su one koje bi, koliko sutra, u promijenjenoj konjunkturi, sprovodile planove nacionalnih oporavaka od usrećivanja “jedinstvenom europskom fiskalnom politikom”. Pričekajmo samo proljetne izbore u Francuskoj, drugoj po važnosti zemlji EU-a, i novih momenata u stabilnoj nestabilnosti europskih institucija sigurno neće nedostajati.

Bankarski sektor u starim članicama EU-a nije više ono što je bio još prije samo desetak godina. Osim promjena koje je donijela financijalizacija unutar pojedinih zemalja, važno je primijetiti da je on napuhan širenjem na – nas i druge poput nas. Kada smo mi, brzim rastom kreditnog zaduživanja, dizali profitabilnost bankarskom sektoru centra, nikakva tijela EU-a nisu hitno reagirala zvoneći na uzbunu u našu obranu. A sada će to učiniti? O čemu onda govorimo kada govorimo o novcu kojeg “nema”? Marx bi se mogao složiti s ovim zaključkom: što nisu mogli kao ljudi, naši zapadni pokrovitelji uspjeli su nam učiniti pomoću novca. No, time se nitko nije emancipirao u čovjeka, najmanje političkog i demokratskog. Upravo obrnuto.

Jović protiv političke kontrole!

Zabrinuti bard

Programsko vijeće HRT-a, jedna od najbeskorisnijih tvorevina što ih je ljudski um osmislio, a konkurencija nikako nije slaba, osipa se kao da je članove pogodila srednjovjekovna epidemija kuge.

Sa sprava za mučenje utekla je i Viktorija Car s Fakulteta političkih znanosti, članica koja je remetila rutinu inkvizicijskog tijela postavljajući posve abnormalna pitanja: o potrebi poštivanja ravnopravnosti spolova, o programima za djecu i nacionalne manjine te drugim šokantnim stvarima kojima se javna televizija, međutim, nema namjeru baviti. Ujedno je raspravljala o programu HRT-a, što je posebice nerviralo čelnike te popravne ustanove, tamo dospjele po božjoj kazni, a napose Brunu Kovačevića, stručnjaka za skijanje, progone nepodobnih košarkaša i uređivanje kovrča gelom, misteriozno osvanulog na mjestu glavnog urednika.

Ostavka je naljutila člana Vijeća Josipa Jovića, barda patriotskog novinarstva devedesetih, postavljenog kako bi na Prisavlju glumio dežurnu arheološku iskopinu iz podruma Dioklecijanove palače, gdje je svojedobno napravio čuveni parapsihološki intervju s Mirkom Norcem, utoliko “medijski” što je bio vođen preko medija – naime, subjekt razgovora nije bio nazočan.

“Smatram ovo pokušajem rasturanja Vijeća i političke kontrole HRT-a. Mislim da se radi o jednoj organiziranoj i orkestriranoj akciji”, progovorio je nadahnuto bivši haški mučenik Josip Jović.

Sada se dotični bard može nastaviti baviti učinkovitim prakticiranjem heretičke vilice i španjolskih čizama na trenutno nepodobnom Zoranu Šprajcu, za kojeg je u nedavnom razgovoru za portal HRsvijet nespretno, doduše pomalo imbecilno, konstatirao da je “momačkog prezimena Jovanović”. No tako je još jednom ispunio glavnu kvalifikaciju za člana Programskog vijeća HRT-a.

Petar Glodić

Čelnici banaka odbili inicijativu Vlade za ulazak u vlasništvo posrnulih poduzeća

Bankovno srce tame

Banke ne žele preuzeti propale tvrtke, već žele novac. Skepsu nad takvim aranžmanom spremno je izrazio i guverner Željko Rohatinski, vjerni čuvar poslovnog okruženja u kojem su banke najveći dobitnici

Kako izgleda ekonomska kriza u svom rodnom, bankovnom srcu tame, mogli smo donekle steći uvid zahvaljujući reakcijama vodećih domaćih financijaša početkom ovog tjedna, a potaknutima Vladinim planom o rješenju nenaplativih dugovanja mnogobrojnih hrvatskih poduzeća. Ako se već može tako nazvati ideja koju je izložio ministar financija Slavko Linić, banke bi dotičnih oko 24 milijarde kuna mogle nadoknaditi kroz preuzeto suvlasništvo nad tvrtkama u stečaju.

No, sudeći po onome kako su progovorili kroz benevolentno uredništvo jednog dnevnog lista, čelni ljudi najvećih ovdašnjih banaka ne žele “poduzeća koje loše posluju”, logično, “nego novac”. Skepsu nad takvim aranžmanom spremno je izrazio i guverner Željko Rohatinski, vjerni čuvar poslovnog okruženja u kojem su banke potvrđene kao najveći društveni dobitnici našeg vremena.

Nameće se pitanje, a na koje zasad nema odgovora, međutim, kako bi se u protivnom moglo zadovoljiti gladna usta bankarska, ako ne rečenim dionicama. Kako umjesto toga, dakle, namaknuti spomenuti, nenadomjestivi objekt žudnje – novac? Pa, jedino uz pomoć vremeplova, čini se, skokom do nedavne prošlosti, one što je prethodila globalnoj imploziji kreditnog balona, dok je svijet još izgledao kao livada po kojoj se šareni na tisuće građevinskih i trgovačkih cvjetova.

Jer, upravo tvrtke iz spomenutih branši tvore većinu onih koje ne mogu vraćati goleme iznose kredita bankama. A nigdje se zasad ne spominje odgovornost banaka u proizvodnji tržišta koje je krahiralo, pumpano s jedne strane kroz npr. stanogradnju, i s druge kroz kupnju gotovog proizvoda – stana. Činilo se da je pripadajućoj ekspanziji samo nebo granica, no pokazalo se da je takav perpetuum mobile s rastom biznisa iza kojeg ne stoji realna vrijednost, također fikcija.

I tako sad banke ne bi propale tvrtke, nego novac, a novca niotkud. Logično da ne bi tvrtke, rekosmo, ne samo zato – kao što kažu – što se banke ne bave vođenjem tvrtki, nego prvenstveno zato što su zacijelo mnoge od njih neupotrebljive, a i one upotrebljive su ostale umnogome bez prostora za plasman svog proizvoda. Tko zna bi li banke u slučaju preuzimanja imale kome prodati i eventualne nekretnine u vlasništvu tih poduzeća, s čim bi se one nerijetko smjele naplatiti prije, recimo, radnika koji su ostali bez plaća.

U nedostatku spomenutog vremeplova, pak, ostaje nam da bankama poželimo samo jedno, za njihovu i opću dobrobit. Ako se jednom opet pokrene ciklus basnoslovnog financiranja i naplate kakvog priželjkuju, naime, bolje neka već unaprijed porazmisle o ulozi svojih kamata i do sada više nego poslovične lihve u projekciji neke buduće generalne krize.

Igor Lasić

Zagrebački odvjetnik tuži Miroslava Kutlu i Ninoslava Pavića te traži udio u EPH-u

Tužbe otkrile ortačke pregovore Pavića i Kutle

Odvjetnik Mladen Dragičevićev podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu tužbe kojima se prvi put iz kruga aktera svjedoči o pregovorima tajnih ortaka oko imovine, a da su oni vođeni potvrdio je i WAZ-ov menadžer Srđan Kerim

Nije nepoznato da je privatizacijski tajkun Miroslav Kutle posljednjih godina nastojao naplatiti potraživanja od nekih svojih ortaka iz famozne afere Grupo, s kojima je sredinom 1990-ih sklopio tajni ugovor o stvaranju medijskog carstva, no ovih dana o tome su prvi put javno posvjedočili neki od aktera Kutlinih pregovora s Ninoslavom Pavićem i Jurajom Hrvačićem.

Kako piše “Poslovni dnevnik”, zagrebački odvjetnik Mladen Dragičević, koji je do prije nekoliko godina zastupao Kutlu u pregovorima oko naplate višemilijunska potraživanja iz tajnih poslovnih aranžmana, podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu dvije tužbe zbog neisplate provizije. Dragičević je po ugovoru s Kutlom iz 2008. godine radio na utvrđivanju i povratu njegova prikrivenog vlasništva u medijskoj kompaniji Europapress holding (EPH) i u Obiteljskom radiju, pri čemu je organizirao i niz sastanaka između Kutle i njegovih dužnika, Pavića i Hrvačića. Pavić je preko svoje tvrtke Com.com 50-postotni suvlasnik EPH-a, dok ostalih 50 posto drži njemačka medijska kuća WAZ, a Hrvačić je vlasnik Obiteljskog radija, današnje Radio Antene.

Prema ugovoru s Kutlom, odvjetnik je trebao dobiti 15 posto provizije od svake realizirane naplate, no Kutle ga nije isplatio iako se, tvrdi Dragičević u tužbama, dogovorio s Pavićem i Hrvačićem te dobio tražene udjele u EPH-u i Obiteljskom radiju. Kako navodi “Poslovni dnevnik”, u jednoj je tužbi Dragičević tužio Kutlu i Pavića, tvrdeći da po njihovom dogovoru Pavić fiktivno drži 25 posto udjela u EPH-u za Kutlin račun, po čemu je Dragičević izračunao da bi mu Kutle na osnovu provizije trebao prenijeti 3,75-postotni udio u EPH-u ili isplatiti adekvatan iznos. Drugom tužbom tereti Kutlu i Hrvačića te po istom obrascu traži 15 posto udjela u Obiteljskom radiju ili isplatu odgovarajućeg iznosa.

Na osnovu tih tužbi, u sudskom je registru za tvrtku EPH zabilježen spor između Dragičevića, Kutle i Pavićeve tvrtke Com.com, a Dragičevićeve tužbe tako su prvi put javno iz kruga aktera progovorile o pregovorima vođenima između tajnih ortaka radi povrata Kutlinih ulaganja u njihove medije.

Odvjetnica EPH-a Vesna Alaburić “Poslovnom dnevniku” je odgovorila da su jedini vlasnici EPH-a njemačka kompanija WAZ i Pavićeva tvrtka Com.com, a isto je izjavio i Srđan Kerim, bivši makedonski diplomat i predsjednik Glavne skupštine UN-a, koji danas iz Beča vodi WAZ-ove operacije u istočnoj Europi. No Kerim je tom listu potvrdio kako se 2009. u Zagrebu sastao s Pavićem i Kutlinim odvjetnicima u vezi neraščišćenih vlasničkih odnosa. WAZ je zauzeo stav da udjeli u EPH-u nisu sporni, a da je sve ostalo u domeni poslovnih odnosa s kojima njemačka kompanija nije imala nikakve veze.

Drugim riječima, njemačkog partnera ne zanima kakvi su Pavićevi odnosi s Kutlom, a što se toga tiče, postoje snažne naznake da je Pavić svoje dugove prema privatizacijskom tajkunu rješavao mimo EPH-a, odnosno preko svoje tvrtke Com.com. Kao što su “Novosti” više puta pisale, Pavić je Kutlinim suradnicima transferirao pet milijuna eura za tvrtku Dalta, preko koje je njegov novac korišten za preuzimanje Kamenskog.

Nikola Bajto

Vlada se muči s definiranjem srednjeg sloja

Linić otpilio demagoga

Vladajući ovih dana imaju problema s definiranjem srednje klase, pa je ministar financija Slavko Linić dobio uvrijeđeno pismo jedne profesorice nakon što je u nedjelju odgovarajući korisnicima Twittera i Facebooka kazao kako srednji sloj čine oni koji zarađuju više od osam ili deset tisuća kuna. Koji dan prije njega, premijer Zoran Milanović je u srednji sloj ubrojio one s bruto plaćom od 3.000 do 8.000 kuna, odnosno od 2.400 do 5.900 kuna neto, no ta je izjava uvrijedila sindikate.

Kada se pogleda dohodovna tablica koju je Vlada objavila uz najavu novih poreza, ne čudi što je Hrvatskoj postalo teško identificirati srednji sloj, jer izlazi da od 1.645.251 zaposlenih i obrtnika čak 72 posto prima plaću do visine prosječne. Dakle, samo 28 posto ima natprosječne prihode.

Utoliko Milanović, ako je već gledao po prihodima, statistički nije puno promašio ni s gornjom granicom, kojom je u viši sloj svrstao 21 posto ljudi, niti s donjom, kojom je u niži svrstao njih 19 posto. To što većina “srednjeg sloja” jedva preživljava sa 2.400 do 5.900 kuna, surova je hrvatska stvarnost.

Linić je, pak, u srednji sloj svrstao one s primanjima višim od 8.000 i 10.000 kuna, s čime se već može uzeti poneki kredit za stan i bolji auto, pa ni to nije nelogično, ali je time obuhvatio tek od tri do deset posto ljudi, a kako nije jasno ni što bi onda bio viši sloj, izlazi da je ministar potpuno zanemario stvarnost.

Jedno od pitanja upućenih mu u nedjelju, a koje nije tako odjeknulo u medijima, bilo je o tome zašto se Vlada nije odlučila smanjiti dužnosničke plaće. One, kada je riječ o saborskim zastupnicima i višim dužnosnicima, iznose od 16.000 do 25.000 kuna. Ministar financija odgovorio je kako misli da je to demagogija.

Nikola Bajto

Kratko & jasno

Ivo Goldstein, predsjednik Bet Israela

Sinagoga je zajednička

Ognjen Kraus, predsjednik Židovske općine Zagreb, najavio je da će do kraja godine izgraditi sinagogu u Praškoj 7, na mjestu one srušene u Drugom svjetskom ratu?

- U Židovskoj se općini već više od desetljeća najavljuje početak gradnje sinagoge. Na tome smo intenzivno i mi, sadašnji članovi Bet Israela, radili sve do 2005. godine, dok smo i sami bili u zajedničkoj općini. Koliko su najave ozbiljne, ne mogu vam reći.

Hoće li i Bet Israel sudjelovati u projektu?

- Zemljište u Praškoj u vlasništvu je Židovske općine u Palmotićevoj. No, ono i sinagoga u načelu su svojina svih zagrebačkih Židova. Stoga i Bet Israel, kao druga židovska zajednica, ima pravo sudjelovati u gradnji. Mi jedini u Zagrebu, ali i u široj regiji, imamo židovsku školu, a na jesen otvaramo i gimnaziju, te prvu godinu studija judaistike na Filozofskom fakultetu. Naši članovi već deset godina vode Židovsku kulturnu scenu Bejahad, a imamo i zbor “Mišo Montiljo”. Svega toga u Palmotićevoj nema. Uostalom, naši su članovi uključeni u realizaciju ovog projekta već četvrt stoljeća i mi se iz toga ne želimo i ne možemo povući. A imamo i bjelodane dokaze da su u pogledu korištenja prostora u Praškoj u Židovskoj općini prevladali privatni interesi.

Hoće li u sinagogu dolaziti i članovi Bet Israela?

- Prije svega, valja se u duhu tolerancije i međusobnog uvažavanja dogovoriti o načelnim pitanjima, započeti poslove koji vode izgradnji i onda je završiti. Kada sinagoga bude opet na svom mjestu, lako ćemo se dogovoriti.

Kako postići da židovska zajednica dobije i kulturni centar?

- Moj otac Slavko je 1986. prvi predložio da se u Praškoj podigne sinagoga, a o idejnom projektu se diskutira svih ovih godina. Do 2005. u Židovskoj smo se općini dogovorili da se gradi manja sinagoga, a u preostalom dijelu Židovski kulturni centar. Što se Bet Israela tiče, gradnja može početi brzo, samo da u Židovskoj općini u Palmotićevoj postoji malo dobre volje da nas se uključi u projekt.

Mirna Jasić

Foto: Sandro Lendler

Prof. dr. sc. Drago Roksandić predstojnik je Katedre za povijest Srednje i Jugoistočne Evrope Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu i voditelj programa “Desničinih susreta”, koji je u nekoliko posljednjih mjeseci organizirao više znanstvenih skupova.

Jesu li lanjski “Desničini susreti” ispunili zacrtani cilj?

Bili su to šesti Susreti, održali smo ih u Hrvatskom društvu pisaca u zagrebačkoj gornjogradskoj palači Arko te u Kuli Stojana Jankovića u Islamu Grčkom od 16. do 18. rujna 2011. Ne mogu ne reći da sam jako zadovoljan, jer su inicijalni ciljevi postavljeni vrlo visoko, bez dovoljno jamstava da će biti ostvareni. Stjecajem okolnosti, pripreme su počele dosta kasno, u proljeće, ali smo Branimir Janković, asistent s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta, i ja, uz podršku Velimira Viskovića i drugih u nekim delikatnijim slučajevima, uspjeli okupiti 25 sudionika različitih životnih i istraživačkih iskustava, rodno ujednačenih i u širokom rasponu svjetonazorskih opredjeljenja, k tome iz Hrvatske i Srbije te Austrije, Belgije, Francuske, Italije, Njemačke i Rusije. Odaziv je dijelom bio reakcija na formulaciju glavne teme, “Intelektualci i rat, 1939-1947″. Kao i uvijek dosad, tema je trebala biti važna za pristup opusu Vladana Desnice, ali i inovativna u suvremenim kulturnim i društvenim prijeporima. Jednostavnije rečeno, za razliku od onih kojima sve počinje ili završava 1941. ili 1945. godine, pošli smo od teze da politički i kulturno, društveno i privredno, dominantni fenomeni i procesi suvremene povijesti i kulture ne nastaju i ne nestaju prije ili poslije navedenih godina, ali i od teze da razdoblje Drugoga svjetskog rata, koji počinje 1939. a završava mirovnim ugovorom 1947., komprimira u biti svu temeljnu civilizacijsku problematiku 20. stoljeća. Rasprave je bilo u izobilju, a još je važnije da je, unatoč različitosti zastupanih stavova, bila iznimno tolerantna. Vrlo je poticajan bio i zajednički odlazak u Desničin Islam Grčki. Kula Stojana Jankovića, poslije velikih ulaganja u njezinu obnovu, bila je dodatno ohrabrenje sljedećim “Desničinim susretima”. Najkraće, Susreti su dosegli punu zrelost i, što je najvažnije, dosad najjaču generacijsku obnovu, pa s razlogom ipak mogu biti zadovoljan. Mislim da je najvažnije bilo što smo svi iskusili što znači znanstveno eksplicitna, a dijaloški tolerantna rasprava u uistinu pluralnom svjetonazorskom i teorijskom ozračju. To je najvažnija poruka ovih i svih prethodnih Susreta.

Stvari kreću nabolje

Koja će biti tema ovogodišnjih “Desničinih susreta” i kakvi su vam dugoročni planovi?

Sljedeći će se Susreti održati od 14. do 16. rujna i bit će posvećeni istoj glavnoj temi. Ovih dana odlučujemo na koje ćemo se sve aspekte fokusirati, prema kakvoj ćemo se strukturi sudionika orijentirati, kao i o mjestu održavanja: u alternaciji su inače Zagreb i Zadar te postojano Islam Grčki, odnosno Kula Stojana Jankovića, Desničin dom i grobnica u Crkvi sv. Đurđa. Od početka, 1988/1989. godine, pa s obnovom 2005., Susreti su zamišljeni kao program društveno-humanističkih i kulturoloških istraživanja, inicijalno u Zavodu za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Njihov su sadašnji institucionalni okvir Centar za komparativna historijska i interkulturna istraživanja FF-a, a partneri su fakultetski Odsjek za kroatistiku, Hrvatsko društvo pisaca i Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta”. Spomenuti je program nadmašivao granice Susreta i uključivao mnoštvo modaliteta istraživanja i unapređivanja hrvatsko-srpskog/srpsko-hrvatskog interkulturalizma. Međutim, dosad se nije uspjelo osigurati kadrovske i materijalne pretpostavke u Hrvatskoj, odnosno u međudržavnoj suradnji Hrvatske i Srbije, da i obrazovni i istraživački i kulturni sadržaji postanu realnost Susreta. Stvarne mogućnosti za to pojavile su se prvi put 2009., kada je rektor Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. Aleksa Bjeliš, potpisao sporazum o utemeljenju Međunarodnoga sveučilišnog centra u Kuli Stojana Jankovića s njezinim vlasnicima, djecom Vladana Desnice, koji će koristiti sjevernu frontu Kule 30 godina, a “Desničini susreti” predviđeni su kao jedna od jezgrenih djelatnosti MSC-a u Kuli. Sporazum je tim vredniji što ga je načelno prihvatilo i Sveučilište u Zadru, o čemu se izjasnio i rektor, prof. dr. sc. Ante Uglešić.

Da to više nisu samo načelne izjave, govori i to što je Fond za razvoj Sveučilišta u Zagrebu odobrio za ovu godinu 300.000 kuna za izradbu projektne i programske dokumentacije “Međunarodni sveučilišni centar u Islamu Grčkom i mediteranska akademska zajednica: razvoj i perspektive”, a projekt uključuje i Susrete. Europska je komisija odobrila nekih 300.000 eura za sveučilišni trogodišnji projekt “Jankovic Castle: historic site, generating sustainable development of the Ravni Kotari region”, što omogućuje razvoj čitava niza programskih sadržaja Međunarodnoga sveučilišnog centra u osnivanju, među kojima su ponovno i “Desničini susreti”. Čast mi je i dužnost biti odgovaran za oba projekta. Stvari se, dakle, kreću nabolje, ali prava pitanja tek treba postaviti.

Nakon lanjskih Susreta, održan je hrvatsko-srpski znanstveni skup “Hrvati i Srbi u Habsburškoj Monarhiji u 18. stoljeću: interkulturni aspekti ‘prosvijećene’ modernizacije”. Je li to još jedan pokušaj pronalaženja historijskih veza između tih naroda? I kojih je elemenata više, onih koji su ih povezivali ili onih koji su ih razdvajali?

Da, riječ je o još jednoj istraživačkoj inicijativi utemeljenoj na komparativno-historijskim i interkulturnim pretpostavkama. Istoimeni bilateralni projekt vodimo profesor Nikola Samardžić s beogradskoga Filozofskog fakulteta i ja, a u artikuliranju posebnu ulogu ima profesorica Zrinka Blažević sa zagrebačkog FF-a. Srednjoevropska prosvjetiteljska baština definitivno je zajedničko dobro svih naroda koji su tada bili habsburški podanici, napose Hrvata i Srba. U nastanku modernih srpskih i hrvatskih nacija, društava i kulture, habsburška “prosvijećena” modernizacija različito se očituje, ona je distinktivan predmet istraživanja, ali je mnogo toga i zajedničkog, više nego ikada ranije u habsburškim granicama. Skup je održan lani, 11. i 12. studenoga, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a u radu je sudjelovalo 18 stručnjaka za prosvjetiteljstvo, podjednako iz Hrvatske i Srbije, odnosno iz Zagreba, Beograda i Novog Sada. Rasprava je ponajprije otkrila da jedni drugima imaju što reći, da jedni od drugih imaju što naučiti, da je vrlo mnogo toga što bi zajednički mogli raditi i, ponajvažnije, da je nužno mnogo bolje poznavati evropske i srednjoevropske kontekste povijesti prosvjetiteljstva, ako se hoće znanstveno održivo interpretirati te dvije nacionalne baštine. Koliko je skup bio uspješan, najbolje svjedoči to što je završen zaključkom o nastavku suradnje, s ciljem izrade zajedničkoga komparatističkog Leksikona hrvatskog i srpskog prosvjetiteljstva. Sljedeći skup bit će održan u Beogradu koncem 2012., a pripreme su već počele.

Evropski horizonti edukacije

Ako je toliko elemenata koji povezuju Srbe i Hrvate, otkuda onda toliki jaz među njima?

Problem bih donekle postavio drugačije: mnogo je toga što povezuje, ali je mnogo i toga što razdvaja Hrvate i Srbe u modernoj povijesnoj perspektivi. Ratni raspad SFRJ-a, primarno s obilježjima hrvatsko-srpskog, odnosno srpsko-hrvatskog rata (koji se nije smio dogoditi, stalno to ponavljam!), prouzročio je s obje strane šok dalekosežnih učinaka. Ne bismo ga smjeli zanemarivati. S druge strane, koliko god Evropska unija bila nesavršena, ona srećom ipak postoji kao zajednička dugoročna hrvatska i srpska alternativa u svijetu kojim dominiraju globalizacijski procesi. Optimisti mogu u tome vidjeti šansu za svestraniji razvoj odnosa između ova dva naroda nego ikada u prošlosti.

Na jednom skupu koji ste lani organizirali govorilo se u širem kontekstu i o udžbenicima historije na području bivše Jugoslavije. Postoji li i u ostalim zemljama, kao u Hrvatskoj, sklonost samo jednoj istini, koja se ne smije propitivati ili dovoditi u sumnju?

O tome smo razgovarali na skupu “Kako poučavati o izgrađivanju Europe u vrijeme integracije zemalja europskog Jugoistoka? Stajališta europskih povjesničara”, koji je na zagrebačkom Sveučilištu održan 24. i 25. studenoga u suradnji Odsjeka za povijest FF-a te veleposlanstava Francuske i Njemačke. Skup smo, stjecajem okolnosti, načelno bili dogovorili francuski veleposlanik Jérôme Pasquier, njemački veleposlanik dr. Bernd Fischer i ja, a ostvaren je zahvaljujući velikom trudu ekipe s Odsjeka za povijest, ponajprije njegova pročelnika profesora Damira Agičića i dr. sc. Snježane Koren (oboje imaju veliko regionalno iskustvo u pisanju udžbenika povijesti). Htjeli smo osigurati mogućnost hrvatskoj stručnoj javnosti da se iz prve ruke upozna s francusko-njemačkim udžbenicima evropske i svjetske povijesti, ali i stvoriti joj šansu da se u raspravi s kolegama iz Slovenije, Bosne i Hercegovine i Srbije pojasne problemi interpretacije jugoistočnoevropske baštine u evropskom i svjetskom kontekstu. Skup je vrlo nadahnuto otvorio rektor Sveučilišta u Zagrebu, profesor Bjeliš, prisutnima su se obratili i veleposlanici, a dva dana rasprava kolega iz spomenutih zemalja regije te Njemačke i Francuske bila su puna međusobnih otkrića. Mnogima je vjerojatno tek tada postalo jasno koliko je moguće učiniti u edukaciji s evropskim horizontima na umu i s otvorenim evropskim pristupima.

Kako bi na jugoslavenskim prostorima trebao izgledati udžbenik historije za osnovne, a kako za srednje škole?

Takav udžbenik ne bih pisao, ali bih inicirao mnoštvo bilateralnih i multilateralnih projekata u obrazovanju, s ciljem razvijanja znanja i kompetencija komparatističkoga i interkulturnoga, odnosno transkulturnoga mišljenja u nastavnika, đaka i studenata, ali i njihovih roditelja.

Nedavno je izišla knjiga vaših tekstova i intervjua koje ste sredinom i krajem osamdesetih objavljivali u beogradskom NIN-u i zagrebačkom “Danasu”. Slutili ste što se sprema i da bi sve moglo otići u krivom smjeru, no vaši prijedlozi i rješenja zajedničkog nazivnika Hrvata i Srba nisu prihvaćeni, a rezultate vidimo i danas. Što se zapravo dogodilo?

Riječ je o knjizi koja je objavljena u izdanju SKD-a “Prosvjeta” iz Zagreba. Ne bih rekao da sam bio među rijetkima kojima je bilo jasno što bi se sve moglo dogoditi ako otvorena pitanja totalne krize jugoslavenskog društva, posebno na srpsko-hrvatskim relacijama, ne budu inovativnije i demokratskije rješavana. Možda sam koječega mogao biti svjesniji zato što sam dvadeset godina živio između Zagreba i Beograda, javno djelovao na obje strane te, pored ostalog, većim dijelom osamdesetih surađivao i s NIN-om i s “Danasom”, dvama tjednicima u kojima se na različite načine zrcalila ta kriza. Ovu knjigu danas doživljavam kao prilog poluotvorenoj raspravi na temu “Tko se boji sebe u socijalizmu?”; naime, duboko sam uvjeren da ljudi koji nemaju snage jasno se suočiti s vlastitom prošlošću nemaju ni šansu jasno se suočiti s izazovima vlastite budućnosti.

Što se tiče mojih prijedloga iz 1990. o personalnoj autonomiji Srba u Hrvatskoj, temeljna pretpostavka ostvarenja bila je demokratska te društveno i gospodarski pravedna tranzicija, naravno bez nasilja, o ratu da ne govorim. Da budem ironičan prema samome sebi, bile su to laboratorijske hipoteze spram onoga što nam se spremalo. Međutim, i dalje mislim da je to model koji bi ovdje tek trebalo implementirati, sada u uvjetima pozitivne diskriminacije, koji Hrvatskoj jamči dugoročnu stabilnost, a srpskoj manjini opstanak u uvjetima građanske ravnopravnosti. Iščitavajući vlastite tekstove iz tog doba, želim otvoriti još jedno, mnogo važnije pitanje: zašto se sve ono što je doista vrijedilo u jugoslavenskom iskustvu, od svjetski fascinantnoga narodnooslobodilačkog pokreta 1941-1945. do najvrednijih ostvarenja socijalističkog samoupravljanja u osamdesetima, urušilo tako da je bilanca ispala gora nego u slučaju bilo kojeg “realnog socijalizma” u sovjetskoj imperijalnoj orbiti? Pitanje je poražavajuće i neće ga biti moguće vječno svoditi na krivnju “drugih”.

Općina Gračac u južnoj Lici, s više od 82 posto, na vrhu je onih čiji su se stanovnici izjasnili za EU: načelnik Goran Đekić ističe da se ljudi nadaju da će biti ravnopravni, ali i da se će se poboljšati uvjeti života u općini i iskoristiti svi njeni potencijali.

- Najveći problem nam je struja koju mnoge kuće, ni 17 godina nakon rata, još nisu dobile, iako su je prije imale. Struje nema ni u rodnoj kući majke Nikole Tesle, a u mnogim domovima koji su prije 40 ili 50 godina imali struju danas se veš pere ručno, a bake sjede uz svijeće. Nakon 1945. elektrifikacija je bila brže provođena – kaže Đekić, koji smatra da bi napredak zaustavio trend iseljavanja, uglavnom u Kanadu, iz tog kraja.

Odlaze preko bare

- Bio sam u posjetu kod iseljenika u Hamiltonu, gdje ih je najviše, čak je i gradonačelnik porijeklom iz našeg kraja. Vratili bi se da je Gračac razvijeniji i da imaju osiguranu egzistenciju. Moj prijatelj, koji je otišao 1994, rekao je da tamo žive da rade, a u Gračacu rade da žive. Iako ondje zaradi više para, rado bi se vratio – nastavlja Đekić i dodaje da se ni mladi koji završe škole i fakultete ne vraćaju u Gračac, jer nemaju gdje.

- Ovdje zaostajemo za drugima, a država nema sluha da održi Gračac, Lapac i druga mjesta. Nude nam projekte u kojima moramo sudjelovati s polovicom sredstava. A odakle nama pare kada smo i plaće prepolovili? – pita se načelnik i ističe nadu ljudi da će biti sagrađen neki pogon, pa će manje morati odlaziti u inozemstvo.

Ukazuje i na dobre strane prekogranične suradnje, ponajprije kroz fondove.

- Mi to odavno radimo, uspjeli smo napraviti nekoliko projekata s našim partnerima u Bihaću i Unsko-sanskom kantonu – kaže Đekić, dodavši da će s nastavkom puta prema Uniji suradnja s obje strane Une samo jačati.

Na toj je rijeci i Dvor, čiji načelnik Nikola Arbutina govori o očekivanjima ljudi koji su u pristojnom broju izišli na referendum.

- Očekuju određene mogućnosti, prednosti, veći promet kapitala, robe, veće tržište. Neobrađena zemljišta treba staviti u funkciju, kao i neke manje pogone. Imamo granicu s BIH-om koja će sutra postati šengenska, što nosi određene nedostatke, ali i prednosti. Dvor ima 72 kilometra granice, što kopnene, što vodene. To će zahtijevati dosta policije na našem području koja će ovdje, neovisno o dijelu poreza na plaće, nešto i potrošiti – govori Arbutina i ističe da će se ulazak u EU najviše odraziti na poljoprivrednike.

S jedne strane, stanovnici se plaše jer nisu legalizirali prateće objekte uz kuće, a s druge spremaju se povući novac iz predpristupnih fondova, znaju da iz budžeta EU-a najviše otpada na poljoprivredu. To je za poljoprivrednike dobar izazov, no za to valja stvoriti pretpostavke.

- Osim toga, ulaskom Hrvatske u EU poduzeća iz Republike Srpske i BIH-a vjerojatno će tražiti da imaju pogone na području Dvora, kako bi mogla lakše plasirati robu u Evropu – kaže Arbutina.

Na pitanje je li moguće da naši susjedi dolaze u šoping ovamo, kao što su dosad Dvorani odlazili u BIH, odgovara da se to već događa:

- Istina, ne dolaze toliko u Dvor, u kojem je ponuda slaba, ali se ide u Sisak, pogotovu zbog bijele tehnike, TV-a i mobitela, koji su kod nas jeftiniji, a dobije se i povrat poreza.

Poticaj povratku

Po riječima Rade Kosanovića, načelnika Općine Krnjak, ljudi u EU-u, bar što se tiče manjina, vide veću slobodu nego što je zasad imaju u Hrvatskoj.

- Osim toga, stopa zapošljavanja u Hrvatskoj je niska, a kod manjina još manja, bilo gdje da se pokušavaju zaposliti. Zato vjeruju da će lakše doći do kruha u nekim drugim zemljama nego u Hrvatskoj. Konačno, u Uniji ćemo se naći svi zajedno iz bivših jugoslavenskih republika, jedino će nam zajednica biti mnogo šira i bez opasnosti da se ponove devedesete. Ali, najbitnija će biti ulaganja, kojih u Karlovačkoj županiji, pa i šire, nema. Ne samo da ih nema, nego se još i razvlači ono što je ostalo od imovine – kaže Kosanović.

Mladen Kulić, predsjednik manjinskog vijeća u Slatini, koji je dobro upućen u ekonomske probleme Virovitičko-podravske županije, kaže da su ljudi na terenu ocijenili da će ulaskom u EU ojačati pravna država i ustavni princip jednakosti u ostvarivanju prava, posebice

manjinskih.

- Ljudi se nadaju da će konačno doći do ostvarenja održivog povratka i da će se još neki vratiti iz izbjeglištva. Naša županija ima pet općina i dva grada na području posebne državne skrbi (PPDS). Na područjima Voćina, Čačinaca, Mikleuša te Orahovice i Slatine u ratu je razoreno 30 naselja. Na tim je područjima bio izrazit proces useljavanja, uz otkup i obnovu kuća, ali i u stanove izvan PPDS-a. Osim objekata, uništena je i privreda, pa je goli povratak neodrživ, osim za mali broj porodica koje imaju socijalna primanja i mirovine. Dosad nije ništa uloženo u razvoj privrednih djelatnosti, osim kod malog broja useljenika i povratnika koji se bave stočarstvom i poljoprivredom – kaže Kulić i kao pozitivno ističe da se u Slatini i Virovitici počinju ostvarivati projekti prekogranične suradnje.

Uz učešće EU-a, može se očekivati značajnije ulaganje u malu i srednju privredu, posebno u obnovljive izvore energije, ekologiju i ekološke proizvodnje u poljoprivredi, voćarstvu i stočarstvu – smatra Kulić.

Direktne i indirektne koristi

- Za SNV i za SDSS, kao jedinu srpsku parlamentarnu stranku, pitanje ulaska Hrvatske u EU nije izazvalo dileme i nije bilo teško – rekao je zamjenik predsjednika SNV-a Saša Milošević, ističući da su učinili sve da ulazak ubrzaju i olakšaju.

- Od ulaska će profitirati Hrvatska, a od toga će bolje biti i Srbiji i BIH-u. Bit će direktnih i posrednih koristi, onih koje ćemo osjetiti trenutačno i onih što će dati ploda nakon duljeg vremena, na političkom, ekonomskom, kulturnom i svim drugim poljima – kaže Milošević.

Opredjeljenje ljudi na terenu pozdravio je i bivši vicepremijer Slobodan Uzelac, koji je nedavno osnovao udruženje Forum za selo.

- Drago mi je da su Srbi u ruralnim dijelovima Hrvatske izišli na referendum i glasali u natprosječno velikom broju. To je dokaz da ljudi vjeruju proklamiranim principima hrvatskoga političkog vodstva. Oni vjeruju u ideju EU-a kao u univerzalnu ideju kvalitete ljudskih prava, koja su im se, kao ne-prava, mnogo puta obila o glavu – smatra Uzelac.

- To je negdje oko 1.200 zahtjeva u proteklih godinu dana, od čega je samo šest ostvarenih ugovora, koji prije realizacije čekaju potvrdu Državnog odvjetništva. Ministarstvo je trenutačno u fazi rekonstrukcije, pa i ovih procedura u okviru zbrinjavanja prognanika, povratnika i izbjeglica, no sigurno ćemo učiniti sve da predmeti budu što brže rješavani – obećao je Grčić.

“Nama vrijeme ističe”

Dok je Ministarstvo u rekonstrukciji radi promjene vlasti, korisnici stambenog zbrinjavanja i bivši nositelji stanarskog prava, ljudi uglavnom starije dobi, sve su ogorčeniji, posebice stoga što je pravo na otkup stana osobno pravo koje nije nasljedno te svako odugovlačenje rješenja dovodi u pitanje smisao tog prava i Vladine odluke; mnogi ga, naime, za svog života neće uspjeti ostvariti.

- Nama vrijeme ističe. Već dvadeset godina kucam na tuđa vrata, tražim milostinju za krov nad glavom, nadajući se da će mi ili bog ili ova država vratiti to izgubljeno pravo – kaže naš sugovornik D. J., povratnik u Zagreb, koji je želio ostati anoniman.

Sa 21 godinom stigao je u grad, 25 godina uplaćivao u stambeni fond, osam godina živio u svom stanu, da bi 1992, kada je imao 53 godine, morao pod prijetnjama izaći iz stana i otići iz Hrvatske. MUP mu 1995. izdaje rješenje o odjavi prebivališta, a od 1997. sudski se bori za povrat svog stana: prošao je sve instance, od domaćih sudova do Strasbourga.

- Svi su mi govorili da čekam, ali ja sada imam 73 godine i nemam više vremena čekati – ističe ogorčeno D. J., koji se naposljetku iz podstanarskih soba Republike Srpske kao korisnik stambenog zbrinjavanja sa suprugom uselio u 53 kvadrata stana u jednoj zagrebačkoj četvrti.

- I opet sam, po tko zna koji put, počeo ispočetka. Ušao sam u prazan stan, ali sam konačno, poslije puno godina, osjetio toplinu doma, iako je džep još prazan, nema gazda gladnih novca. I dalje se nadam da će to biti moj posljednji krov nad glavom, dok ne odem na onaj svijet. Zato apeliram da se konačno riješi naš problem – poručuje D. J., koji sa suprugom živi od 2.500 kuna mirovine.

Samo okvirna računica

Kako bi opremio prazan stan, D. J. je digao dugoročni kredit na sedam godina: mjesečna rata mu iznosi 130 eura. Bez obzira na godine starosti i minimalna primanja, naš je sugovornik podnio zahtjev za otkup stana prije godinu dana. Iako se na službenim web-stranicama Ministarstva regionalnog razvoja može okvirno izračunati cijena otkupa stana – cijena četvornog metra se kreće od 600 do 800 eura, u obzir se uzima starost objekta i, za mnoge najvažnije, godine izbjegličkog staža, a tu je i 15 posto gotovinskog popusta – točna cijena otkupa još nije poznata.

- Još ništa ne znamo. Zasad, po nekim nepisanim pravilima, bila bi to trećina tržišne cijene. Svojih 50 kvadrata mogao bih otkupiti za 30.000 eura, s mogućnošću otplate na 20 godina. Tolike pare ja nemam: za mene bi to značilo da mjesečno moram otplaćivati kredit od najmanje 1.500 kuna, plus režije. Uključujući sadašnji kredit, to bi mi bilo nemoguće – iznosi D. J. svoju obiteljsku računicu.

Ona je slična i u mnogih drugih srpskih povratnika u velikim gradovima. Mnogi od njih nemaju ni mirovinu, a u novoj-staroj sredini, u vrijeme krize i s teretom svoje nacionalnosti i prošlosti, težak im je put do nekog zaposlenja kojim bi jedva pokrili troškove skupog preživljavanja u metropoli, a kamoli kredit za otkup stana.

- Najteže je što smo mi povratnici starije životne dobi. Usamljeni, bolesni, u godinama koje nisu atraktivne za novo zaposlenje i neki novi životni početak. Ne vidimo rješenje ovoj neizvjesnosti. Bivša Vlada uspjela je pronaći sredstva da kupi stanove u kojima smo sada, a ovu molimo da nam smanji otkupnu cijenu stana. Jer, sada nam nude nešto što mi jednostavno ne možemo uzeti, nemamo uvjeta za to – ističe D. J. i podsjeća na niske otkupne cijene koje su za bivše nositelje stanarskog prava vrijedile devedesetih godina.

Povoljnije i brže

- Ljudi su otkupljivali stanove za 15.000 tadašnjih njemačkih maraka. Ne mora nama biti kao njima, svjesni smo krize i vremena, ali neka nam bude bar nekako približno. I neka požure da potpišemo te ugovore, da bar malo uživam u svom stanu – kaže na kraju D. J., čiju neizvjesnu sudbinu dijele mnogi koji su se odlučili vratiti u hrvatske gradove i otkupiti svoje davno oduzete stanove.

UNHCR, koji prati zbrinjavanje i ostvarivanje prava povratnika, o odugovlačenju procesa otkupa stanova ističe da je teško procijeniti vremenske okvire unutar kojih bi se ugovori mogli konačno potpisati.

- Vjerujemo da će trajanje postupka, od podnošenja zahtjeva za otkupom do potpisivanja ugovora, u najvećoj mjeri ovisiti o brzini prikupljanja potrebne dokumentacije – kažu u UNHCR-u i izražavaju zadovoljstvo pravnim okvirom u kojem se provodi program stambenog zbrinjavanja.

- Slažemo se da bi provedba programa trebala biti brža i što jednostavnija za korisnike. S tim ciljem nastavljamo pomagati Hrvatskoj, da što brže i što kvalitetnije odgovori na potrebe onih kojima je krov nad glavom prioritet i koji su, kao žrtve sukoba u devedesetima, dugo vremena bili beskućnici – ističu u UNHCR-u.

U utorak je u Zagrebu, pred Ministarstvom gospodarstva, prosvjedovalo tristotinjak radnika Diokija i Dalmacijavina, tvrtki koje već mjesecima prolaze kroz agoniju čije posljedice plaćaju isključivo radnici. Dioki je dospio pred propast zahvaljujući nesposobnosti i tvrdoglavosti vlasnika Roberta Ježića, a radnicima je obećano da će vlast učiniti sve kako bi se proizvodnja nastavila i kako bi vjerovnici, država i banke, ušli u vlasničku strukturu: Ježić će zauzvrat morati napustiti Dioki. Dalmacijavino, pak, nalazi se na prekretnici: ili će ih kupiti Salomon Berkowitz, što je sve manje izvjesno, ili će potonuti u stečaj. U Splitu su prosvjedovali i radnici upropaštenog Adriachema, u Vrbovcu mali dioničari tamošnjeg PIK-a… Slični utorci u ovoj bi se zemlji mogli početi događati i tokom ostalih radnih dana.

HDZ

Žestoko je počela HDZ-ova unutarstranačka predsjednička kampanja koja će potrajati sve do 20. svibnja, a u kojoj bi – kako sada stoje stvari – jednu od glavnih uloga mogao odigrati državni odvjetnik Mladen Bajić koji se u sličnoj roli pojavio na nedavnim parlamentarnim izborima. U javnost su, naime, prodrle informacije da je današnje vodstvo HDZ-a, na čelu s Jadrankom Kosor, u stranačkom sefu desetak mjeseci skrivalo četiri ili pet milijuna kuna za koje su znali da su nezakonito stečeni, a Damir Mihanović, bivši član uprave Croatia osiguranja, prozvao je Jadranku Kosor da nije reagirala na njegova pisma o korupcijskim aktivnostima, te je rekao da mu je ženska osoba iz vrha bivše Vlade, kojoj nije želio otkriti ime, preko posrednika prijetila da se neće dobro provesti ako nastavi svjedočiti o povezanosti HDZ-a s aferom Fimi media. Istovremeno, pretendenti na HDZ-ovo prijestolje udružili su se u optužbama da su Kosor i njezini pomagači (Branko Bačić, Vladimir Šeks, Tomislav Ivić, Josip Salapić…) zloupotrijebili svoje ovlasti kad su ovih dana raspustili HDZ-ov gradski odbor u Valpovu: uglas tvrde da se tako kroji poželjna delegatska slika na izbornom saboru stranke, i traže hitno sazivanje sjednice Predsjedništva. Kosor odbacuje optužbe koje pljušte sa svih strana i uzvraća protuoptužbama, a Slavonac Salapić izjavljuje da su se u HDZ-ove izbore uključile i tajne službe u kojima, po njemu, veliki utjecaj još uvijek ima Tomislav Karamarko, kandidat za predsjednika najjače opozicijske stranke.

SANADER

Mađarsko tužilaštvo obustavilo je istragu koja je pokrenuta u povodu optužbi hrvatskog USKOK-a da je bivši premijer Ivo Sanader za deset milijuna eura predao upravljačka prava u INA-i mađarskome MOL-u. Prema optužbi, Sanader je mito dogovorio s glavnim izvršnim direktorom MOL-a Zsoltom Hernadijem, a centralni svjedok USKOK-a je, već spominjani Robert Ježić, vlasnik posrnulog Diokija, koji je u svojim iskazima tvrdio da je polovica mita za Sanadera sjela na račun njegove švicarske tvrtke. Novac su uplatile off-shore kompanije s Cipra, a Ježićeva je verzija da je riječ o MOL-ovim tvrtkama. Mađarski tužitelji odbacili su USKOK-Ježićevu varijantu priče: tvrde da ciparske kompanije nemaju veze s MOL-om, nego da se radi o firmama koje su pod utjecajem ruskog Rosnefta i da je pet milijuna eura završilo na Ježićevu računu zato što je to trebala biti naknada za njegovo, Ježićevo, lobiranje za projekt Družba Adria. Tako je, naime, u Mađarskoj svjedočio vlasnik Rosnefta Mihail Gucerijev, dok Ježić, Sanader i direktor Ježićeve švicarske firme uopće nisu saslušani. USKOK je, pak, saopćio da obustava istrage u Mađarskoj nema nikakva utjecaja na vođenje postupka protiv Sanadera i Hernadija u Hrvatskoj.

HRASTOV

Vrhovni sud Republike Hrvatske otvorio je šesto suđenje Karlovčaninu Mihajlu Hrastovu koji je optužen – pa u međuvremenu oslobađan i osuđivan – za ubojstvo trinaestorice i ranjavanje dvojice zarobljenih rezervista JNA na Koranskome mostu u rujnu 1991. godine. U prethodnom postupku, Vrhovni sud osudio je Hrastova na osam godina zatvora, što je – nakon žalbe – umanjeno za godinu dana, no onda je Ustavni sud poništio presudu zbog navodnog formalnog propusta koji se sastoji u tome što osuđujuća presuda nije učinjena javno dostupnom u usmenom obliku. Hrastov se, inače, brani da je u zarobljene vojnike JNA pucao u nužnoj obrani: dosad je u tu tezu redovito vjerovao karlovački Županijski sud, dok je Vrhovni sud te presude ili ukidao ili preinačavao.

MESIĆ

Bivši predsjednik Stjepan Mesić saopćenjem je reagirao na dio intervjua sadašnjeg predsjednika Ive Josipovića “Večernjem listu”. Reagirao je na dio intervjua u kojem Josipović govori da, po njegovu mišljenju, bivši predsjednik ne bi trebao imati ured čije se postojanje financira iz državnog proračuna. “Podsjetit ću još i na činjenicu da Predsjednik koji ima stav i koji se ne boji donositi odluke (često i nepopularne) nužno stječe i neprijatelje. Stoga je neizbježno da i nakon isteka mandata ima osiguranje – i opet manje zbog sebe, a više zbog države. Zar nas iskustva drugih država, pa i demokratskih, ne uče koliko je pogubno kako sadašnje, tako i bivše obnašatelje visokih i najviših dužnosti ostaviti bez zaštite? Naravno, lakše je stjecati bodove na ljestvicama popularnosti nedorečenošću i izbjegavanjem zauzimanja jasnih pozicija, zbog čega neće biti ni neprijatelja. Samo, jesmo li željeli i trebamo li takvoga Predsjednika?”, piše Mesić i usput izražava nadu da će Josipović shvatiti što je uloga šefa države. “Ima još vremena, tek je dvije godine na čelu države.” Predsjednik je odmah uzvratio: rekao je da nije jasno što su zadaci i obaveze bivšeg šefa države, a ono što on samoinicijativno poduzima ponekad se, kao u slučaju podrške libijskom diktatoru Gadafiju, ispostavlja štetnim za Hrvatsku. Nije vjerojatno da će se prepucavanje zaustaviti na Josipovićevu odgovoru, jer Mesić ne voli ostajati dužan.

Lijevom dijelu populacije neokonzervativizam je ponudio ideologiju civilnog društva kao jedan oblik neobavezujuće društvene participacije. Time je manje-više postignut konsenzus između politički pripitomljenog građanstva i nove korporativno-liberalne države. Rezultat je taj da su dosezi akcija zainteresiranog građanstva bili socijalno-karitativnog i ljudsko-pravnog karaktera, dok se svaki “drskiji” pokušaj bavljenja politikom otklanjao kao nepotrebno preuzimanje rizika. Za desni dio sumnjičavog građanstva neoliberalna je ideologija odlučila na marginama političkog spektra ostaviti desno-ekstremističke političke grupacije, koje se povremeno javljaju sa svojim radikalnim nacionalističko-kulturalističkim idejama i akcijama te tako proizvode razne etno-sentimente (protuturske u Grčkoj, protumađarske u Rumunjskoj i Slovačkoj, protuslovačke u Mađarskoj, proturomske u cijeloj srednjoj Europi itd.), čime na potrebnom stupnju galvaniziranosti drže ustrašeno građanstvo.

Visoke vlasti, niske strasti

Na taj se način postižu najmanje dva cilja. Prvi je posvemašnja depolitizacija. Ljudi se drže ili u strahu od etnički i kulturno Drugih ili u strahu od navodno uvijek prisutnog desnog radikalizma s njegovim jasnim povijesnim reminiscencijama. Kada je potrebno, desni se strah upotpunjuje grozom od “lijevog terora”, pa nam se u skladu s teorijom ekvidistance podmeće mogućnost povratka u “mračni 20. vijek”. Drugo, politički spektar aktivnih stranaka time se sužava samo na one koje djeluju oko centra, što politiku praktički imobilizira.

Bilo kako bilo, vlade briselske Europe pojedinačno, kao i Europska unija generalno, obilato se ispomažu doktrinom domestikacije javnosti radi ostvarenja svojih ciljeva. Rade to direktno, potajno servisirajući politički ekstremizam koji onda služi kontroli mogućih džepova otpora, ili indirektno, stvaranjem atmosfere straha koja onda prevenira svaku moguću rezistenciju. Recimo, afera koja govori o direktnom vladinom financiranju desnih radikala zbila se u Njemačkoj jesenas, kada je otkriveno da je BND (njemačka tajna policija) svojevremeno sa 200.000 njemačkih maraka financirala akcije neonacističkog NPD-a (Nacionalno-demokratska partija Njemačke), iza kojih je ostalo desetak žrtava.

Primjer, pak, indirektne suradnje visokih vlasti i niskih strasti jest priprema opće atmosfere unutar EU-a za djelomično ukidanje Schengena. Kao što se možemo prisjetiti, proljetos su neke zemlje EU-a promijenile carinska i druga granična pravila kako bi suzbile val emigranata iz sjeverne Afrike. Na istom antiimigrantskom poslu, gradeći revnosno neprobojnu Tvrđavu Europu, već godinama rade brojne političke stranke poput Le Penove Nacionalne fronte ili Haiderove Slobodarske stranke, da spomenemo samo najpoznatije. U nastavku teksta dajemo pregled desničarskih stranaka i grupacija u zemljama Europske unije, pregled iz kojeg se manje-više vide jasne veze između radikala i političkog centra.

Ples po grobovima

Ultranacionalističko austrijsko bratstvo organiziralo je bal za članove ekstremne desnice u carskoj palači Hofburg u Beču, 27. januara, dakle onda kada svijet obilježava Dan sjećanja na žrtve holokausta. Domaćin je bio Heinz-Christian Strache, nasljednik Jörga Haidera i lider austrijske Slobodarske stranke (FPÖ), koja svoje korijene vuče iz pannjemačkoga pokreta, čiji su mnogi visokopozicionirani dužnosnici bili nacisti. Strache i FPÖ su na parlamentarnim izborima 2008. dobili 17 posto glasova ili 24 od ukupno 183 zastupnička mjesta u parlamentu. Ideološki stavovi stranke uglavnom su usmjereni protiv emigranata i muslimana. Ilustrirajmo: povlačeći paralelu između eksplozije bombe u Oslu i po njemu sveprisutnog islamističkog terora, član stranke Werner Königshofer taj je zločin na svom blogu nazvao običnim pobačajem, a 70-ak žrtava stravičnog pokolja u režiji Andersa Breivika na otoku Utoyji iz srpnja 2011. usporedio je s abortiranom djecom.

Na “plesu po grobovima Auschwitza” u Beču našla se i Marine Le Pen, predsjednička kandidatkinja ksenofobne Francuske nacionalne fronte. Iako je u međuvremenu zanijekala neke otvorene fašističke stavove svog oca Jean-Mariea Le Pena, poznatog po čuvenoj tvrdnji da su plinske komore “povijesni detalj”, i dalje se ne libi zauzeti antiislamske i antiimigrantske stavove. Na lokalnim izborima sredinom veljače 2011. dobila je 15 posto glasova, uz tvrdnju da progresivna islamizacija zemlje i rast političko-religijskih zahtjeva dovodi u pitanje opstanak civilizacije. Muslimane koji se mole na francuskim ulicama usporedila je s nacističkom okupacijom.

Ako zavirimo u susjednu Belgiju, pronaći ćemo stranku Vlaams Belang, nasljednicu 2004. godine zabranjenog rasističkog Flamanskog bloka. Zalaže se za neovisnost Flandrije, jedne od triju regija u Belgiji te za zabranu useljavanja. Prihvaćaju multietničko društvo samo pod uvjetom da se oni koji nisu flamanskog podrijetla asimiliraju u flamansku kulturu. Na izborima 2010. osigurala je 12 mjesta u belgijskom parlamentu sa sedam posto glasova.

U Nizozemskoj, Slobodarska stranka Geerta Wildersa treća je po snazi u parlamentu: na izborima 2010. ostvarila je više od 15 posto glasova. Wilders je postao ikona antiislamističkog pokreta, a zalaže se za osnivanje kampova za “ološ”, zabranu Kurana, ograničenje gradnji džamija i oporezivanje onih koji nose burke. Suđeno mu je pod optužbom da potiče mržnju prema muslimanima zbog usporedbi islama s nacizmom.

Protiv Rima i Montija

“Slobodna Padanija, a Rim odjebi”, poručio je nedavno novom premijeru Italije Mariju Montiju ultradesničar Umberto Bossi, predsjednik ksenofobne stranke Sjeverna liga za neovisnost Padanije (Lega Nord), nakon što je Monti proveo oštre mjere štednje u iznosu od gotovo 40 milijardi eura. Stranka koja je imala tri predstavnika u kabinetu bivšeg premijera Silvija Berlusconija jednostrano je 1996. proglasila neovisnost Padanije koja bi, prema Bossiju, trebala biti federalna jedinica Italije na sjeveru zemlje. Lega Nord izrazito je nastrojena protiv stranaca i doseljenika. Nakon pokolja u Norveškoj, Mario Borghezio, poslanik u talijanskom parlamentu iz redova stranke, kazao je da su “ideje norveškog masovnog ubojice Andersa Breivika veoma dobre, a u nekim slučajevima sjajne”. Povodom hapšenja generala Ratka Mladića izjavio je da on za njega nije ratni zločinac nego patriot i da je taj proces političko nasilje.

Jeftini populizam s fašističkim elementima u mediteranskom pojasu nalazimo i u Portugalu, zemlji koja je prošle godine dala ministra vanjskih poslova Paula Portasa, vođu Pučke stranke. Stranka je na izborima osvojila 24 poslanička mjesta u parlamentu, a u svojoj antiimigrantskoj politici zalaže se za uvođenje posebnog programa za drugu generaciju useljenika iz bivših portugalskih kolonija u Africi zbog navodne doseljeničke sklonosti nasilju. Uvela bi obavezno pjevanje državne himne u školama, ojačala zakon o abortusu i smanjila dobnu granicu po kojoj maloljetnici mogu završiti u zatvoru.

U susjednoj zemlji s Iberijskog poluotoka, Španjolskoj, na vlast je sa 45 posto glasova birača lani došla Konzervativna narodna stranka, pravna nasljednica frankističkog političkog pokreta Falanga – Savez nacionalističke sindikalne ofenzive, čiji je osnivač Manuel Fraga bio ministar turizma u fašističkoj vladi Francisca Franca. Iako su se “moderni” španjolski nacionalisti distancirali od Francova režima, ubrzo će se vidjeti kojim će putem “konzervativci” povesti Španjolsku.

Orbanova nacional-revolucija

U Mađarskoj su stranke Fidesz premijera Viktora Orbana i ekstremno desna stranka Jobbik (Bolji) na izborima 2010. zajedno osvojili više od dvije trećine mjesta u parlamentu, što je dovelo do promjena mađarskog ustava. Neofašistički Jobbik pritom je osvojio 17 posto glasova, postavši treća stranka u zemlji. Tvrdi da se bori protiv “romskih zločina” u selima s velikom romskom populacijom. Njihovu paravojsku, Mađarsku gardu, čiji pripadnici nose crne uniforme sa znakovljem mađarskog nacističkog režima, povezuje se s nekoliko ubojstava Roma. Stranka se zalaže za izolaciju Roma u logorima jer navodno ugrožavaju sigurnost građana, a istovremeno huška i protiv slovačke manjine.

Ekstremna desnica u Bugarskoj oslanja se na Nacionalni savez Ataka, na čijim se predizbornim sloganima mogu vidjeti transparenti s natpisima “Osuđene Cigane u radne logore” i “Bugarska Bugarima”. Antiromski nastrojena Ataka, pod vodstvom Volena Siderova, četvrta je politička snaga u parlamentu, koja je na izborima 2009. osvojila 21 od 240 mjesta u parlamentu.

Natruhe jeftinog populizma s antisemitskom retorikom donedavno su na stranačkoj razini postojale i u Češkoj, među pripadnicima ekstremno desne Radničke partije, koja je zbog rasizma, homofobije i antisemitskih stajališta zabranjena 2010., a do ukidanja je imala tri poslanička mjesta na lokalnoj razini. Surađivala je s britanskom Nacionalnom partijom (BNP), čiji je politički program antiimigracijski, a koja je s dvoje poslanika zastupljena u Europskom parlamentu. Britanski nacionalisti zalažu se za deportaciju dva milijuna onih koji u zemlji borave ilegalno i onih čija nacionalnost nije britanska te za odbijanje zahtjeva za azil.

Ovaj naš kratki overvju desne strane Europe nastavljamo s Pravim Fincima, strankom koja je prošle godine ostvarila najbolji izborni rezultat: osvojila je 39 parlamentarnih pozicija sa 19 posto glasova, što je 15 posto više nego na prethodnim izborima. Euroskeptici su, dakako, s tezom da se “finska krava treba musti u Finskoj”. Također, u bilingvalnoj Finskoj suprotstavljaju se službenoj upotrebi švedskog jezika, a na europskoj su razini nesolidarni s Grčkom i Portugalom. Usto se zalažu za konzervativne obiteljske vrijednosti, deportaciju stranaca i imaju pro-life stav glede pobačaja. Sličnih stavova su i susjedni Švedski demokrati, koji su u nacionalnom parlamentu zastupljeni s dvadesetero zastupnika od ukupno 349 mjesta.

Srednjoeuropski fašizam

Nešto južnije, s ekstremnih pozicija djeluje njemačka Nacionalno-demokratska partija (NPD), stalno na rubu zabrane i trenutačno izvan parlamenta. Otvoreno negira holokaust, nearijevske članove njemačke nogometne reprezentacije, poput Mesuta Özila, naziva “plastičnim Nijemcima” (Nijemci samo zbog posjedovanja lične karte), i jako se veselila svenjemačkom ujedinjenju. Međutim, smatra da povijesne granice Njemačke moraju obuhvaćati bitno više teritorija, odnosno traži povratak Njemačke na granice iz 1937. godine.

Što se tiče srednjoeuropskog fašizma, uz već spomenutu Mađarsku navedimo i Slovačku nacionalnu stranku, koja je čak bila dio koalicijske demokratske vlade u prethodnom mandatu. I tada, prije nekoliko godina, baš kao i sada, slovački nacionalisti revno njeguju antimađarske i antiromske sentimente, protive se eurointegracijama i zalažu za rehabilitaciju slovačkog svećenika, političara i kvislinga Jozefa Tisa.

Rumunjska desna scena oduvijek je bila jaka. Danas je zastupa Velikorumunjska stranka, koja je u parlamentu naročito dobro kotirala 2000. godine, a ranije je bila u vladi. Uzor im je Jean-Marie Le Pen. Inače, mlađe rumunjske desničare naročito opčinjava nasljeđe Codreanuove Željezne garde, koja je bila aktivna prije Drugog svjetskog rata.

Što se Poljske tiče, tamo djeluje dosta ekstremističkih stranaka i organizacija koje ne uspijevaju ući u parlament. Zajedničko im je nekoliko stvari: antisemitizam, uzdizanje slavenskog Übermenscha i značajna podrška Katoličke crkve. Iako u glavne dokumente EU-a katolička vjera nije ušla kao temelj zapadnoeuropske civilizacije, kako je to očekivala Sveta Stolica, katolički se politički ekstremizam, prakticiran na ovaj ili onaj način u cijeloj Europi, tolerira bez većih prigovora.

Zanimljiva je i Grčka, koja i nakon rekonstrukcije vlade i oktroiranja premijera Lucasa Papademosa, u svom sastavu ima predstavnika radikalno desne stranke LAOS. Grčki se radikali bore protiv ulaska Turske u EU i generalno su antiturski nastrojeni, a svoj utjecaj šire preko medijske kuće koju vodi lider te stranke Georgios Karatzaferis.

Inače, antiturski su nastrojene i sve glavne zemlje Europske unije, koje već desetljećima priječe ulazak Turske u asocijaciju pod različitim izgovorima (Kurdi, armensko pitanje itd.).